Stvara se novi globalni naftni poredak. Saudijci pomislili da će oni povlačiti sve konce, a onda ih izigrali Putin i Kinezi
Rijad se istrgnuo iz američkog zagrljaja i poželio sam diktirati cijene. Izgleda da je sve propalo
Nakon što je Saudijska Arabija zahladila odnose sa SAD-om, svojim višedesetljetnim najbližim vojnim, političkim i ekonomskim saveznikom, okrenula se prema Rusiji i Kini. Čak nije osudila rusku agresiju na Ukrajinu pa se činilo da se stvara saudijsko-ruska osovina koja će na duži rok diktirati cijene nafte na svjetskom tržištu.
Iznenada je, međutim, došlo do obrata. Rijad ne krije da ga je Moskva razočarala jer nije ispunila obvezu smanjenja proizvodnje te tako održala na svjetskom tržištu što višu cijenu nafte. Umjesto da smanji proizvodnju, Rusija je, po procjenama stručnjaka, čak i povećala izvoz tako da nije došlo do povećanja cijena kako se u Rijadu očekivalo nakon što je naftni kartel OPEC+ dogovorio smanjenje proizvodnje.
Cijena barela nafte od početka godine kreće se u prosjeku oko 75 dolara po barelu, a Saudijskoj Arabiji potrebno je najmanje 81 dolara po barelu. Dok je ruski predsjednik Vladimir Putin izrazio zadovoljstvo sadašnjom cijenom tvrdeći da se ona približava ekonomski opravdanim razinama, u Rijadu kipte od bijesa.
Moskva je zadala Rijadu težak udarac
Međunarodni monetarni fond (MMF) procjenjuje, naime, da je Saudijskoj Arabiji potrebna cijena nafte od 81 dolar po barelu kako bi uravnotežila državni proračun. Danas je cijena bila ispod 72 dolara po barelu. A to je posve nedovoljno da bi se u sljedećih pet godina realizirali saudijski razvojni projekti, poput ambiciozne gradnje futurističkog grada Neom, vrijednog 500 milijardi dolara.
Moskva je prestala objavljivati podatke o razini proizvodnje nafte kako bi prikrila povećanje. No, po broju tankera koji prevoze rusku naftu utvrđeno je da izvoz u Kinu i Indiju, dva ponajveća uvoznika nafte na svijetu, neprestano raste.
Time je Moskva zadala Rijadu još jedan težak udarac: do sada su, naime, azijskim tržištem dominirali Saudijska Arabija i ostali proizvođači Bliskog istoka, a sada ih je Rusija istisnula. Tako su arapski proizvođači izgubili dio iznimno važnog tržišta.
Novi globalni poredak na naftnom tržištu
Rusija je sa svojom niskom cijenom postala najveći izvoznik nafte u Kinu i Indiju te prodaje više nafte tim zemljama nego Irak i Saudijska Arabija zajedno. Dok je Moskva najavila da OPEC+ neće dalje smanjivati proizvodnju, ministar energetike Saudijske Arabije, princ Abdulaziz bin Salman, izjavio je da mora doći do još jednog smanjenja kako bi se uravnotežile cijene nafte po saudijskim željama i potrebama.
Saudijsku Arabiju dodatno je pogodilo to što su posljednjih mjeseci Irak, Iran, Rusija i Kina potpisali međusobno cijeli niz značajnih sporazuma o suradnji na polju energije, sigurnosti i logistike. Ti ugovori označavaju početak novog globalnog poretka na naftnom tržištu na kojemu Saudijska Arabija više ne bi bila neprikosnoveni vladar.
Kina ne krije da želi pretvoriti Bliski istok u svoju veliku benzinsku crpku koja joj je potrebna kako bi ostvarila svoje planove da do 2030. postane prva supersila svijeta. Da bi u tomu uspjela, mora kontrolirati i imati utjecaja na Iran, Irak i Saudijsku Arabiju, tri zemlje koje posjeduju najveće svjetske rezerve nafte i plina.
Prirodna povezanost Iraka i Irana
S obzirom da tim državama, kao i ostalim zemljama Bliskog istoka, vladaju diktatori, njima su politički sustavi autoritarnih režima Kine i Rusije puno bliži i razumljiviji od demokracija zapadnih država. Tako da zapravo nema političkih prepreka jačanju suradnje Kine i Rusije s tim arapskim državama.
Iran i Irak prirodno su povezani jer dvije zemlje dijele nekoliko zajedničkih najvećih naftnih nalazišta. Iran to iskorištava kako bi izbjegao sankcije koje mu brane izvoziti naftu. Naime, nemoguće je utvrditi je li nafta koja se nalazi na graničnom području između dvije države iračkog ili iranskog podrijetla pa ju je lako plasirati na svjetsko tržište.
Rusija je nedavno potpisala deset novih sporazuma o vojnoj, ekonomskoj, tehnološkoj i suradnji oko strategije razvoja naftne i plinske industrije s Iranom. Oni će omogućiti Rusiji da njene kompanije budu prisutne na naftnim i plinskim poljima u Iranu.
Gradnja novih infrastrukrnih ruta
Moskva je tim sporazumima također dobila pravo korištenja iranskih aerodroma i luka, a dogovorena je i suradnja o vojnim i sigurnosnim pitanjima, uključujući razmjenu obavještajnih podataka, opreme i tehnologije.
Također, razmatra se način na koji će Rusija i Iran surađivati u bankovnim interakcijama i korištenju svojih nacionalnih valuta u bilateralnim transakcijama. Dogovorena je također gradnja novih cestovnih i željezničkih ruta koje će se koristiti u vojne i civilne svrhe.
Kina nije željela zaostati s Rusijom pa je, nekoliko tjedana kasnije, i ona potpisala brojne ugovore s Iranom o financijskoj, investicijskoj i energetskoj suradnji. Njima je Kini zajamčena cijene nafte i plina iz Irana za najmanje 30 posto niže od cijena nafte na međunarodnom tržištu.
Ratni popust na iransku naftu
No, kako apetitima Kine nikad kraja, tako je Peking, nakon ruske invazije na Ukrajinu, zatražio dodatni, “ratni popust na iransku naftu”. Od početka ruske agresije na Ukrajinu Peking je plaćao iransku naftu čak 44 posto jeftinije od one koja je bila na tržištu.
Dakle, plaćala je barel nafte oko 40 dolara, što je zaista nevjerojatno povoljno. Uz to, krajem prošle godine Kina je počela plaćati naftu Iranu juanima, koji se mogu koristiti samo u Kini ili trošiti na kupnju kineskih proizvoda.
Kina također plaća naftu Iranu u valutama Angole, Zambije i Kenije te tako prisiljava Iran da kupuje robe iz tih zemalja. Sve zbog toga kako bi te države mogle otplatiti svoje zajmove Kini. Tako su Moskva i Peking učinile sankcije UN-a protiv Irana potpuno besmislenima, a istodobno su se osigurale povlaštenu poziciju na Bliskom istoku na kojem su apsolutno dominirale SAD.