Ako je vjerovati pisanju Jutarnjeg lista, a poznavajući hrvatsku stvarnost i neujednačenu sudsku praksu, nema razloga da im ne vjerujemo, Visoki prekršajni sud donio je odluku koja je u izravnoj suprotnosti s nekoliko prethodnih odluka tog suda i po kojoj nije nezakonito Thompsonovo korištenje ustaškog pozdrava u pjesmi Čavoglave.
Da bismo razumjeli čitav ovaj pravosudni kaos, ne možemo se ograničiti na eventualna svjetonazorska uvjerenja pojedinih sudaca, od kojih zavisi njihovo postavljanje prema ovom pitanju, iako to naravno nudi dio objašnjenja. Međutim, u društvu koje ima jasan konsenzus o nasljeđu ustaške nacističke države i u sređenom sudstvu u kojem nema mjesta za različita tumačenja više nego jasnih zakonskih odredbi, osobne preferencije sudaca ne bi igrale nikakvu ulogu, ili bi ona bila minimalna.
Sličnost sa Staljinovim SSSR-om
Valja nam se stoga vratiti na onu općepoznatu činjenicu koji niti radikalni antikomunisti nikad nisu osporavali. Radi se o tome da je Staljinov SSSR imao jedan od najdemokratskijih i najprogresivnijih Ustava u svijetu. S druge strane, jasno je kako je praksa te države i režima bila sasvim suprotna od onoga što je napisano u Ustavu. Sličnu stvar bilježimo i u slučaju Hrvatske.
To ne znači da je riječ o totalitarnoj državi, ali je teško ne uočiti sličnost strukturalnog cinizma, po kojem je Republika Hrvatska ustavno utemeljena u ZAVNOH-u, kao izravna suprotnost NDH, dok realno stanje u društvu, a posebno odnos državnih institucija prema toj činjenici prečesto sugeriraju nešto sasvim suprotno.
Povijesno nasljeđe podijelilo društvo
Što se stanja u društvu tiče, ono je takvo da su ljudi oštro podijeljeni po pitanju odnosa prema nasljeđima ustaške države i antifašizma, s tendencijom da među mlađom populacijom antifašističke vrijednosti potpuno iščeznu. Ovo, ne samo što je potvrđeno raznim sociološkim istraživanjima, nego je i jasno svakome tko živi u Hrvatskoj, a dolazi kao izravna posljedice višedesetljetne javne, obrazovne pa i zakonske relativizacije zločinačkog karaktera i prakse ustaške države.
No, stanje u društvu je za ovu temu manje bitno od odnosa državnih institucija prema ovim pitanjima, budući da takav odnos i utječe na klimu u društvu. Trenutak u kojem će odnos društva prema ovim pitanjima postati presudan bit će onaj u kojem dvije trećine građana neće imati nikakvih moralnih problema s veličanjem ustaštva, budući da će se tada doista iskazati kako društveni dogovor po ovom pitanju postoji, ali da on ne odgovara onome što piše u Ustavu. Dok se to ne dogodi, presudno pitanje je odnos državnih institucija prema ovoj temi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konsenzus koji vodi do sunovrata RH
Zašto dakle državne institucije, a tu ponajprije podrazumijevam političko vodstvo zemlje (Vladu, Sabor i Predsjednicu), kao i pravosuđe, imaju uporno relativizirajuće i dvosmislene stavove o ustaškom nasljeđu ili očit raskorak između onoga što javno govore i prakse koja iza toga stoji. Je li riječ o tome da su svjesni unaprijed ukalkuliranog cinizma kojim je Ustav po ovom pitanju napisan, pa naprosto slijede istu logiku, vjeruju li iskreno u bilo što od navedenog ili naprosto slijede društvene impulse.
Vrlo je vjerojatno kako je riječ o kombinaciji svega ovoga, koja nema kako drugačije završiti, doli u dvotrećinskom konsenzusu oko toga da ustaška država ne predstavlja nikakav problem. Ako do toga doista dođe, a upitno je može li se u ovoj fazi zaustaviti, čak i kad bi se politička volja iz temelja promijenila, bit će to tužni epitaf društvu koje može biti ponosno na svoju masovnu antifašističku borbu i označit će apsolutni autodestruktivni sunovrat Republike Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudovi ne znaju što bi s Thompsonom jer im je jasno da Ustav nije posljedica društvenog dogovora, nego dokument za pokazivanje
Potvrđuje to posljednja sudska odluka, suprotna od ranijih, a po kojoj ustaški pozdrav u Čavoglavama nije nezakonit
Da bismo razumjeli čitav ovaj pravosudni kaos, ne možemo se ograničiti na eventualna svjetonazorska uvjerenja pojedinih sudaca. Valja nam se vratiti na onu općepoznatu činjenicu koji niti radikalni antikomunisti nikad nisu osporavali. Radi se o tome da je Staljinov SSSR imao jedan od najdemokratskijih i najprogresivnijih Ustava u svijetu. S druge strane, jasno je kako je praksa te države i režima bila sasvim suprotna od onoga što je napisano u Ustavu. Sličnu stvar bilježimo i u slučaju Hrvatske.
Ako je vjerovati pisanju Jutarnjeg lista, a poznavajući hrvatsku stvarnost i neujednačenu sudsku praksu, nema razloga da im ne vjerujemo, Visoki prekršajni sud donio je odluku koja je u izravnoj suprotnosti s nekoliko prethodnih odluka tog suda i po kojoj nije nezakonito Thompsonovo korištenje ustaškog pozdrava u pjesmi Čavoglave.
Da bismo razumjeli čitav ovaj pravosudni kaos, ne možemo se ograničiti na eventualna svjetonazorska uvjerenja pojedinih sudaca, od kojih zavisi njihovo postavljanje prema ovom pitanju, iako to naravno nudi dio objašnjenja. Međutim, u društvu koje ima jasan konsenzus o nasljeđu ustaške nacističke države i u sređenom sudstvu u kojem nema mjesta za različita tumačenja više nego jasnih zakonskih odredbi, osobne preferencije sudaca ne bi igrale nikakvu ulogu, ili bi ona bila minimalna.
Sličnost sa Staljinovim SSSR-om
Valja nam se stoga vratiti na onu općepoznatu činjenicu koji niti radikalni antikomunisti nikad nisu osporavali. Radi se o tome da je Staljinov SSSR imao jedan od najdemokratskijih i najprogresivnijih Ustava u svijetu. S druge strane, jasno je kako je praksa te države i režima bila sasvim suprotna od onoga što je napisano u Ustavu. Sličnu stvar bilježimo i u slučaju Hrvatske.
To ne znači da je riječ o totalitarnoj državi, ali je teško ne uočiti sličnost strukturalnog cinizma, po kojem je Republika Hrvatska ustavno utemeljena u ZAVNOH-u, kao izravna suprotnost NDH, dok realno stanje u društvu, a posebno odnos državnih institucija prema toj činjenici prečesto sugeriraju nešto sasvim suprotno.
Povijesno nasljeđe podijelilo društvo
Što se stanja u društvu tiče, ono je takvo da su ljudi oštro podijeljeni po pitanju odnosa prema nasljeđima ustaške države i antifašizma, s tendencijom da među mlađom populacijom antifašističke vrijednosti potpuno iščeznu. Ovo, ne samo što je potvrđeno raznim sociološkim istraživanjima, nego je i jasno svakome tko živi u Hrvatskoj, a dolazi kao izravna posljedice višedesetljetne javne, obrazovne pa i zakonske relativizacije zločinačkog karaktera i prakse ustaške države.
No, stanje u društvu je za ovu temu manje bitno od odnosa državnih institucija prema ovim pitanjima, budući da takav odnos i utječe na klimu u društvu. Trenutak u kojem će odnos društva prema ovim pitanjima postati presudan bit će onaj u kojem dvije trećine građana neće imati nikakvih moralnih problema s veličanjem ustaštva, budući da će se tada doista iskazati kako društveni dogovor po ovom pitanju postoji, ali da on ne odgovara onome što piše u Ustavu. Dok se to ne dogodi, presudno pitanje je odnos državnih institucija prema ovoj temi.
Konsenzus koji vodi do sunovrata RH
Zašto dakle državne institucije, a tu ponajprije podrazumijevam političko vodstvo zemlje (Vladu, Sabor i Predsjednicu), kao i pravosuđe, imaju uporno relativizirajuće i dvosmislene stavove o ustaškom nasljeđu ili očit raskorak između onoga što javno govore i prakse koja iza toga stoji. Je li riječ o tome da su svjesni unaprijed ukalkuliranog cinizma kojim je Ustav po ovom pitanju napisan, pa naprosto slijede istu logiku, vjeruju li iskreno u bilo što od navedenog ili naprosto slijede društvene impulse.
Vrlo je vjerojatno kako je riječ o kombinaciji svega ovoga, koja nema kako drugačije završiti, doli u dvotrećinskom konsenzusu oko toga da ustaška država ne predstavlja nikakav problem. Ako do toga doista dođe, a upitno je može li se u ovoj fazi zaustaviti, čak i kad bi se politička volja iz temelja promijenila, bit će to tužni epitaf društvu koje može biti ponosno na svoju masovnu antifašističku borbu i označit će apsolutni autodestruktivni sunovrat Republike Hrvatske.