Zašto prvašići kod nas padaju razred? Stručnjaci za Telegram objašnjavaju da je za sve kriv šuplji sustav

Ministarstvo: Ponavljači više izostaju s nastave

Iz Ministarstva obrazovanja u odgovoru za Telegram odmah su istaknuli kako su mogući različiti razlozi, uz upozorenje kako je zaista važno oprezno interpretirati podatke, “od toga da su učenici izostali veći dio godine, bilo opravdano ili neopravdano, preko učenika koji nemaju dovoljnu razinu znanja hrvatskog jezika da mogu pratiti nastavu, do učenika sa zdravstvenim problemima”.

Iz izvještajnog sustava e-matice, tvrde u Ministarstvu, vidljivo je kako učenici koji su upućeni na ponavljanje razreda – više izostaju s nastave. “Naime, među učenicima prvog razreda koji su 2018./2019. ponavljali razred (125) njih čak 59 u prethodnoj godini (2017.) ima velik broj izostanaka”, kažu pa dodaju kako je od njih 59 s velikim brojem izostanaka, 45 učenika imalo više od 20 neopravdanih, a 14 učenika više od 160 neopravdanih školskih sati.

Rasterećenje učenika? Pisana slova prebačena iz prvog u drugi razred

U resornom ministarstvu dio problema vide i u programu “koji je bio na snazi prije reforme za prvi razred”. Smatraju, bio je vrlo zahtjevan, i to pogotovo za one učenike koji nisu u dovoljnoj mjeri bili obuhvaćeni ranim i predškolskim odgojem. “Po novom kurikulumu, primjerice, pisana slova prebačena su iz prvog u drugi razred radi rasterećenja učenika”, ističu pa dodaju i mjere kojima adresiraju tu problematiku: “uvođenje novog načina vrednovanja i potpore učenicima, rasterećenje kurikuluma što je već napravljeno te veći obuhvat djece ranim i predškolskim odgojem i obrazovanjem”.

U konačnici, iz ministarstva Blaženke Divjak podsjećaju kako se učeniku opći uspjeh nedovoljan (1) utvrđuje ako mu je na kraju nastavne godine zaključena ocjena nedovoljan iz najmanje tri nastavna predmeta. Takav učenik ponavlja razred, “a to može biti i učenik koji nije pristupio polaganju popravnog ispita usprkos pozivima i obavijestima upućenim roditeljima od strane razrednika, predmetnih učitelja, stručnih suradnika i/ili ravnatelja škola”.

Neprihvatljiv sustav

Argumentaciju Ministarstva u njenoj srži odbacuje znanstvenica Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, psihologinja Zrinka Ristić Dedić, ujedno stručnjakinja za pitanja ocjenjivanja i vrednovanja, temu kojom se posebno intenzivno bavila tijekom rada na kreiranju Cjelovite kurikularne reforme (CKR). Za Telegram rezolutno ističe kako je posve neprihvatljiv sustav u kojem je moguće upisati dijete u prvi razred osnovne škole i potom nečinjenjem dozvoliti da ono ne uspije zadovoljiti zahtjeve toga razreda.

“Svi građani ove zemlje, a posebno mi koji se na određene načine profesionalno bavimo obrazovanjem, trebamo se svakodnevno pitati: Kakav to sustav imamo u kojem je moguće da djeci koja kreću u prvi razred i ne znaju hrvatski jezik nismo osigurali da jezik nauče? Kakav to sustav imamo u kojem je moguće da učenici prvog razreda neopravdano izostaju s nastave? Kakav to sustav imamo ukoliko za svako bolesno dijete nije osigurana nastava kod kuće ili nastava u bolnici? Kakav je to sustav u kojem se na najmanjoj djeci dosljedno primjenjuju strogi kriteriji, dok se u kasnijoj životnoj dobi svi kriteriji ruše?”, upozorava naša sugovornica.

Odbačena rješenja

U tom smislu, posebno žalosnom smatra “činjenicu da rješenja koja smo predvidjeli u Cjelovitoj kurikularnoj reformi, a koja se tiču novih modela vrednovanja, ocjenjivanja i izvješćivanja, ranog i predškolskog sustava odgoja i obrazovanja te podrške učenicima s teškoćama nisu našla svoju podršku u Školi za život”. Nabraja nam, ta su rješenja trebala pomoći da se svakom djetetu, “ali baš svakom djetetu pristupi individualno i pruži sva potrebna pomoć i podrška za ostvarenje uspjeha”.

Nadalje, ističe kako su osmišljena rješenja predviđala da se u prva dva razreda ukinu klasične ocjene. Tako bi se djetetu i roditeljima, tvrdi Ristić Dedić, mogla pružiti kvalitetnija povratna informacija o ostvarivanju odgojno-obrazovnih ishoda u pojedinim predmetima, koja sadrži opis toga što učenik zna i može izvesti, u čemu je posebno dobar, a što još i kako treba unaprijediti da bi ostvario ciljeve.

“Takva rješenja poznata su, uostalom, u brojnim naprednim obrazovnim sustavima, npr. u Norveškoj i Kanadi, koja ocjenjivanje nemaju čak tijekom cijelog primarnog obrazovanja”, naglašava pa podsjeća kako je CKR predviđala i sustavno praćenje napredovanja učenika, sve kako bi se na vrijeme mogla uočiti zaostajanja i predvidjeti sva potrebna podrška i mehanizmi kako bi dijete svladalo zahtjeve programa.

Ristić Dedić: ‘Svaka brojka skriva individualnu dječju sudbinu’

Kako kaže, ovdje nije u pitanju samo podrška djeci s teškoćama u razvoju, “već i djeci koja se nalaze u nepovoljnom položaju zbog različitih socioekonomskih, kulturnih ili jezičnih čimbenika, a kojima škola treba sustavno pomoći različitim oblicima odgojno-obrazovne podrške da kompenziraju te nepovoljne životne okolnosti u kojima nažalost odrastaju”.

Podatke o više od stotinu djece koja svake godine padnu prvi razred doživljava bolnima. “Iza svake se ove brojke skrivaju individualne dječje sudbine, koje su vjerojatno vrlo različite, ali i slične u jednoj jedinoj stvari – obrazovni sustav i društvo su ih zanemarili i nisu im pružili priliku da uspiju. Posljedice za tu djecu su ogromne i za mnoge od njih je propuštena važna šansa za uspostavom pozitivnog životnog puta”, zaključuje psihologinja Ristić Dedić o djeci kojoj, kako kaže, nije dana prilika za normalno djetinjstvo, učenje i razvoj.

Hrvatska škola kao strma klisura

Da problem zaista leži u krutom sustavu, potvrđuje u opširnom razgovoru za Telegram i umirovljena profesorica Učiteljskog fakulteta u Rijeci, pedagoginja Jasna Krstović. Sjajnom metaforom adresira problem: “Hrvatska je škola nažalost kao klisura, ili ćeš se na nju popesti ili ćeš pasti”. Kolektivnom sramotom smatra da se djecu u toj dobi vraća unatrag, no kako ističe, jednostavno nema adekvatne potpore i sustava.

“Pritišću se djeca, a ne sustav. Djeca se prilagođavaju sustavu, a sustav se ne prilagođava djeci. Kada se odluči rušiti učenika prvašića, to predstavlja multidimenzionalan problem koji se zapravo svaljuje na leđa učitelja; učitelji se to vrlo teško usude”, govori profesorica. Rušenje učenika u osnovnoj školi, kaže dalje, ima negativan prizvuk, no alati koji bi to trebali spriječiti jednostavno ne funkcioniraju. U tom smislu, baca svjetlo na posve zapostavljeno razdoblje prelaska djece iz vrtića u školu.

Komunikacija između stručnih službi vrtića i škole, kategorički tvrdi iskusna pedagoginja, posve je tanka – štoviše, šuplja i puna rupa. Ističe, to bi trebalo biti potpuno suprotno, pogotovo s obzirom na teritorijalni ustroj hrvatskog školstva u kojem djeca prelaze iz vrtića u školu u istom kvartu ili mjestu, gdje su te dvije ustanove nerijetko tek stotinjak metara udaljene jedna od druge.

Važna uloga roditelja

Taj je problem daleko veći kada se radi o djetetu s teškoćama. “Grijeh je da škola ne može adekvatno dočekati takvo dijete, kako može biti adekvatno da se škola i dijete s teškoćom prvi put susretnu 1. rujna na početku nastave? Veliko je pitanje, pritom, dolazi li uopće to dijete s dokumentacijom o teškoći ili ne”, ukazuje Krstović i pritom temu otvara i iz kuta roditelja.

Tvrdi, naime, kako roditelji u pravilu zaziru od bilo kakve opservacije i kategorizacije; teško se mire s time da im dijete ima razvojni problem. “Ja to razumijem i treba razumjeti takve roditelje, dapače, i njima treba pomoći u takvoj situaciji, no nužna je objektivna slika roditeljima prije polaska djeteta u školu. U suprotnome, djeca ulaze u školu bez kategorizacije i tada je gotovo nemoguće raditi s njima. Djeca su praktički ostavljena na milost i nemilost”, kaže profesorica.

Slovenski model za sustavno dobar start

O prelasku iz predškolske faze u školsku, Krstović sjajnim ističe slovenski primjer. “Njihov Zakon o osnovnoj školi za prvi razred, uz učiteljicu razredne nastave, predviđa i odgajateljicu – predškolsku učiteljicu koja predaje polovicu predavanja”, navodi pa se prisjeća kako su Slovenci prije nekoliko godina u sklopu jednog od EU projekata iskušali takav model. Ističe, njime se pokazalo da je moguće ostvariti okruženje u kojem će učenicima biti osiguran sustavno dobar start u prvom razredu.

Pritom je, podsjeća, i slovenski ustroj školstva teritorijalan poput hrvatskog. “Odgajatelj iz vrtića, koji je imao najviše predškolaca, uoči školske godine zajedno s razrednim učiteljem planirao je kurikulum, mape rada, itd. Odgajatelj je s prvašićima ostajao cijelo prvo polugodište; djeca prethodno poznatu osobu, ali i prijatelje iz istog vrtića zapravo identificiraju sa sigurnošću, tako se osjećaju ugodnije u novom okruženju s već poznatim ljudima”, objašnjava nam profesorica.

Osim toga, dodaje, na taj se način djeca rješavaju i grča. Naime, takvi su grčevi kod neke djece, poučava Krstović, poznati u literaturi; primjerice, kada dijete u školi odbija obaviti veliku nuždu jer se boji da će zakasniti na sat.

Škola bez ponavljača?

Sustavno i kvalitetno pripremljen prelazak u školu svakako je moguć, no nužno je, smatra profesorica, u široj slici preispitati i ideju škole bez ponavljača, tj. postaviti pitanje je li škola bez ponavljača dobra škola. “Škola bez ponavljača je humana i kao takva treba imati ispunjenih milijun pretpostavki. Kada nisu ispunjene, otpadaju učenici koji su krajnje rubni.

Dakle, svakako ‘da’ školi bez ponavljača, no uz svu moguću potporu učenicima, učiteljima i roditeljima što pretpostavlja da postoji sustav i da on funkcionira”, kaže Krstović. Do tada, zaključuje, neosporna je činjenica da smo šupljom suradnjom stručnih službi i manjkavim sustavom prvašiće jednostavno (pre)pustili krutoj strukturi hrvatske škole.