Što za Hrvatsku znači sulud dogovor Dodika i ruskog ministra vanjskih poslova

Što je taj razgovor značio?

To automatski daje pravo Dodiku da, ako sutra procijeni da je njegova Republika Srpska ugrožena ili da joj se ne dopušta odcjepljenje, ili da je on sam u opasnosti, može pozvati novopečenog saveznika Vladimira Putina u pomoć. A ruski vlastodržac, koji se uvijek rado odaziva takvim pozivima, mogao bi zbilja poslati rakete i tenkove u “ugroženu bratsku, pravoslavnu zemlju, kako bi ju spasio od SAD-a, EU i NATO pakta”.

Stoga će dogovor Lavrova i Dodika ionako tešku situaciju u BiH dodatno zakomplicirati, te imati nesagledive posljedice na odnose u BiH, ali i u cijeloj regiji pa samim time i na Hrvatsku.

Zagreb će se zbog toga naći u najparadoksalnijoj situaciji do sada: zahvaljujući Dodiku, bliskom partneru premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, na hrvatskoj granici mogle bi se pojaviti ruske trupe. A to bi zaista bio dirljiv susret.

Dovoljno se samo prisjetiti riječi prijetnji ruskog predsjednika Putina da će sve zemlje koje oružjem pomažu Ukrajini platiti za to najskuplju cijenu. A Zagreb pomaže Ukrajini ne samo humanitarnom pomoći već i oružjem. Stoga su ruski tenkovi na manje od 200 kilometara od Zagreba zaista najmanje što je Hrvatskoj potrebno.

Srbija ostaje vazal Rusije

Sve do jučer, posebno prijateljima Dodika, ovo je vjerojatno izgledalo kao znanstvena fantastika. No nakon ruske invaziju na Ukrajinu taj nezamislivi scenarij sada se pretvara u noćnu moru.

Dodik je u potpori Putinu otišao čak korak dalje i od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića koji je, doduše, izrazio stanovite rezerve spram Moskve rekavši kako se Srbija zalaže za poštivanja suvereniteta svake države, uz bitan dodatak da neće uvesti sankcije protiv Rusije. Zbog toga što se nije pridružila Bruxellesu u uvođenju sankcija, Srbija je samu sebe diskreditirala kao kandidata za ulazak u EU. A to znači da će se još više okrenuti prema Moskvi te postati njen vazal kao i Republika Srpska.

Dogovor Lavrov-Dodik

Sporazumom Lavrov-Dodik također je dogovoreno intenziviranje provedbe sporazuma koji su potpisali predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin i Milorad Dodik u Moskvi u prosincu 2021. godine. Također je istaknuto da će se zajednički suzbiti svi pokušaji “promjene principa sadržanih u njima i odobrenih od strane Vijeća sigurnosti UN-a kako bi odgovarali EU i NATO-u i na štetu naroda Republike Srpske”.

Kad je ovih dana član Predsjedništva BiH Željko Komšić zatražio osudu agresije i potporu sankcijama protiv Rusije Dodik se tomu žestoko usprotivio hvaleći na sva usta ruskog predsjednika. “Znam Putina, on je veoma odgovoran i veliki državnik”.

Istaknuo je kako će BiH ostati potpuno neutralna te da se “neće pridruživati sankcijama EU niti bilo koga drugoga”. Dodik je usput opleo i po visokom predstavniku EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepu Borrellu zbog njegovog upozorenja da se sadašnji sukobi mogu preliti i na zapadni Balkan. Dodik je to ocijenio kao Borrellovo “širenje proturuske propagande”.

Savez Republike Srpske i Rusije

Što podrazumijeva savezništvo Republike Srpske i Rusije najbolje ilustriraju riječi Sergeja Lavrova iz prosinca 2020.:”Washington u posljednje vrijeme izbjegava s nama razgovarati ne samo o BiH, već i o balkanskoj temi kao takvoj. Nadamo se da će Bidenova administracija imati dovoljno političke volje i razloga da Balkan ne pretvori u još jednu frontu konfrontacije usmjerene protiv Rusije. U protivnim će to izazvati pogubne posljedice za Europu u cijelosti”.

Lavrov je potom poslao zastrašujuću poruku: “Davno je sazrela potreba da se EU izbaci iz BiH te da se ta država oslobodi od pretjeranog skrbništva Bruxellesa koje je ponižavajuće za njene narode”.

U to vrijeme nitko toj izjavi nije pridavao veću pažnju, no nakon agresije Rusije na Ukrajinu, riječi Lavrova zvuče više nego prijeteće i zlokobne. Ona, naime, dokazuje kako Rusija drži da ima pravo odlučivati o sudbini BiH i Zapadnog Balkana. Srbija i Republika Srpska, svojim odnosom prema ruskoj agresiji na Ukrajini jasno su se svrstale uz Moskvu. te okrenule leđa SAD-a, EU i NATO paktu. Dakle, organizacijama kojima pripada Hrvatska.

Čović nije osudio agresiju?

Uostalom bivši visoki predstavnici međunarodne zajednice za BiH Christian Schwarz-Schilling i Valentin Inzko uputili su upravo pismo predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen i glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu. U njemu upozoravaju da Srbija i Republika Srpska nisu ostvarile svoje ciljeve iz 90-ih, ali da bi iz pomoć Rusije, mogli proširiti agresiju na Ukrajinu i na zapadni Balkan, prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Inzko i Schwarz-Schilling su zaključili kako vjeruju da u Dodikovoj glavi još živ plan za secesiju Republike Srpske.

I sad dolazimo do još jednog nevjerojatnog paradoksa. Dok je Hrvatska žestoko osudila Rusiju te šalje u pomoć u oružju u Ukrajinu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, marioneta zagrebačke središnjice HDZ-a, dao je izjavu za koju je europarlamentarka Tineke Strik kazala da je duboko sramotna. Čović je naime, pozvao na prekid rata, ali nije osudio Rusiju. Na Twitteru pozvao “na hitan prekid vatre, solidarnost i dijalog”, ali agresiju Rusije nije konkretno osudio.

Logičnim se nameće pitanje zašto je Čović odlučio prvi puta ne slijediti politiku stranačke centrale u Zagrebu. Je li učinio kako u tim teški trenucima ne bi okrenuo leđa Dodiku, najvažnijem strateškog partneru BiH ili je po srijedi još nešto puno gore.

Je li ugrožena stabilnosti BiH?

Također se treba vidjeti hoće li se Hrvatska i dalje, kao što je to učinila 21. veljače, protiviti pokušaju EU da uvede sankcije protiv Dodika. Inače tu deklaraciju podržao je iznimno veliki broj euro parlamentaraca iz svih političkih partija i stranačkim koalicija.

A da je BiH doista ugrožena od pomahnitale ruske imperijalne politike potvrđuje odluka Bruxellesa da se kontingent rezervnih snaga EUFOR-a, koje su trenutno stacionirane izvan BiH, ojača s 500 novih vojnika. Iz EUFOR-a su ranije priopćili da bi pogoršana sigurnosna situacija na međunarodnom nivou, mogla potencijalno dovesti do nestabilnost i u Bosni i Hercegovini.

To pokazuje da postoji konsenzus u NATO paktu i EU da bi BiH i Zapadni Balkan mogli postati još jedno područje konfrontacije Rusije i zapadnih saveznika, a da bi Republika Srpska pa i Srbija, mogle postati peta kolona Moskve. Na sreću odnos Zapada prema Bosni i Hercegovini i Zapadnom Balkanu se mijenja te Bruxelles i Washington iskazuju čvrstu namjeru ne dopustiti Rusiji infiltraciju u taj prostor.