Kao što je poznato, optužnica je stigla Ademiju 2001. godine. Nakon što je sedam i pol mjeseci proveo u haaškom pritvoru, pušten je da se brani sa slobode, a proces je prebačen u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Zatim je punih devet godina proveo u kućnom pritvoru da bi tek 2012. godine, na zagrebačkom Županijskom sudu, bio oslobođen svake krivnje.
Paradigma slučaja Ademi
Slučaj Ademi paradigmatičan je na više razina i danas. General Ademi, jedan od prvih časnika bivše JNA koji se početkom Domovinskog rata stavio na raspolaganje Hrvatskoj i priključio hrvatskim obrambenim snagama, po nacionalnosti, naime, nije Hrvat, nego je Albanac rođen u Vučitrnu na Kosovu.
I drugo, nikad se nije slizao s ondašnjom političkom nomenklaturom, nije se pleo u politiku i nije se gurao uz vrhovnika Franju Tuđmana i HDZ. U skučenom univerzumu HDZ-ovske misli, nijedan od ta dva ”felera” nikad se nije opraštao nikome ma kako da se junački borio za oslobađanje Hrvatske. A pogotovo ne oba.
‘Skrivali su dokumente’
Prije nego će se na Međunarodnom sudu za ratne zločine ispisati optužnica, priča Ademi, ”htjeli su meni podmetnuti odgovornost za Medački džep. Najlakše je bilo mene žrtvovati, a neke druge vitezove zaštititi. Bilo je tu uništavanja originalnih dokumenata, lažnih svjedočenja…To je hrvatska vlada planski radila da se mene pošalje u Haag. Skrivali su dokumente koji su dokazivali moju nevinost, a slali na sud samo one koji me mogu teretiti”, podsjeća Ademi.
A mi ćemo se sjetiti i toga da HDZ-ova vlast 1998. nije dozvolila Ademiju ni da razgovara s haaškim istražiteljima koji su radili izvide prije podizanja optužnice i da im predoči svoju stranu priče.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Troškove platio Haaški sud
Za ubojstva i mučenja srpskih civila u Medačkom džepu na koncu je 2008. na sedam godina osuđen general Mirko Norac. On je svoju kaznu izdržavao uz redovite izlaske na vikende i odmore, a zbog ”dobrog vladanja” pušten je na slobodu već nakon tri godine, 2011.
”Hrvatska vlada nije dala ni kune za moju obranu”, razočarano pripovijeda Ademi. Sve haaške troškove platio mu je Haaški sud.
Kakva zabluda, biti samo vojnik
Kakva kriva procjena što je ovaj časni čovjek odlučio da se neće gnijezditi uz HDZ-ovski politički zdrug, Tuđmana i Šuška, i da će naprosto biti samo vojnik koji pošteno brani mučki napadnutu zemlju, domovinu svoje supruge.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kakva je samo zabluda bila vjerovati da je jedino to važno može posvjedočiti jedan dio ratnih veterana. Imao je o tom nikad prevaziđenom jednoumlju štošta reći i slavni general Petar Stipetić dok je bio živ, njemu su se baš svojski obila o glavu. A Ademi još k tome nije bio ni Hrvat.
O “ispravnoj” nacionalnosti
O bolesnom shvaćanju da su ”ispravna” nacionalnost, po mogućnosti velikog Hrvata, i ”ispravna” politička svrstanost uz HDZ mogli biti jedini pravi motiv za sudjelovanje u obrani zemlje – toj ortodoksiji koja se pothranjuje i danas – zgodno svjedoče i riječi generala Janka Bobetka koje stoje u Ademijevoj prvoj knjizi o ratu iz 1996. godine.
Premda se svom suborcu obratio s pohvalama i poštovanjem, Bobetko u svojoj posveti piše Ademiju kako može biti ponosan što je svoju zadaću izvršio tako uvjerljivo i pošteno ”iako nisi Hrvat”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što si dozvoljava Josip Đakić?
Ali tako to ide, čak i dogme koje nitko neće javno priznati, uvijek same nađu načina da se razotkriju u svom najraskošnijem, a ponekad i u najidiotskijem izdanju. Što se tiče dogmi o kojima je ovdje riječ, ovo se društvo s njima koprca u klinču već trideset godina pri čemu se i mladim generacijama, ravno iz struktura državnih vlasti, pokušava ucjepiti isti standard.
Zato HDZ-ov saborski zastupnik i valjda doživotni predsjednik Hvidre Josip Đakić, sebi dozvoljava uličarsku izjavu kako se večeras odbija pojaviti na prijemu za ratne zapovjednike povodom sutrašnjeg praznika na kome je domaćin predsjednik Republike i zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović.
”Takav čovjek nema što koga primati”, sudi Đakić, crven u licu, šefu države koga su premoćnim brojem glasova izabrali hrvatski građani. Zato što nije njihov, nije iz HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez pozivnice ministra branitelja
Upravo i jedino zbog ovoga o čemu pričamo nehadezeovski general Luka Džanko, koji nije bio ni poklonik šatora u Savskoj, nije dobio pozivnicu ministra Tome Medveda za sutrašnju nacionalnu manifestaciju u Kninu.
”Nisu pozvana trojica generala koji su vodili Oluju, dva koja su preminula i ja”, sarkastično je komentirao Džanko. ” Otkad je Medved ministar, pozive nisam dobio ni za jednu operaciju kojoj sam bio učesnik”.
I zato Plenkovićevi ministri branitelja i obrane ostavljaju nepogrešivi dojam kao da su jedva čekali da Hrvatski generalski zbor, ili bar većina generala koji se tamo okupljaju, bojkotira Milanovićevo primanje iako tamo četvorica njihovih članova trebaju primiti ratna odlikovanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kakve to veze ima s iseljavanjem?
Grdno se vara onaj tko eventualno misli da sa svime time nema nikakve veze podatak da je u Hrvatskoj u posljednjih osam godina zatvoreno 86 područnih škola koje su ostale bez ijednog učenika. Ljudi napuštaju ovu krasnu zemlju jer je zagušljiva i jer se u njoj stalno klešu granitni zidovi novog jednoumlja, diktata i verbalnog delikta.
I tu kao da nema pomoći čak ni na dan kad se slavi tako zajednička i tako mila sloboda svih četiri milijuna preostalih stanovnika hrvatske države, bilo da su rodom iz Čakovca, Kistanja, Pule ili Vučitrna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudbina generala Ademija i ispadi zbog Oluje simptomi su problema s kojim se ovo društvo bori već 30 godina
U ratnom dnevniku general Ademi s gorčinom podsjeća na gadosti koje mu je priredila hrvatska država
Grdno se vara onaj tko eventualno misli da sa svime time nema nikakve veze podatak da je u Hrvatskoj u posljednjih osam godina zatvoreno 86 područnih škola koje su ostale bez ijednog učenika. Ljudi napuštaju ovu krasnu zemlju jer je zagušljiva i jer se u njoj stalno klešu granitni zidovi novog jednoumlja, diktata i verbalnog delikta.
General Hrvatske vojske Rahim Ademi napisao je novu knjigu s materijalima iz svog ratnog dnevnika, zove se ”Samo istina”, a par dana prije sutrašnje obljetnice Oluje i proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu, dao je veliki intervju Večernjem listu. U tom opsežnom materijalu Ademi s gorčinom podsjeća na gadosti koje mu je priredila hrvatska država uz pomoć politički navijenih obavještajnih struktura dok se branio od optužnice Haaškog suda za ratni zločin u Medačkom džepu.
Kao što je poznato, optužnica je stigla Ademiju 2001. godine. Nakon što je sedam i pol mjeseci proveo u haaškom pritvoru, pušten je da se brani sa slobode, a proces je prebačen u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Zatim je punih devet godina proveo u kućnom pritvoru da bi tek 2012. godine, na zagrebačkom Županijskom sudu, bio oslobođen svake krivnje.
Paradigma slučaja Ademi
Slučaj Ademi paradigmatičan je na više razina i danas. General Ademi, jedan od prvih časnika bivše JNA koji se početkom Domovinskog rata stavio na raspolaganje Hrvatskoj i priključio hrvatskim obrambenim snagama, po nacionalnosti, naime, nije Hrvat, nego je Albanac rođen u Vučitrnu na Kosovu.
I drugo, nikad se nije slizao s ondašnjom političkom nomenklaturom, nije se pleo u politiku i nije se gurao uz vrhovnika Franju Tuđmana i HDZ. U skučenom univerzumu HDZ-ovske misli, nijedan od ta dva ”felera” nikad se nije opraštao nikome ma kako da se junački borio za oslobađanje Hrvatske. A pogotovo ne oba.
‘Skrivali su dokumente’
Prije nego će se na Međunarodnom sudu za ratne zločine ispisati optužnica, priča Ademi, ”htjeli su meni podmetnuti odgovornost za Medački džep. Najlakše je bilo mene žrtvovati, a neke druge vitezove zaštititi. Bilo je tu uništavanja originalnih dokumenata, lažnih svjedočenja…To je hrvatska vlada planski radila da se mene pošalje u Haag. Skrivali su dokumente koji su dokazivali moju nevinost, a slali na sud samo one koji me mogu teretiti”, podsjeća Ademi.
A mi ćemo se sjetiti i toga da HDZ-ova vlast 1998. nije dozvolila Ademiju ni da razgovara s haaškim istražiteljima koji su radili izvide prije podizanja optužnice i da im predoči svoju stranu priče.
Troškove platio Haaški sud
Za ubojstva i mučenja srpskih civila u Medačkom džepu na koncu je 2008. na sedam godina osuđen general Mirko Norac. On je svoju kaznu izdržavao uz redovite izlaske na vikende i odmore, a zbog ”dobrog vladanja” pušten je na slobodu već nakon tri godine, 2011.
”Hrvatska vlada nije dala ni kune za moju obranu”, razočarano pripovijeda Ademi. Sve haaške troškove platio mu je Haaški sud.
Kakva zabluda, biti samo vojnik
Kakva kriva procjena što je ovaj časni čovjek odlučio da se neće gnijezditi uz HDZ-ovski politički zdrug, Tuđmana i Šuška, i da će naprosto biti samo vojnik koji pošteno brani mučki napadnutu zemlju, domovinu svoje supruge.
Kakva je samo zabluda bila vjerovati da je jedino to važno može posvjedočiti jedan dio ratnih veterana. Imao je o tom nikad prevaziđenom jednoumlju štošta reći i slavni general Petar Stipetić dok je bio živ, njemu su se baš svojski obila o glavu. A Ademi još k tome nije bio ni Hrvat.
O “ispravnoj” nacionalnosti
O bolesnom shvaćanju da su ”ispravna” nacionalnost, po mogućnosti velikog Hrvata, i ”ispravna” politička svrstanost uz HDZ mogli biti jedini pravi motiv za sudjelovanje u obrani zemlje – toj ortodoksiji koja se pothranjuje i danas – zgodno svjedoče i riječi generala Janka Bobetka koje stoje u Ademijevoj prvoj knjizi o ratu iz 1996. godine.
Premda se svom suborcu obratio s pohvalama i poštovanjem, Bobetko u svojoj posveti piše Ademiju kako može biti ponosan što je svoju zadaću izvršio tako uvjerljivo i pošteno ”iako nisi Hrvat”.
Što si dozvoljava Josip Đakić?
Ali tako to ide, čak i dogme koje nitko neće javno priznati, uvijek same nađu načina da se razotkriju u svom najraskošnijem, a ponekad i u najidiotskijem izdanju. Što se tiče dogmi o kojima je ovdje riječ, ovo se društvo s njima koprca u klinču već trideset godina pri čemu se i mladim generacijama, ravno iz struktura državnih vlasti, pokušava ucjepiti isti standard.
Zato HDZ-ov saborski zastupnik i valjda doživotni predsjednik Hvidre Josip Đakić, sebi dozvoljava uličarsku izjavu kako se večeras odbija pojaviti na prijemu za ratne zapovjednike povodom sutrašnjeg praznika na kome je domaćin predsjednik Republike i zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović.
”Takav čovjek nema što koga primati”, sudi Đakić, crven u licu, šefu države koga su premoćnim brojem glasova izabrali hrvatski građani. Zato što nije njihov, nije iz HDZ-a.
Bez pozivnice ministra branitelja
Upravo i jedino zbog ovoga o čemu pričamo nehadezeovski general Luka Džanko, koji nije bio ni poklonik šatora u Savskoj, nije dobio pozivnicu ministra Tome Medveda za sutrašnju nacionalnu manifestaciju u Kninu.
”Nisu pozvana trojica generala koji su vodili Oluju, dva koja su preminula i ja”, sarkastično je komentirao Džanko. ” Otkad je Medved ministar, pozive nisam dobio ni za jednu operaciju kojoj sam bio učesnik”.
I zato Plenkovićevi ministri branitelja i obrane ostavljaju nepogrešivi dojam kao da su jedva čekali da Hrvatski generalski zbor, ili bar većina generala koji se tamo okupljaju, bojkotira Milanovićevo primanje iako tamo četvorica njihovih članova trebaju primiti ratna odlikovanja.
Kakve to veze ima s iseljavanjem?
Grdno se vara onaj tko eventualno misli da sa svime time nema nikakve veze podatak da je u Hrvatskoj u posljednjih osam godina zatvoreno 86 područnih škola koje su ostale bez ijednog učenika. Ljudi napuštaju ovu krasnu zemlju jer je zagušljiva i jer se u njoj stalno klešu granitni zidovi novog jednoumlja, diktata i verbalnog delikta.
I tu kao da nema pomoći čak ni na dan kad se slavi tako zajednička i tako mila sloboda svih četiri milijuna preostalih stanovnika hrvatske države, bilo da su rodom iz Čakovca, Kistanja, Pule ili Vučitrna.