Što zapravo znači otkriće da je tinejdžer hakirao mail šefa CIA-e

Posljedice objavljivanja

Činjenica da je jedan mladi haker, koji nema sveučilišnu diplomu i raspolaže elektroničkim napravama koje za nekoliko stotina dolara svatko može kupiti u slobodnoj prodaji, uspio prodrijeti do privatnih podataka čelne osobe jedne od najmoćnijih američkih obavještajnih agencija upućuje na opravdanost problematizacije teme asimetričnog ratovanja, situacije da masovno dostupna napredna tehnologija omogućuje da slabija strana uz neznatan trošak bitno ugrozi sigurnost jače strane koja je za potrebe nacionalne sigurnosti potrošila stotine milijardi dolara i angažirala tisuće službenika. U tom kontekstu se postavlja i pitanje o potrebi promjene načina razmišljanja o sigurnosti i strategijama za njeno ostvarivanje.

Dosad objavljeni Brennanovi privatni dokumenti ne obećavaju da bi posljedice njihova objavljivanja mogle biti usporedive s posljedicama objavljivanja dokumenata o postupcima američkih okupacijskih vlasti u Iraku koje je Bradley/Chelsea Manning dostavi-o/la Wikileaksu. Neki pripadnici američkih oružanih snaga osuđeni su zbog maltretiranja iračkih zatvorenika, a Amerika – glavni globalni promicatelj ljudskih prava – javno je osramoćena jer je ozakonila masovnu primjenu postupaka zbog kojih rutinski proziva nedemokratske vlade diljem svijeta.

I dokumenti koje je Edward Snowden objavio u Guardianu količinom, relevantnošću i posljedicama koje je njihovo objavljivanje izazvalo daleko nadilaze ono što je dosad objavljeno o Brennanu. Snowden je prezentirao dokumente o tome da američke sigurnosne agencije, pod izlikom borbe protiv terorizma, provode nadzor sveukupnog internetskog prometa i da neovlašteno prisluškuju telefonske razgovore diljem svijeta uključujući i mobilni telefon njemačke kancelarke Merkel. Predsjednik Obama morao je promijeniti neke tajne dokumente koji su bili suprotni javno deklariranoj strategiji o postupanju u cyber-prostoru i temeljem kojih je taj sveobuhvatni nadzor provođen. Predsjednik se morao osobno ispričavati mnogim čelnicima država saveznica zbog toga što su bili prisluškivani.

Građanski neposluh

Moglo bi se, dakle, reći da je objavljivanje dokumenata iz Brennanova kompjutora samo još jedan u nizu primjera koji pokazuju da ono što „oni“ čine „nama“ i mi možemo učiniti „njima“. Naravno, zakon ovlašćuje CIA-u, NSA, HS, FBI i stotine drugih agencija da pod određenim uvjetima raspolažu privatnim podacima običnih građana, dok je upad u Brennanovo računalo neovlašten pa bi haker koji ga je izveo za svoju demonstraciju građanskog neposluha mogao biti kažnjen višegodišnjim zatvorom.

Unatoč tome što moralisti ukazuju da su Manning i Snowden objavljivanjem klasificiranih dokumenta razotkrili masovno kršenje ustava, zakona i ljudskih prava i da su spriječili daljnje protuzakonito postupanje vladinih agencija te stoga zaslužuju divljenje i pohvalu, američko ih pravosuđe tretira kao zločince, kao što bi to prema svojim zviždačima učinila i pravosuđa drugih država.

Privatna arhiva

U kontekstu visoke razine očekivanja uspostavljene nakon objavljivanja Manningovih i Snowdenovih dokumenata, sadržaj Brennanovih datoteka je drugorazredan. No, to ne znači da nije zanimljivo zaviriti u privatnu arhivu čelnika jedne od najmoćnijih američkih sigurnosnih agencija.

Jedan od objavljenih dokumenata pokazuje da je Brennan, tada direktor privatne kompanije The Analysis Group, 2007. godine bio u sporu s CIA-om zbog toga što njegova kompanija nije dobila posao na temelju natječaja za izradu softvera za potrebe Agencije. Izvješće o sporu je, na temelju žalbe koju je podnio Brennan, 15. veljače 2008. godine CIA napisala na zahtjev General Accounting Officea, službe koja za potrebe Kongresa svake godine analizira zakonitost trošenja proračunskih sredstava. Riječ je o ekvivalentu onoga što je kod nas Državni ured za reviziju. U tom izvješću se konstatira da je Brennanova žalba bila potpuno neosnovana jer je od četiri prispjele ponude ona njegove kompanije bila najslabija. Zanimljivo je da je CIA procijenila da bi suradnja s Brennanovom kompanijom, mimo toga što je kompanija bila izrazito inferiorna po standardnim poslovnim pokazateljima, predstavljala sigurnosni rizik. Pet godina nakon te negativne sigurnosne procjene Brennan je postao direktor CIA-e.

U opširnom upitniku na 42 stranice koji je, u sklopu sigurnosne provjere koja se provodi nad kandidatima za odgovorne dužnosti u sustavu državne sigurnosti, Brennan ispunio nakon što je predsjednik Obama pobijedio na izborima 2008. godine, nema podataka o tom njegovom, tada recentnom, sporu s CIA-om. Dakako, u tom iscrpnom upitniku nije bilo mjesta ni za takve odgovore koji bi pokazali da je Brennan bio donator Obamine kampanje 2008. godine. Ostaje čitateljima da procijene je li za odluku o Brennanovu imenovanju na mjesto direktora CIA-e bila važnija negativna sigurnosna procjena te agencije iz 2007. ili činjenica da je Brennan bio financijer Obamine kampanje 2008. godine.

Brennan je bio zaposlenik CIA-e od 1980. do 2005. godine. Kao osobu koja za njega može dati pozitivnu preporuku naveo je Georgea Teneta, drugog najdugovječnijeg direktora CIA-e koji je njome upravljao od 1997. do 2004. godine. Fabriciranje netočnih podataka o tome da Irak raspolaže oružjem za masovno uništenje – na temelju čega je donesena odluka o američkoj invaziji na tu zemlju – velikim je dijelom njegova zasluga. Očito, sve vrste zasluga se cijene i preporuke takvih zaslužnika se ne dovode u pitanje.

Najzanimljiviji dio

U jednom od objavljenih dokumenata Brennan razmišlja o optimalnom uređenju upravljanja američkim obavještajnim službama. On konstatira da obavještajna zajednica ne bi smjela biti podvrgnuta političkim manipulacijama i uplitanjima. Da bi se to postiglo, potrebno je da direktor Nacionalne obavještajne službe i direktor CIA-e budu imenovani na razdoblje od deset godina da bi se osigurao „nužni kontinuitet na kormilu američke obavještajne službe“.

Možda je to najzanimljiviji dio objavljenih Brennanovih privatnih dokumenata. Pokazuje se da obavještajna zajednica teži tome da, neovisno o političarima koji su podložni demokratskim izborima i koji predstavljaju interese građana, sama definira probleme nacionalne sigurnosti i da svoje kadrovske kombinacije i operativne zamisli provodi u djelo daleko od očiju javnosti. Zadaća političara svodila bi se uglavnom na to da svake godine u proračunu osiguraju financijska sredstva za provedbu tih zamisli. Umjesto da izabrani predstavnici građana nadziru i ocjenjuju rad obavještajnih agencija, one bi mogle presudno utjecati na to tko se uopće može baviti politikom. Svođenje pojma države samo na ono što se u političkoj teoriji naziva državom nacionalne sigurnosti – unutar koje se pod vidom interesa nacionalne sigurnosti promiču interesi sigurnosnih službi i njihovih dužnosnika za sve većim utjecajem – ozbiljno dovodi u pitanje važnost demokracije kao oblika političkog uređenja. Ako je taj problem toliko aktualan u kolijevci moderne demokracije, možemo tek naslućivati koliko je on ozbiljan u zemljama s daleko slabijom demokratskom tradicijom.

---

 

Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. listopada 2015.