Što za Katoličku crkvu znači posljednji napad na Papu?

Iako je dio vodećih konzervativaca već u mirovini ili ih je papa Franjo uklonio s najviših funkcija, oni se ne mire sa svojom pozicijom te na sve načine pokušavaju oblatiti papu Franju kojeg drže odgovornim za svoju marginalizaciju, ali i liberalizaciju Crkve.

Najveći protivnici pape Franje u Hrvatskoj

Očito ne slučajno, dva najglasnija protivnika pape Franje, kardinali Burke i Muller te kardinal Robert Sarah, prefekt rimske Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koji također pripada ultrakonzervativnom krugu, bili su uvijek dobrodošli gosti u Hrvatskoj. Oni su se rado odazivali pozivima iz Zagreba jer su se tu susretali sa značajnim brojem istomišljenika među svećenicima, ali i katolicima laicima koji su pokazali puno razumijevanja za njihove ultrakonzervativne ideje.

Papa Franjo je kardinala Burkea već ranije smijenio, a isto je 2017. učinio i s kardinalom Mullerom kojeg je maknuo s funkcije prefekta Kongregacije za nauk vjere, ali mu je u Zagrebu dodijeljena titula počasnog doktora Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Stav hrvatske crkvene zajednice

Da među hrvatskim katolicima ima puno onih koji se protive načinu na koji papa Franjo vodi Crkvu može se vidjeti na raznim vjerskim portalima koji ne kriju svoju odbojnost spram aktualnog crkvenog poglavara. Takvo ozračje potvrđuje činjenica da je u Hrvatskoj krajem prošle godine objavljena knjiga “Papa diktator” u kojoj je osnovna teza kako živimo u “najtiranskijem i najnepoštenijem papinstvu modernih vremena.”

U jednom tekstu na portalu Hrvatskog krsnog zavjeta stoji pak da je “Crkva vidjela brojne pape koji su zloupotrijebili svoju moć, a Aleksandar VI. bio je najpopularniji primjer. Ali nikada, prije Franje, nije postojao papa koji se usudio ugnjetavati sam Magisterij, pokušavajući ga prilagoditi svom krivom osobnom mišljenju”.

Pismo Papi koje su potpisali i Hrvati

Oko 791.000 katolika, među kojima je bilo 8 kardinala, više od 200 biskupa i brojnih svećenika, redovnika i laičkih vjernika, članova 62 organizacije koje promiču prava obitelji, u otvorenom pismu zatražili su od pape Franje da okonča “široku konfuziju koja proizlazi iz mogućnosti da se unutar Crkve prihvati preljub te homoseksualnost.” Među potpisinicima tog pamfleta bili su, među ostalim, i teologinja Ana Pavelić, Luka Popov, donedavni dopredsjednik udruge Vigilare te Srećko Rimac, provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog Josipa.

Oni su se pridružili svima onima koji optužuju papu Franju da potkopava temelje katoličanstva. A o kakvoj se unutarcrkvenoj frakciji radi najbolje oslikavaju stajališta jednog od najžešćih protivnika papa Franje, kardinala Raymonda Burkea. Njega je papa Franjo praktički umirovio u 66. godini života, dakle kao mlađeg člana vatikanske nomenklature, jer ga je izbacio iz važne Kongregacije za biskupe te mu dao bezvrijedno pokroviteljstvo nad karitativnim Malteškim redom.

Kardinal Burke bio je zapažen 2003. kad je kao nadbiskup St. Louisa tražio da se katoličkim političarima koji se ne protive pravu na abortus uskrati pričest označivši ih kao “trajno teškim grešnicima”. Nakon toga proglasio je američku Demokratsku stranku “strankom smrti”, te je izjavio da niti jedan katolik “čiste savjesti” ne može glasati za Baracka Obamu.

Pozvao protivnike Pape na neposluh

Zajedno s još trojicom kardinala, Carlom Caffarom, Joachimom Meisnerom te Walterom Brandmüllerom, kardinal Burke je 2016. napisao pismo poznato pod nazivom “The Dubia” u kojemu je optužio papu Franju za “izazivanje pomutnje u pitanjima morala”. Kardinal Burke bio je također glavni govornik na konferenciji pod nazivom “Granice papinske vlasti”, na kojoj je istupio i kardinal Viganò, a na kojoj je dio sudionika ožigosao papu Franju kao “prethodnika nadolazećeg Antikrista i kraja svijeta”.

Burke je tom prilikom ohrabrio sve protivnike pape Franje izjavom da papina moć “nije čarobna” te da se papi, ako odstupa u načela Katoličke crkve, mora odgovoriti neposluhom. Na kraju je na konferenciji zaključeno da se za “pape Franje pojavila velika opasnost za vjeru i jedinstvo Crkve”. Kardinal Burke izazvao je pravi skandal argumentima objašnjenjima zbog čega se u Crkvi pojavila pedofilija. Za sve su, po Burkeovu mišljenju, krive žene i feministički pokret u 60-ih godina prošlog stoljeća.

Misli da je Crkva previše izložena ženama

“Postojalo je razdoblje unutar kojega su muškarci, feminizirani te zbunjeni oko vlastitog seksualnog identiteta, pristupili Crkvi. Nažalost, dio takvih muškaraca seksualno je zlostavljao maloljetnike, što je grozna tragedija koju Crkva oplakuje”. Kardinal je kazao kako je vođenje mise “muževan posao”, osudio je što se “djevojčicama dozvoljava da budu ministrantice” te ustvrdio kako je ta praksa dovela do toga da sve manje muškaraca bira svećenički poziv. Osim svećenika, svetišta su postala prepunjena ženama. Aktivnosti u župama, pa čak i u samim liturgijama, izložene su ženskom utjecaju te su postale toliko ženstvene da se na mnogim tim mjestima muškarci više ne žele pojaviti”, zaključio je Burke.

Kardinal Raymond Burke već duže vrijeme upozorava kako Crkva ima “vrlo težak problem s homoseksualnom kulturom, ne samo među klerom nego čak i unutar hijerarhije” te je zatražio da “ona bude iskorijenjena”. Burke je osudio papu Franju zbog “popustljivosti spram homoseksualaca”, ali i razvedenih te tvrdi da današnja Crkva, pod papom Franjom, izgleda kao brod bez kormilara.

Optužuju Papu da širi herezu

Njemački kardinal Walter Brandmüller, još jedan žestoki oponent papa Franje, traži pak da se mise vode na predkoncilski način, na latinskom jeziku i svećenikom okrenutim leđima prema vjernicima, a licem prema križu. Biskup Thomas Weinandy, bivši šef američkog biskupskog odbora za doktrinu, optužio je papu Franju da je prouzročio “teološku anarhiju” te da zbog svojih stajališta riskira širenje “kuge razvoda.” A John Rice, župnik iz Shaftesburyu Velikoj Britaniji, okrivio je papu Franju da je prouzročio “veliku podjelu i neslaganje, tugu i zbunjenost u crkvi”.

Ipak najteže optužbe protiv pape Franje iznesene su u pismu skupine ultrakonzervativaca koji su ga optužili za “širenje hereze” zbog “podržavanja sedam krivovjernih stavova o “braku, moralnom životu i primanju sakramenata”. Tvrdnje da papa širi herezu do sada je bila nezamisliva u Katoličkoj crkve, a pismo s tim optužbama potpisali su, među ostalim, biskup Bernard Fellay iz Svećeničkog bratstva svetog Pija X., umirovljeni američki biskup René Henry Gracida i bivši predsjednik vatikanske banke Ettore Gotti Tedeschi.

Najnoviji pamflet koji je napisao kardinal Viganò barem za sada nije polučilo nikakve posljedice po papu Franju. Djelomice je razlog tomu što se zna da je ono velikim dijelom napisano i zbog kardinalova osobnog nezadovoljstva što je nakon petogodišnjeg mandata u apostolskoj nuncijaturi u Washingtonu, po povratku u rimsku kuriju 2014., poslan u mirovinu. Za pape Benedikta XVI. sumnjalo se da je Viganò dao novinarima povjerljive dokumente iz Vatikana, nakon čega je izbila afera Vatileakes. Inače nadbiskup Viganò bio je i sam optužen za ometanje istrage o seksualnom zlostavljanju u američkoj državi Minnesoti.

I vatikanska kurija protiv pape Franje

Papa Franjo našao se i na udaru vatikanske nomenklature, poznate kao rimska kurija. Kardinal Bertone 2013. kazao je za tu kuriju da je “gnijezdo grinja i vrana”, jer je ona bila izvor brojnih financijskih malverzacija. Za kuriju se odavno govori da je to vrlo čvrsta organizacija u kojoj postoje frakcije i žestoka oporba Papi. Njima je posebno zasmetala Papina odluka da živi u skromnom pansionu za svećenike, a ne u apostolskoj palači.

Dugogodišnji vatikanski čuvar Massimo Franco kazao je kako su se “vrane” koje gušile papu Benedikta XVI i natjerale ga na ostavku, sada vratile te da stoje iza napada na papu Franju. Oni ga, tvrdi Franco, žele diskreditirate te prikazati njegovu vladavinu kaotičnom i disfunkcionalnom, istom kao i pape Benedikta XVI. Papa Franjo od prvih dana suočen je sa žestokim otporom konzervativaca zbog njegova odnosa spram muslimanskih migranta te njegove naredbe iz 2015., da svaka župa mora ugostiti dvije izbjeglice.

Jednako tako osuđuju njegov mekani odnos spram razvoda te homoseksualnosti. Najviše neslaganja izazvao je međutim njegov poziv na “milosrdan” pristup razvodima te da se razvedeni ponovno mogu ženiti pod okriljem svećenika. Zahvaljujući skandalu sa seksualnim zlostavljanjem oko 1.000 djece u SAD, sada su u prvi plan izbila pitanja homoseksualnosti i pedofilije koja također izazivaju duboke podjele unutar Katoličke crkve.

Ponovno razmotriti pravilo celibata

Teolog Hans Zollner, član vatikanske komisije za maloljetnike, otkrio je kako je od 1950. do 2000. godine među svećenicima bilo između četiri i šest posto pedofila koji su bili optuženi ili osuđeni za seksualno zlostavljanje maloljetnika. No, to ni izdaleka nisu prave brojke jer su ti podaci dobiveni samo iz zemalja u kojima se sankcioniralo seksualno zlostavljanje, primjerice, iz SAD-a, Čilea, Irske, Australije. Iz drugih zemalja, gdje je zasigurno bilo sličnih zločina, nisu stigli podaci jer nikada nisu pokrenute službene istrage protiv zlostavljača.

Eugenio Scalfari, 93, osnivač talijanskog dnevnog lista La Repubblica, koji je deklarirani ateist, objavio je 2013. i 2014. izvode iz svojih privatnih razgovora s papom Franjom koji su dodatno razbjesnili konzervativce. Među ostalim, Scalfari je zapisao da je papa Franjo, nakon što je na Veliki četvrtak oprao noge dvanaestorici zatvorenika u rimskom zatvoru Regina Coeli, među kojima su bila i dva muslimana, pravoslavac i budistički vjernik, objasnio: “Svatko ima priliku promijeniti život i ne može mu se suditi.”

Scalfariju je papa Franjo 2015. kazao kako “svi razvedeni i ponovno vjenčani” moraju biti pričešćeni, no najveću senzaciju izazvao je u srpnju 2014. Scalfarijev članak u kojem je objavio kako je Papa procijenio da su oko 8.000 svećenika, biskupa i kardinala, bili pedofili te da bi zbog toga možda trebalo ponovno razmotriti svećenički celibat.

Konzervativci pokušavaju sve svaliti na homoseksualnost

Konzervativci nastoje uvjeriti javnost da je za pedofiliju odgovorna homoseksualnost, da su upravo homoseksualci najviše krivi za seksualna zlostavljanja, zanemarujući pri tomu da je upravo hijerarhija Katoličke crkve prikrivala te zločine, da nije kažnjavala krivce, nego ih je samo selila iz jedne u drugu župu. Ta njihova stajališta najbolje je uobličio američki biskup Robert Morlino koji je u otvorenom pismu ustvrdio je kako je došlo vrijeme “da se prizna kako postoji homoseksualna subkultura unutar hijerarhije Katoličke crkve koja unosi veliki razdor”. Morlino citira nauk Katoličke crkve u kojemu stoji da “homoseksualna sklonost nije grešna sama po sebi, već je intrinsičan poremećaj tako da čini svakog muškarca koji je njome trajno zahvaćen, nesposobnim za svećeničku službu.”

Morlino je na kraju istaknuo da je jedina razlika između seksualne orijentacije i psihičkog poremećaja to što je homoseksualnost, premda je devijantna, “sada kulturno prihvatljiva”, dok je pedofilija “javno osuđena”. Vatikan je 2015. objavio da muškarci koji “prakticiraju homoseksualnost ili podupiru takozvanu gay kulturu” ne bi trebali biti svećenici, a papa Franjo je kazao da je bolje ne prihvatiti u svećeničku službu muškarce “ako postoje čak i najmanje sumnje” u njihovu seksualnu orijentaciju.

Papa Franjo je međutim razgnjevio tradicionaliste kad je na pitanje što misli o homoseksualcima odgovorio “Ako je netko gay, traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da sudim?” Ponovio je to dva mjeseca kasnije, rekavši da crkva “ne može biti opsjednuta” pitanjima poput pobačaja, homoseksualnosti i kontrole rađanja.

Sukob između konzervativne i liberalne struje

Nadbiskup Viganò međutim ponovno optužuje papu Franju da je previše popustljiv prema homoseksualcima među svećenicima te da zanemaruje činjenicu da su upravo oni najveći seksualni zlostavljači. Kao najbolji primjer za to uzeo je papin odgovor na pitanje što bi katolički roditelj trebao reći homoseksualnom sinu ili kćeri. “Nemojte osuditi”, rekao je papa. “Dijalog. Razumjeti. Otvorite im prostor kako bi se izrazili. Razgovarajte s njima. Recite im: ti si moj sin. Ti si moja kći. Ja sam tvoj otac, ili majka. Razgovarajmo.”

Ako ni u čemu drugomu konzervativna struja uspjela je ponovno u prvi plan gurnuti raspravu o homoseksualnosti, pobačaju, razvodu i odnosu spram razvedenih. A ti ideološki sukobi postoje od Drugoga vatikanskog koncila iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Po mnogim ocjenama papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. koji su vodili Katoličku crkvu 35 godina, usporili su tempo promjene nakon Drugoga vatikanskog koncila, a sada ih papa Franjo pokušava ubrzati.

Unutar Katoličke crkve oduvijek je postojao sukob između konzervativne i liberalne struje, no do sada su sve intrige i borbe za vlast odvijale unutar vatikanskih srednjovjekovnih zidina, daleko od očiju javnosti. No zahvaljujući novom medijskom dobu, ti su sukobi postali otvoreni i javni, što kod mnogih smjernih katolika izaziva konsternaciju.

Situacija u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj

Za razliku od propusnih vatikanskih zidina, takvi ideološki obračuni unutar Kaptola u Zagrebu nikada nisu izašli u javnost. Mnogi će reći da je to zbog toga što u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj prevladava konzervativna struja, pa oni liberalniji biskupi ne dolaze do izražaja. No, ta situacija mogla bi se izmijeniti ako dođe do imenovanja nekoliko novih biskupa koji bi onda mogli promijeniti odnos snaga na Kaptolu.

Zanimljivo je da se papa Franjo našao na udaru obiju frakcija. Liberali koji žele modernizirati Crkvu, nezadovoljni su jer smatraju da su promjene koje su do sada provedene nedovoljne i prespore. Konzervativci pak tvrde da papa Franjo svojim ponašanjem potkopava autoritet Crkve te smanjuje ulogu svećenika u društvu.

Dok tradicionalisti optužuju Papu da je kriv za tolerantan odnos spram homoseksualaca, neki liberalniji svećenici uvjereni su da je zavjet celibata, koji potiskuje ljudski libido, najveći krivac što dolazi do pojava pedofilije i silovanja. Posve je izvjesno da papa Franjo neće moći pomiriti te dvije, tako duboko podijeljene frakcije unutar Katoličke crkve, pa je stoga samo pitanje vremena kad će među njima izbiti novi, još žešći sukobi.