Suludi rat protiv neoliberalizma: Domaća ljevica i neprirodan pakt s desničarima u borbi protiv slobode
Ljevica olako odbacuje liberalizam i pomaže fašistima
Dr. Tomaž Mastnak, provokativni glas slovenskog civilnog društva osamdesetih, a danas sociolog svjetskog glasa i kolumnist ljubljanskog Dnevnika, nedavno je objavio knjigu Liberalizem, fašizem, neoliberalizem, u kojoj razotkriva fašističke korijene velikog zla našeg vremena, neoliberalizma.
O njoj će u intervjuu za gotovo pa pokojni kulturni časopis Pogledi reći: “U svom sam tekstu argumentirao da je liberalističko prihvaćanje fašizma – zbog njegovog bojevitog antikomunizma i antisocijalizma – jedan od ključnih trenutaka u nastanku neoliberalizma u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata.
Opsjednuto pisanje
Neoliberalizam nastaje kad si liberalizam prisvoji ekonomsku sferu i posvoji fašizam.”
Pisci koji opsjednuto pišu o neoliberalizmu i njime objašnjavaju sve redom, od globalnog zagrijavanja, rata u Siriji i izbjegličke krize pa sve do pojave ptičje gripe i loših rezultata slovenskih skijaša, po pravilu dosadniji su mi čak i od onih genijalaca koji 2016. godine u svemu i svačemu uspijevaju pronaći UDBA-in trag i komunističku zavjeru.
Ali dr. Mastnak suviše je ozbiljan i lucidan pisac da bi ga se smjelo ne čitati. Da je netko drugi, a ne on, napisao knjigu u čijem se naslovu druže fašizam i neoliberalizam, moglo bi se pokraj nje proći kao pokraj turskog groblja, kao što bi se možda smjelo, da nije njegova, ne obazirati na sljedeću misao:
Ekstremne opcije
“Kada govorimo o ekstremnoj desnici obično mislimo na francusku Nacionalnu frontu, britanski UKIP, na Orbanovu Mađarsku i sad na novu poljsku vladu.
Zasigurno je riječ o nesimpatičnim i problematičnim političkim skupinama, ali moramo pošteno priznati da u ovom trenutku na europskom nivou samo kod tih stranaka i gibanja mi možemo naći zametke alternativne politike koja se suprotstavlja neoliberalizmu koji vlada Europom. Mađarska i poljska vlada barem su malo stale na rep bankama, a Nacionalna fronta je u politički diskurs ponovno dovela pitanje suverenosti ljudstva i povezala ga sa suverenošću države.”
Pisci koji opsjednuto pišu o neoliberalizmu i njime objašnjavaju baš sve redom, od globalnog zagrijavanja, rata u Siriji i izbjegličke krize pa sve do pojave ptičje gripe i loših rezultata skijaša, u pravilu su mi dosadniji čak i od onih genijalaca koji 2016. godine u svemu i svačemu uspiju pronaći neki UDBA-in trag i kompleksnu komunističku zavjeru
Neoliberalni centar
Za razliku od mnogih koji prosipaju sličnu pamet, dr. Tomaž Mastnak je svjestan paradoksa u kojem se nalazi kad problematizira liberalističko prihvaćanje fašizma kao suborca protiv zajedničkog neprijatelja, dok istodobno odaje priznanje nesimpatičnoj i problematičnoj ekstremnoj desnici jer odigrava važnu ulogu u borbi protiv neoliberalizma (on čak tvrdi da nije ekstremna desnica nositelj fašizacije Europe, nego da ona dolazi iz neoliberalnog centra).
Paradoks je to u kojem se ne nalazi samo dr. Mastnak, nego cijela moderna ljevica. Još jučer, sjetit ćete se, ona se odvažno borila protiv nacionalizma, nudila utopijske alternative nacionalnim državama i iskreno strahovala pred nacionalnim državnim aparatima vidjevši u njima savršen instrument za diskriminaciju, institucionalni šovinizam i nepoštivanje ljudskih prava.
Čudan savez
Ali to je vrijeme prošlo i ljevica je odabrala svog novog najmrskijeg neprijatelja te time izvela svojevrstan salto mortale. Postavši spremna ginuti u borbi protiv slobodnog tržišta i kao zjenicu oka svoga braniti suverenitet nacionalne države, ona se na ideološkoj bojišnici 21. stoljeća našla rame uz rame s Viktorom Orbanom, Marine Le Pen i ostalim modernim fašistima.
Jasni neprijatelj
Jer neoliberalizam je, lijepo to objašnjava dr. Mastnak, “protunacionalan i kozmopolitski i kao takav imun na kritiku kozmopolitskih ljevičara”. On se, doduše, nada da će netko “u budućnosti uspjeti formulirati alternativu nacionalnoj državi koja će istodobno biti i alternativa neoliberalističkom kozmopolitizmu”, no sada, po njegovu mišljenju, jasno je protiv koga nam se valja boriti pa makar i s Jobbikom i Zlatnom zorom.
I dok se u svemu tome, ako se čovjek potrudi, možda i može pronaći trag logike, teško je očekivati da za tom i takvom antineoliberalnom ljevicom, koja prihvaća orbanizaciju države zbog njena rata protiv banaka, krenu šire narodne mase.
Ako ste, recimo, odrasli u ovim krajevima i ako nekim slučajem do svoje 35. godine niste postali nacionalist, onda je to, između ostalog, i zato što vam se nacionalizam do te mjere smučio da se nešto u vama zgrči i naježi i kada prođete pokraj Nacionalne galerije ili okrenete na National Geographic.
Razumsko bojanje
Možete zato racionalno biti potpuno svjesni koliko je neoliberalizam poguban, ali je vaš strah od nacionalizma iracionalan i vaš ga razum jednostavno ne može utišati. A neoliberalizma se, barem u Europi, može bojati samo razumski.
Nadiruće izbjeglice
To nisu nadiruće stotine tisuća izbjeglica druge vjere, to nisu zamaskirani ekstremisti što po Parizu pucaju po slučajnim prolaznicima, to nisu zaslijepljeni pustinjski revolucionari koji ruše i ubijaju sve pred sobom, to nisu snimke ritualnih pogubljenja nedužnih Europljana, to nisu prekrivene obespravljene žene, to nisu kamenovanja grešnika na glavnom trgu, to nisu masovna silovanja na ulicama Kölna, to nisu vidljive i opipljive grozote kojima svoje birače sustavno plaši desnica.
Neoliberalizam je svakako opravdana meta, no ako ste vi zbog njega tako olako spremni odbaciti prastrah ljevice od fašizma, i to u vrijeme kada fašizam ponovno postaje lako vidljiv i agresivan, onda se teško možete nadati uspjehu na izborima.
Kompleksna pojava
Neoliberalizam je, kad ga usporedimo s islamizacijom Europe, uvođenjem šerijatskog prava i sličnim nemanima kojima barataju desni ekstremisti, jedna naizgled bezoblična i bezuba šarena laža u koju je teško povjerovati, a još je teže pred njom strahovati.
Neoliberalizam je, naime, toliko kompleksna pojava da vi morate prilično napeti svoj mozak, dosta toga pročitati i dobro promisliti, ne biste li se napokon, posve razumski, usrali u gaće.
Kriza nove ljevice
I u tome je, čini mi se, sva kriza nove ljevice. Ljudi s iracionalnim strahovima, s fobijama bez pokrića, uvijek će biti mnogo više od onih koji se plaše nečega, što su do potankosti proučili. Neoliberalizam je svakako opravdana meta, no ako ste vi zbog njega tako olako spremni odbaciti prastrah ljevice od fašizma, i to u vrijeme kada fašizam ponovno postaje lako vidljiv i agresivan, onda se teško možete nadati uspjehu na izborima.
Štoviše, teško se otresti slutnje da će jednog dana neki budući sociolozi ovu današnju ljevicu optužiti da je nekoć posvojila fašizam u borbi protiv neoliberalizma i na taj mu način pomogla da još jednom razori Europu.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. ožujka 2016.