Znamo da se u zdravstvu iracionalno troši, ali ministar reže na krivim mjestima. Ovi grafovi pokazuju zašto
Telegramov Goranko Fižulić analizira učinke reforme zdravstva
Osamnaestogodišnji Robert Martin, student iz Westchestera u Kaliforniji, igrajući američki nogomet ozlijedio je gležanj. Njegova majka, Lorena Martin, bila ga je prisiljena odvesti u hitni prijem lokalne bolnice jer je ordinacija njenog obiteljskog liječnika tog petka navečer bila zatvorena. Lorena nije previše brinula o mogućim troškovima korištenja usluge bolničkog hitnog prijema budući da je ta bolnica bila na listi njenog privatnog osiguravatelja.
Hitni prijem ispostavio je odmah račun od 320 dolara što je Lorena, tajnica u osnovnoj školi , uredno i podmirila. Navedeni iznos bio je prema njenoj polici osiguranja, sukladan udjelu vlastite odgovornosti u korištenju usluga bolničkog hitnog prijema. Iznenađenje je uslijedilo nekoliko tjedana kasnije kada je stigao novi račun od 1400 dolara.
Dodatno plaćanje zbog nepokrivenog liječnika
Gospođa Martin bila je najprije uvjerena da se radi o administrativnoj pogrešci jer je koristila usluge bolnice čije usluge njen osiguravatelj priznaje. U telefonskom razgovoru s osiguravateljem uslijedilo je objašnjenje koje je najmanje očekivala. Njenog sina pregledao je liječnik koji nije pokriven policom njenog osiguranja te troškove pregleda koji je trajao desetak minuta mora ipak snositi sama.
Lorena Martin je samo jedna od više milijuna američkih pacijenata koji su koristeći usluge bolnica koje se nalaze na listama njihovih osiguravatelja bili prisiljeni dodatno platiti troškove liječnika koji nisu specificirani u njihovim policama. Prema izvješću kalifornijskog udruženja za zaštitu potrošača svaki četvrti pacijent je u 2014. bio primoran platiti račune liječenja iz istih razloga kao i gospođa Martin.
Sustav opterećen nizom neracionalnih troškova
Hiperaktivni ministar zdravlja Dario Nakić sušta je suprotnost većini svojih uspavanih i samom svojom pozicijom impresioniranih kolega. Teško da je prošao ijedan tjedan njegovog mandata, a da javnost nije bila uveseljavana prijedlozima koji su trebali uravnotežiti prihodovnu i troškovnu stranu hrvatskog javnog zdravstva. Sama namjera je hvale vrijedna i dobrodošla, a nitko razuman ne spori da je hrvatski javni zdravstveni sustav opterećen cijelim nizom neracionalnih troškova.
Ukupni troškovi HZZO-a u 2014. iznosili su 22,8 milijardi kuna. Nešto više od četvrtine tog iznosa odnosi se na bolničku zdravstvenu zaštitu, a jedna petina na trošak lijekova na recept i ortopedske uređaje i pomagala. Ako se navedenim stavkama pribroji trošak primarne zdravstvene zaštite koji je u 2014. Iznosio gotovo tri milijarde kuna dolazimo gotovo do dvije trećine ukupnih rashoda HZZO-a.
Hitna pomoć nije najveći hrvatski problem
Bilo bi za očekivati da sveprisutni ministar udari po navedenim troškovima budući da je puno lakše napraviti potrebne uštede na dvije trećine rashoda nego na troškovima hitne medicinske pomoći koji su ukupno iznosili 3,22% ukupnih rashoda! Ali upravo suprotno, u proteklih desetak dana sva pažnja javnosti usmjerena je na hitnu medicinsku pomoć kao da su troškovi iste najveći problem hrvatskog javnog zdravstva.
U poplavi različitih mišljenja i komentara nije bilo ni jednog koje bi pokušalo kvantificirati moguće uštede ukoliko se provedu mjere koje je ministar javno najavio. Troškovi hitne medicinske pomoći i sanitetskog prijevoza su prema izvješću HZZO-a za 2014. iznosili 750,9 milijuna kuna, a istovremeno je na lijekove na recept te posebno skupe lijekove potrošeno 3,9 milijardi kuna.
Poboljšanjem politike javne nabave te propisivanjem obavezne upotrebe generičkih lijekova moguće je u relativno kratkom roku uštedjeti bar 10% navedenog iznosa, što je više od polovine ukupnog troška hitne medicinske pomoći.
Promjena regulative i trend rasta
Prema izvješću OECD-a „Health at a Glance 2015.“ upotreba generičkih lijekova u razdoblju od 2000. do 2013. drastično je porasla u gotovo svim razvijenim državama. Tako su u SAD-u 2013. generički lijekovi činili 84% volumena svih prodanih lijekova, a u Velikoj Britaniji, Čileu i Njemačkoj taj je iznos prelazio 80%. U Hrvatskoj generički lijekovi su 2012. činili 70% volumena što je približno jednako udjelu u Nizozemskoj, Kanadi, i Slovačkoj.
Bitno je napomenuti da za razliku od većine drugih promatranih tržišta u Hrvatskoj nije bilo bitnog porasta udjela generičkih lijekova od 2009. kada su oni činili 68% količine. Nakon početka ekonomske i financijske krize 2008. mnoge države su pojačale napore i počele provoditi posebne politike kako bi povećale upotrebu generičkih lijekova te dodatno uštedjele na jednom od ključnih troškova zdravstvenih usluga.
U dvije trećine država članica OECD-a dozvoljeno je izdavanje recepta i samo s INN (International Non-proprietary Name) lijeka, što znači da liječnik ima pravo propisati recept samo sa sastavom lijeka, bez navođenja njegovog trgovačkog naziva.
U nekim državama to je postala zakonska obaveza (Estonija 2010., Portugal i Španjolska 2011., Francuska 2015.). U Danskoj, Finskoj, Švedskoj i Italiji upotreba generičkih lijekova kao supstituta originalno patentiranih lijekova propisana je odgovarajućom zakonskom regulativom.
Teret smanjenja troška na dobavljačima
U Kanadi, Njemačkoj, Novom Zelandu, Francuskoj i Nizozemskoj izvršen je dodatan pritisak na dobavljače generičkih lijekova ograničenjem njihove cijene u odnosu na originalni patentirani lijek. Tako je u nekim kanadskim provincijama to ograničenje postavljeno na 25% cijene originalnog patentiranog lijeka.
Sve navedene mjere u različitim državama uspješno su utjecale na smanjenje troškova lijekova u javnom i privatnom zdravstvu bez umanjivanja prava pacijenata na odgovarajuće liječenje. Teret smanjenja troškova morali su podnijeti dobavljači. Ukoliko ministar Nakić stvarno želi napraviti značajne uštede u troškovima HZZO-a glavninu svojih napora treba usmjeriti u promjenu regulative koja propisuje način javne nabave te prodaje lijekova.
Građani kao žrtve parcijalnih interesa
Obavezna upotreba INN naziva lijeka te zakonska obaveza upotrebe generičkog lijeka kao supstituta sigurno neće biti dočekana s oduševljenjem u dobro uhodanom i uhranjenom dobavnom lancu. Ministar Nakić može uz pomoć premijera Oreškovića, odličnog poznavatelja odnosa javnog zdravstva i farmaceutskog kompleksa, vrlo lako svladati otpore interesnih grupa i uvesti Hrvatsku u red država koje upravljaju javnim zdravstvom ne umanjujući prava pacijenata.
Lorena Martin nije imala izbora i morala je ugovoriti policu s privatnim osiguravateljem sa svim dobrim i lošim posljedicama takvog odnosa. Hrvatski građani koji su desetljećima plaćali doprinose za javno zdravstvo ne mogu i ne trebaju biti žrtve loših politika i parcijalnih interesa. Tim više jer postoje vrlo uspješni primjeri racionalizacije troškova javnog zdravstva u drugim državama bez narušavanja kvalitete pruženih usluga.
Samo treba imati volje i nešto malo hrabrosti za njihovo provođenje.