Jednu od zabavnijih rečenica ovdašnjih kolumnista u posljednje vrijeme napisao je Andrej Nikolaidis, kada je nakon početka novog ciklusa nacionalističko-klerikalnih okupljanja u Crnog Gori zaključio da će se svijet nakon pandemije možda i promijeniti, ali Crna Gora definitivno neće.
Ako je pandemija pomogla crnogorskim vlastima da zaustave masovna okupljanja srpske nacionalističke opozicije predvođene SPC-om, čim su mjere ublažene krenule su novi prosvjedi. Otprilike kao da je netko prije dva mjeseca stisnuo pauzu i sada opet pustio film.
Opet je krenulo u Nikšiću, uz blagoslov patrijarha Irineja i čestitke od strane Aleksandra Vučića, pokret opet ima dva krila, crkveno i političko koje predvodi Demokratski front, opet gledamo balvane na cestama, ideološku ostrašćenost, mimikriranje nacionalizma ispod vjerskih razloga i općenito iznova u izravnom prijenosu promatramo stvari koje se nisu pomaknule s mrtve točke.
Koji je pravi razlog aktualnih demonstracija?
Formalni razlog aktualnih demonstracija jeste buna protiv poziva za saslušanje protiv vladike Joanikija i njegovih suradnika, koji su u suprotnosti s epidemiološkim mjerama pozvali ljude na javno okupljanje. No, istinski razlog je u odbijanju prihvaćanja činjenice da crnogorska država počne funkcionirati u punom kapacitetu, pri čemu je Zakon o vjerskim zajednicama od kojega je sve prije pandemije i počelo bio posljednja karika koja je nedostajala.
Stvari su vrlo jednostavne. Srpska nacionalistička opozicija, kao i SPC u toj zemlji, na čelu s notornim Amfilohijem Radovićem jednostavno odbija prihvatiti nezavisnost Crne Gore kao definitivnu činjenicu, a u svemu tome ima podršku Beograda. Svi razlozi koji se navode kao oni koji su utjecali na pokretanje prosvjeda, od spomenutog zakona, preko karaktera Đukanovićeve vlasti do priče o ugroženosti vjere, tek su formalni i služe tome da zamagle pravi sadržaj spora.
Dio građana ne prihvaća Crnu Goru kao nezavisnu državu
Pojednostavljeno govoreći, Crna Gora ima ozbiljan problem zbog toga što je značajan, ali ipak manjinski dio njenih građana i vodeća vjerska institucija, uz podršku susjedne zemlje, jednostavno ne prihvaća kao nezavisnu državu. Zahvaljujući takvom odnosu snaga nemoguće je izaći iz pat-pozicije i pokrenuti stvari u bilo kojem smjeru. Što je još pogubnije, činjenica da je opozicija ovakva onemogućava smjenu Đukanovićeve vlasti kojoj bi se moglo pronaći puno zamjerki, ali barem ne nudi povratak u devedesete.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crna Gora stoga ima dvije mogućnosti. Jedna je da da se konačno oslobodi nacionalističkog nasljeđa i ludila devedesetih te krene ka modernosti, a druga da ostane zakopana u pat-poziciju, trajnu nestabilnost i potencijalnu te užasavajuću teritojalnu rascjepkanost po nacionalno-ideološkim linijama podjele kakvu još uvijek gledamo kao stvarnost u Bosni i Hercegovini.
U svemu tome nažalost ne pomaže ni Europska unija unutar koje, kao što smo vidjeli i po zagrebačkom video-samitu ne postoji nikakva ozbiljna želja za daljnjim proširenjem. Svi navedeni faktori, u kombinaciji s jednako takvim pat-pozicijama na Kosovu i u Bosni i Hercegovini čine crnogorsku situaciju vrlo problematičnom, iako se kad bih pokušao prognozirati kako će se stvari dalje razvijati, uputnije kladiti na aktualnu vlast i državu, nego na SPC i opoziciju. Problem je što bi bez europske perspektive ta pobjeda mogla biti pirova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što zbilja stoji iza ovog posljednjeg kaosa u Crnoj Gori?
Crna Gora ima dvije mogućnosti; oslobodit se ludila devedesetih ili ostati u pat poziciji
Pojednostavljeno govoreći, Crna Gora ima ozbiljan problem zbog toga što je značajan, ali ipak manjinski dio njenih građana i vodeća vjerska institucija, uz podršku susjedne zemlje, jednostavno ne prihvaća kao nezavisnu državu.
Jednu od zabavnijih rečenica ovdašnjih kolumnista u posljednje vrijeme napisao je Andrej Nikolaidis, kada je nakon početka novog ciklusa nacionalističko-klerikalnih okupljanja u Crnog Gori zaključio da će se svijet nakon pandemije možda i promijeniti, ali Crna Gora definitivno neće.
Ako je pandemija pomogla crnogorskim vlastima da zaustave masovna okupljanja srpske nacionalističke opozicije predvođene SPC-om, čim su mjere ublažene krenule su novi prosvjedi. Otprilike kao da je netko prije dva mjeseca stisnuo pauzu i sada opet pustio film.
Opet je krenulo u Nikšiću, uz blagoslov patrijarha Irineja i čestitke od strane Aleksandra Vučića, pokret opet ima dva krila, crkveno i političko koje predvodi Demokratski front, opet gledamo balvane na cestama, ideološku ostrašćenost, mimikriranje nacionalizma ispod vjerskih razloga i općenito iznova u izravnom prijenosu promatramo stvari koje se nisu pomaknule s mrtve točke.
Koji je pravi razlog aktualnih demonstracija?
Formalni razlog aktualnih demonstracija jeste buna protiv poziva za saslušanje protiv vladike Joanikija i njegovih suradnika, koji su u suprotnosti s epidemiološkim mjerama pozvali ljude na javno okupljanje. No, istinski razlog je u odbijanju prihvaćanja činjenice da crnogorska država počne funkcionirati u punom kapacitetu, pri čemu je Zakon o vjerskim zajednicama od kojega je sve prije pandemije i počelo bio posljednja karika koja je nedostajala.
Stvari su vrlo jednostavne. Srpska nacionalistička opozicija, kao i SPC u toj zemlji, na čelu s notornim Amfilohijem Radovićem jednostavno odbija prihvatiti nezavisnost Crne Gore kao definitivnu činjenicu, a u svemu tome ima podršku Beograda. Svi razlozi koji se navode kao oni koji su utjecali na pokretanje prosvjeda, od spomenutog zakona, preko karaktera Đukanovićeve vlasti do priče o ugroženosti vjere, tek su formalni i služe tome da zamagle pravi sadržaj spora.
Dio građana ne prihvaća Crnu Goru kao nezavisnu državu
Pojednostavljeno govoreći, Crna Gora ima ozbiljan problem zbog toga što je značajan, ali ipak manjinski dio njenih građana i vodeća vjerska institucija, uz podršku susjedne zemlje, jednostavno ne prihvaća kao nezavisnu državu. Zahvaljujući takvom odnosu snaga nemoguće je izaći iz pat-pozicije i pokrenuti stvari u bilo kojem smjeru. Što je još pogubnije, činjenica da je opozicija ovakva onemogućava smjenu Đukanovićeve vlasti kojoj bi se moglo pronaći puno zamjerki, ali barem ne nudi povratak u devedesete.
Crna Gora stoga ima dvije mogućnosti. Jedna je da da se konačno oslobodi nacionalističkog nasljeđa i ludila devedesetih te krene ka modernosti, a druga da ostane zakopana u pat-poziciju, trajnu nestabilnost i potencijalnu te užasavajuću teritojalnu rascjepkanost po nacionalno-ideološkim linijama podjele kakvu još uvijek gledamo kao stvarnost u Bosni i Hercegovini.
U svemu tome nažalost ne pomaže ni Europska unija unutar koje, kao što smo vidjeli i po zagrebačkom video-samitu ne postoji nikakva ozbiljna želja za daljnjim proširenjem. Svi navedeni faktori, u kombinaciji s jednako takvim pat-pozicijama na Kosovu i u Bosni i Hercegovini čine crnogorsku situaciju vrlo problematičnom, iako se kad bih pokušao prognozirati kako će se stvari dalje razvijati, uputnije kladiti na aktualnu vlast i državu, nego na SPC i opoziciju. Problem je što bi bez europske perspektive ta pobjeda mogla biti pirova.