U velikoj zagrebačkoj stambenoj zgradi od 10 katova u kojoj sam živjela s roditeljima rješavali smo se smeća kroz veliku cijev koja je u svakom stubištu išla od vrha do dna zgrade i završavala u prizemlju, u prostorijama s kontejnerima. Na svakom katu bila su vratašca, otvoriš ih, baciš smeće, ono padne dolje, zatvoriš. To je bilo odlično.
Ali u ta ekološki neosviještena doba u našu se cijev bacalo sve, pileće kosti, požutjele listove kelja i natrulo voće, plastičnu bocu, teglu od krastavaca i prazni tetrapak. Jedino nisu novine, a tada su ih svi kupovali, jer je u našoj zgradi stanovao jedan fini dečko, Zdenko.
Imao je samo mamu, ona je negdje čistila i nije im bilo lako. Zato bi Zdenko jednom mjesečno s nekim kolicima obilazio stanove i svi smo mu davali novine koje su se za njega spremale. Nosio ih je negdje na otkup i dobio bi nešto novaca. To je bio njegov džeparac jer mu ga mama nije mogla dati. Tako se iz naše zgrade reciklirao barem papir, a Zdenka su naši roditelji uzimali za primjer dobrog dječaka.
Drugi pristup otpadu
Od tada je prošlo puno godina, i u hrvatskom se društvu polako počelo na drugi način razmišljati o smeću, sirovinama koje se s njim bacaju i zagađivanju naše iznurene majčice Zemlje. Nastupilo je i kod nas ovdje, kao mnogo ranije u Njemačkoj i u Švedskoj, doba sortiranja stakla, plastike i ostaloga. Da je razdvajanje različitih materijala jako važno i korisno uči se sada već u vrtićima. Ona moja stara zgrada još uvijek je na istom mjestu, ali jedna cijev za sve više ne dolazi u obzir.
Ipak, u gradiću na moru gdje ljetujemo, i dan danas bacaju sve u iste kante kao i na još mnogo mjesta u Hrvatskoj. Bude mi muka od toga budući da sam se pretvorila u zagriženu razvrstavačicu otpada, koja razdere ambalažu ako se sastoji od papira i plastike da bi jedno i drugo bacila u zasebne kontejnere. Moji tamošnji prijatelji to ne razumiju, smiju se toj prisilnoj radnji, kao što nismo razumjeli ni mi u ona davna vremena.
Sajmište kanti i žutih vrećica za plastiku
Ali taj šum na vezama nije zato što bismo mi iz većih gradova bili bolji i kulturniji od njih, nego jer se njima još nije dala nikakva prilika da prihvate novo ponašanje. U tom popularnom turističkom gradiću tek su nedavno postavili par kontejnera za staklo i plastiku, ali do njih je većini stanovništva tri dana jahanja pa ih ne koriste. A da bi se kore od krumpira i lupine od luka moralo posebno skupljati, to im tek zvuči kao znanstvena fantastika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odlagališta za otpad zapravo nemaju, a nešto što zovu odlagalištem nalazi se daleko na brdu i tamo opet možeš samo istresti sve na istu hrpu. Kad porežem zelenilo u vrtu, nemam kamo s granama i lišćem, jedino da ih vozim doma u Zagreb. Njihove vlasti spavaju zimski san.
Zato se ovo grintanje i zanovijetanje oko novog projekta za smeće u Zagrebu stvarno više stvarno ne da slušati. Bandić je nešto počeo, ali je to ispalo loše. Grad nam se pretvorio u sajmište kanti i žutih vrećica za plastiku, čujem da su i turisti skandalizirani.
Bit će problema, pa što?
Tomašević sada od prvoga uvodi nešto drugo, što meni zvuči dobro, ali dernjava traje i ne prestaje. Mnogi će s dobrim razlozima kritizirati ovo što smo imali do sada, ali svejedno unaprijed dižu ustanak protiv novog sustava. Te zašto bi građani kupovali vrećice za smeće, te što ako vam netko noću istovariti svoj otpad pred vrata. Te kako će se u velikim zgradama znati tko ne razvrstava. I tako redom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali stvar je u osnovi jako jednostavna samo što, kao i kod svake promjene, neće sve smjesta ići kao po loju. Gledam nekidan jednog mlađeg muškarca kako izlazi iz auta i izbacuje otpad pored kontejnera koji su skoro pa prazni. Kažem mu da to ne radi, on živčano odmahne rukom. Takvima nitko živ ne može ugoditi.
No ako su se Švicarci tko zna već otkada privikli na apotekarski red oko smeća, imam tamo rodbinu pa znam, ako kod Slovenaca sve funkcionira besprijekorno, uvjerila sam se sama, pa možemo valjda jednom i mi. Bit će polako, jer to brzo ne ide, ali doći ćemo i mi na njihovu razinu. I da, i u drugim se zemljama ako treba ”kopa po smeću” da bi se utvrdilo tko krši pravila i zagorčava život svojim susjedima.
Dobro kaže Peternel iz Domovinskog pokreta, ali kao da u tome zlurado uživa: ”Problemi tek počinju”. Tako je. Počinju i bit će ih. Pa pomalo dok se ne priviknemo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvarno se ne da više slušati grintanje oko zagrebačkog projekta za smeće. Dernjava traje i ne prestaje
Da, i u drugim se zemljama, ako treba, "kopa po smeću" da se utvrdi tko krši pravila
Ako su se Švicarci tko zna već otkada privikli na apotekarski red oko smeća, ako kod Slovenaca sve funkcionira besprijekorno, pa možemo valjda jednom i mi. Bit će polako, jer to brzo ne ide, ali doći ćemo i mi na njihovu razinu
U velikoj zagrebačkoj stambenoj zgradi od 10 katova u kojoj sam živjela s roditeljima rješavali smo se smeća kroz veliku cijev koja je u svakom stubištu išla od vrha do dna zgrade i završavala u prizemlju, u prostorijama s kontejnerima. Na svakom katu bila su vratašca, otvoriš ih, baciš smeće, ono padne dolje, zatvoriš. To je bilo odlično.
Ali u ta ekološki neosviještena doba u našu se cijev bacalo sve, pileće kosti, požutjele listove kelja i natrulo voće, plastičnu bocu, teglu od krastavaca i prazni tetrapak. Jedino nisu novine, a tada su ih svi kupovali, jer je u našoj zgradi stanovao jedan fini dečko, Zdenko.
Imao je samo mamu, ona je negdje čistila i nije im bilo lako. Zato bi Zdenko jednom mjesečno s nekim kolicima obilazio stanove i svi smo mu davali novine koje su se za njega spremale. Nosio ih je negdje na otkup i dobio bi nešto novaca. To je bio njegov džeparac jer mu ga mama nije mogla dati. Tako se iz naše zgrade reciklirao barem papir, a Zdenka su naši roditelji uzimali za primjer dobrog dječaka.
Drugi pristup otpadu
Od tada je prošlo puno godina, i u hrvatskom se društvu polako počelo na drugi način razmišljati o smeću, sirovinama koje se s njim bacaju i zagađivanju naše iznurene majčice Zemlje. Nastupilo je i kod nas ovdje, kao mnogo ranije u Njemačkoj i u Švedskoj, doba sortiranja stakla, plastike i ostaloga. Da je razdvajanje različitih materijala jako važno i korisno uči se sada već u vrtićima. Ona moja stara zgrada još uvijek je na istom mjestu, ali jedna cijev za sve više ne dolazi u obzir.
Ipak, u gradiću na moru gdje ljetujemo, i dan danas bacaju sve u iste kante kao i na još mnogo mjesta u Hrvatskoj. Bude mi muka od toga budući da sam se pretvorila u zagriženu razvrstavačicu otpada, koja razdere ambalažu ako se sastoji od papira i plastike da bi jedno i drugo bacila u zasebne kontejnere. Moji tamošnji prijatelji to ne razumiju, smiju se toj prisilnoj radnji, kao što nismo razumjeli ni mi u ona davna vremena.
Sajmište kanti i žutih vrećica za plastiku
Ali taj šum na vezama nije zato što bismo mi iz većih gradova bili bolji i kulturniji od njih, nego jer se njima još nije dala nikakva prilika da prihvate novo ponašanje. U tom popularnom turističkom gradiću tek su nedavno postavili par kontejnera za staklo i plastiku, ali do njih je većini stanovništva tri dana jahanja pa ih ne koriste. A da bi se kore od krumpira i lupine od luka moralo posebno skupljati, to im tek zvuči kao znanstvena fantastika.
Odlagališta za otpad zapravo nemaju, a nešto što zovu odlagalištem nalazi se daleko na brdu i tamo opet možeš samo istresti sve na istu hrpu. Kad porežem zelenilo u vrtu, nemam kamo s granama i lišćem, jedino da ih vozim doma u Zagreb. Njihove vlasti spavaju zimski san.
Zato se ovo grintanje i zanovijetanje oko novog projekta za smeće u Zagrebu stvarno više stvarno ne da slušati. Bandić je nešto počeo, ali je to ispalo loše. Grad nam se pretvorio u sajmište kanti i žutih vrećica za plastiku, čujem da su i turisti skandalizirani.
Bit će problema, pa što?
Tomašević sada od prvoga uvodi nešto drugo, što meni zvuči dobro, ali dernjava traje i ne prestaje. Mnogi će s dobrim razlozima kritizirati ovo što smo imali do sada, ali svejedno unaprijed dižu ustanak protiv novog sustava. Te zašto bi građani kupovali vrećice za smeće, te što ako vam netko noću istovariti svoj otpad pred vrata. Te kako će se u velikim zgradama znati tko ne razvrstava. I tako redom.
Ali stvar je u osnovi jako jednostavna samo što, kao i kod svake promjene, neće sve smjesta ići kao po loju. Gledam nekidan jednog mlađeg muškarca kako izlazi iz auta i izbacuje otpad pored kontejnera koji su skoro pa prazni. Kažem mu da to ne radi, on živčano odmahne rukom. Takvima nitko živ ne može ugoditi.
No ako su se Švicarci tko zna već otkada privikli na apotekarski red oko smeća, imam tamo rodbinu pa znam, ako kod Slovenaca sve funkcionira besprijekorno, uvjerila sam se sama, pa možemo valjda jednom i mi. Bit će polako, jer to brzo ne ide, ali doći ćemo i mi na njihovu razinu. I da, i u drugim se zemljama ako treba ”kopa po smeću” da bi se utvrdilo tko krši pravila i zagorčava život svojim susjedima.
Dobro kaže Peternel iz Domovinskog pokreta, ali kao da u tome zlurado uživa: ”Problemi tek počinju”. Tako je. Počinju i bit će ih. Pa pomalo dok se ne priviknemo.