Nekad je nužno odabrati stranu

Vodič kroz izbore u Njemačkoj: tko će pobijediti, a tko će vladati

Donosimo detaljan vodič kroz izbore na kojima prvi put nakon 16 godina na listiću nema Angele Merkel

Kancelarka ide u političku mirovinu i to je jedina sigurna činjenica ovih izbora. Troje ljudi ima teoretske šanse da je naslijedi - kandidat demokršćana Armin Laschet, kandidat socijaldemokrata Olaf Scholz te kandidatkinja Zelenih Annalena Baerbock

Uoči izbora u Njemačkoj, prvih nakon 16 godina na kojima na listiću nema Angele Merkel, jedna od glavnih teza glasi da njemački birači preferiraju stabilnost i ne vole promjene. Da će upravo ta karakteristika prosječnog njemačkog birača presuditi tko će u nedjelju navečer, kada se zatvore birališta, biti u najboljoj poziciji naslijediti kancelarku Merkel.

Istraživanja raspoloženja javnosti ukazuju na tijesnu nedjeljnu utakmicu između tri glavne stranke. Ishod će biti još jedna koalicijska vlada. Nakon nedjelje, dakle, Njemačku čeka period postizbornog dogovaranja o formiranju vlade. Prošli puta trebalo im je šest mjeseci, a rezultat je bila „velika koalicija“ demokršćana i socijaldemokrata, treća u zadnja četiri mandata.

Ankete idu u korist SPD-a

Zadnja anketa u kojoj SPD – socijaldemokratska stranka koja je kao junior partner dio vladajuće koalicije – nije bio u prednosti pred CDU/CSU-om objavljena je prije gotovo mjesec dana. Od sredine kolovoza nekad praktički otpisani SPD (otpisan u smislu izborne pobjede) pretvorio se u favorita ovih izbora.

Razlike između koalicijskih partnera i glavnih izbornih suparnika su male, tek nekoliko postotnih bodova. Pritom se, približavanjem izbornog dana, prednost socijaldemokrata dijelom istopila: primjerice, u anketi jedne renomirane agencije prije mjesec dana bježali su CDU/CSU-u šest postotnih bodova, a ovoga tjedna u istoj anketi pali su na četiri boda razlike. Po zadnjoj anketi ZDF-a, razlika je, pak, samo dva boda.

Raspoloženje javnosti kao da ustvari pobija tezu o preferencijama njemačkih birača: ako ne vole promjene, kako je moguće da u anketama ipak vodi stranka čija bi pobjeda predstavljala upravo – promjenu? To nas vodi do druge ključne točke njemačkih izbora, kandidata za kancelara.

Tko uvjerljivo glumi Merkel?

Kancelarka ide u političku mirovinu i to je jedina sigurna činjenica ovih izbora. Troje ljudi ima teoretske šanse da je naslijedi – kandidat demokršćana Armin Laschet, kandidat socijaldemokrata Olaf Scholz te kandidatkinja Zelenih Annalena Baerbock. Mada je proljetos kotirala vrlo visoko, od njih troje kandidatkinja Zelenih ima najmanje šanse postati kancelarka. Njezina će stranka, vrlo vjerojatno, biti dio nove vlasti, ali prema trenutnoj konstelaciji snaga, kao junior partner u nekoj od koalicijskih kombinacija. Preostaju Armin Laschet i Olaf Scholz.

Mada je SPD-ovac, Scholz se tijekom kampanje uspješnije od Lascheta ljudima predstavio kao kandidat kontinuiteta, osoba koja može jamčiti nastavak centrističke politike Angele Merkel. Scholz je ciljano radio na tome – mediji su, na primjer, primijetili da se na jednoj fotografiji čak pojavljuje s rukama sklopljenima u prepoznatljivoj pozi gospođe Merkel. Laschet, iako je službeni kandidat stranke Angela Merkel, biračima je manje uvjerljiv.

Tu bi, dakle, mogla doći do izražaja navodna nesklonost njemačkih birača velikim promjenama: da zanemare stranačku pripadnost i biraju SPD-ovca umjesto CDU-ovca zato što ih ovaj prvi više podsjeća na ženu koja je uspješno vodila Njemačku 16 godina. Što nas je dovelo do još jednog bitnog pitanja – što je s biračima CDU-a.

Gubi li CDU birače?

Mediji i analitičari zadnjih tjedana pokušavaju odgovoriti na pitanje je li CDU, zbog umirovljenja Angele Merkel, izgubio dio svojih ranijih birača. Utjecajni Politico piše da je tijekom 16 godina mandata kancelarka privukla ne samo tradicionalne konzervativne birače, nego i one kojima se Merkel naprosto sviđala, posebno žene, starije birače i dio birača centra.

Kako će se oni postaviti na ovim izborima na kojima se gospođa Merkel ne natječe? I koliki bi to evenutalni gubitak glasova bio za demokršćane? S druge strane, još uvijek je puno neodlučnih, što je također dijelom posljedica umirovljenja aktualne kancelarke (a dijelom drugih faktora, na primjer, sasvim je neizvjesno s kakvom bi koalicijom Njemačka mogla završiti, što otežava nekim biračima da se odluče).

Znači, SPD pobjeđuje?

U ispitivanjima javnog mnijenja, Olaf Scholz prolazi bolje od svojih protukandidata – kada bi izravno birali kancelara, Nijemci bi radije birali SPD-ovca nego Lascheta ili Baerbock – ali prolazi bolje i od vlastite stranke. Njegov je rejting viši od rejtinga SPD-a, zbog čega neki dobri poznavatelji njemačke političke scene uvjeravaju da demokršćane ne treba unaprijed otpisati. Da je, dakle, i njima pobjeda nadohvat ruke.

Uostalom, pobjeda na izborima ne znači nužno i preuzimanje vlasti. Kako smo na početku spomenuli, i sljedeća vlada bit će koalicijska, pa će postizborni pregovori ustvari odlučiti o tome tko će naredne četiri godine vladati Njemačkom.

Postizborne koalicije

Potencijalne koalicije nazivaju se neobičnim imenima, ovisno o tradicionalnim bojama stranaka koje bi neku koaliciju činile. „Jamajka koalicija“ bila bi, na primjer, postizborna suradnja CDU/CSU-a, Zelenih i FDP-a (liberali); „semafor koalicija“ između SPD-a, Zelenih i liberala.

Moguća je, nadalje, još jedna velika koalicija, kao jedina opcija sa samo dvije stranke (sve ostale kombinacije, barem prema anketama, uključuju još barem jednu političku stranku). Uloga junior partnera pritom bi mogla pripasti CDU-u, a ne, kao dosad, SPD-u. Spominje se i opcija crveno-crveno-zelene koalicije, koja bi, uz SPD i Zelene, uključivala i Ljevicu, krajnje lijevu stranku. Ta opcija, kako se u ovom trenutku čini, ipak ima najmanje šanse.

Komplicirani pregovori

Sve se, logično, svodi na pitanje tko se može međusobno dogovoriti. Demokršćani i socijaldemokrati sigurno mogu, jer su od zadnja četiri mandata, u tri bili zajedno na vlasti, ali je pitanje žele li to. Zasad im ta opcija nije primamljiva (ali, možda ih izborni rezultati budu prisilili na razgovore o daljnjoj suradnji, ako to bude jedina održiva kombinacija).

Najviše se šanse trenutno daje „semafor“ koaliciji, pod uvjetom da SPD i na biralištima potvrdi anketnu prednost. U tom slučaju trebalo bi pomiriti suprotna stajališta među potencijalnim partnerima, na primjer oko porezne politike. Liberalni bi, tvrde mediji, pritom tražili i moćnu poziciju ministra financija (onu s koje Scholz sada juriša na kancelarsku dužnost).

Liberali bi se jednostavnije dogovorili sa CDU/CSU-om, s kojima su već bili u koaliciji, u drugom mandatu Angele Merkel (nakon čega su, doduše, skliznuli u privremenu nebitnost, ispod izbornog praga), ali bi, kako sada stvari stoje, i toj kombinaciji bio potreban treći, vjerojatno Zeleni. Pregovori o „jamajka koaliciji“ prije četiri godine su neslavno propali jer su liberali odustali. „Bolje je ne vladati, nego vladati loše“, čuvena je rečenica kojom je šef liberala Christian Lindner tada okončao pregovore. Razlike su bile preduboke.

Ulazak krajnje ljevice u vladu, pak, ne bi bio po volji ni samom Scholzu, a njihovo propitivanje svrhe NATO-a i članstva Njemačke u tom savezu sigurno je jedna od prepreka za dogovor. Izborni dan, naravno, može donijeti i iznenađenje, na primjer, da SPD i Zeleni dobiju dovoljno mandata za formiranje vlade, bez pomoći trećeg partnera. Ali to je zasad opcija koju te stranke tek priželjkuju.

Kome je to uopće bitno?

Njemački građani biraju vlast u svojoj zemlji, ali posredno njihova odluka utječe na cijelu Europsku uniju jer Njemačka ima dominantan političko-gospodarski utjecaj unutar EU-a. Ako se, dakle, promijene trendovi u Berlinu, mijenjat će se, vrlo vjerojatno, i u Bruxellesu.

Na primjer, u EU se vode rasprave oko duga i deficita (postoje limiti koje države članice moraju poštivati) i oko mogućnosti da se ta pravila olabave. Njemački stav, tkogod bio kancelar, bit će od presudne važnosti. Kad bismo stvari baš htjeli maksimalno simplificirati, nedjeljni izbori mogli bi u nekoj daljoj budućnosti utjecati na to kako će Zdravko Marić sastavljati hrvatski proračun.