Sve više europskih država ograničava visinu stanarina. Bi li to pomoglo ljudima u Hrvatskoj koje izbacuju zbog turista?
I platforma Možemo se zalagala za državnu intervenciju koja bi rezultirala padom cijena najma nekretnina
U mnogim europskim gradovima cijene najma stanova dosegle su takve visine da postaju teško priuštivi osobama s prosječnim primanjima. Zbog toga neki od njih rješenje traže u raznim modelima ograničavanja cijena.
Irska je, na primjer, ovih dana najavila novi model ograničenja cijena najma. Njihov ministar stanovanja Darragh O’Brien najavio je da će rast cijena biti ograničen na dva posto godišnje. Cijene nekretnina i najma u Dublinu u posljednjih su deset godina udvostručene, što je dovelo do toga da si mnogi više ne mogu priuštiti stanovanje. Do sada je vrijedilo pravilo – prema zakonu iz 2016. – da cijene najma mogu rasti najviše četiri posto godišnje.
Španjolska uvodi porezna rasterećenja
Španjolska vlada je, pak, nedavno usvojila prijedlog zakona koji predviđa nagrade za stanodavce koji snize stanarine i povećanje poreza za one koji imaju više praznih nekretnina.
Porezni poticaji predviđeni su za stanodavce koji su spremni sniziti cijene stanarina za pet posto ili više, na područjima na kojima se proglasi velika potražnja za stanovima. Jedinice lokalne uprave moći će proglasiti veliku potražnju u slučajevima ako prosječno kućanstvo potroši više od 30 posto svojih prihoda na najam i režije, ili ako su cijene porasle za više od pet posto.
U Hrvatskoj cijene najma diže uglavnom turizam
Rast cijena nekretnina, pa time i najamnina, prisutan je i u Hrvatskoj, pogotovo u Zagrebu i gradovima na Jadranu. Osim toga, na Jadranu dodatni problem najmoprimcima stvara i to što je tijekom ljeta nemoguće naći stan za dugoročni najam, jer se mnogi od njih za vrijeme turističke sezone iznajmljuju turistima. Što se tiče Zagreba, i tu je cijenu najma, barem kada je u pitanju središte grada, podigao turizam, jer su mnogi stanovi pretvoreni u apartmane, čime se smanjila ponuda stanova za dugoročni najam.
Po uzoru na druge europske zemlje i u Hrvatskoj su neke političke opcije zagovarale državnu intervenciju u tržište nekretnina, koja bi rezultirala padom cijena najma. Najistaknutija u tome bila je platforma Možemo, koja je sada na vlasti u gradu Zagrebu. Njihova ideja bila je povećati javne investicije u stanove za dugoročni najam, koji bi se iznajmljivali po povoljnijim cijenama, a imali su i ideje u smjeru regulacije tržišnih cijena najma koje bi na neki način bile vezane uz kvalitetu stambenog prostora.
Problem u Hrvatskoj je manji
Iako su cijene najma i u Hrvatskoj značajno porasle, čini se da je ipak problem daleko manji nego u drugim europskim zemljama. Prije svega, ovdje znatno veći broj građana – preko 90 posto – ima vlastitu nekretninu, što drugdje nije slučaj.
Prema podacima internetske stranice Statista, prosječna mjesečna najamnina jednosobnog namještenog stana u Barceloni iznosila je 1220 eura. U Berlinu je cijena istog takvog stana preko 1300 eura, a najskuplji od odabranih, većih europskih gradova je Pariz, gdje najam opisanog stana mjesečno košta, u prosjeku, preko 1900 eura. Doduše u tim gradovima su i plaće veće u odnosu na Hrvatsku. Ipak, vrlo velik dio plaća odlazi na najam, što mnogima postaje nepodnošljivo.
Ograničenjem cijena može se postići kontraefekt
Ograničenje cijena najma, iako se na prvu čini kao jednostavno rješenje problema najmoprimaca, može zapravo pogoršati problem. Demotivira vlasnike nekretnina da ih daju u najam, a demotivira i developere da grade stanove, što smanjuje ponudu nekretnina. Dovoljno se sjetiti nedavne situacije s gorivima: nakon što je Vlada ograničila cijene goriva, trgovci su odmah najavili da će najskuplji benzin – eurosuper 100 – prodavati samo do isteka zaliha, a nakon toga ga neće biti, jer im se ne isplati.
Što se tiče gradnje javnih stanova, u Hrvatskoj je problem što se takvi projekti prečesto pretvore u kriminal. Osim toga, država i gradovi često su prilično neodgovorni vlasnici, pa imamo primjera zgrada koje su doslovno prazne propale i pretvorile se u opasno ruglo, dok istovremeno drugi građani nemaju krov nad glavom.