Nekad je nužno odabrati stranu

Svojim najnovijim ludorijama hrvatska desnica se pretvara u ultimativno oružje Andreja Plenkovića

Desnica bi određivala tko je podoban za nagrade, tko srpski propagandist, a kome treba uzeti državljanstvo

Taj i takav Andrej Plenković, u odnosu na bizarne ideje s krajnje desnice ispada, jebi ga, “još i dobar”. Što mu može - proporcionalno budućim ludovanjima najpravijih pravaša raznih imena - donijeti opipljivu političku korist ususret budućim izborima

Jedan od glavnih, a vrlo vjerojatno i glavni razlog pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2016. godine bio je Andrej Plenković. On, naime, za razliku od svog prethodnika, nije dovoljno prepao birače centra i ljevice kojih je tog 11. rujna na biralištima bilo značajno manje nego samo godinu dana ranije, kad je s druge strane Zoranu Milanoviću i SDP-u stajao Tomislav Karamarko.

Plenković je djelovao kao smirujuće, neekstremno i proeuropsko lice stranke koja je samo godinu ranije zazivala lustraciju i ograničavanje slobode govora ili, samo 17 godina ranije, odvela Hrvatsku u međunarodnu izolaciju radi koje je zemlja u EU ušla s kobnih devet godina zakašnjenja. Današnja hrvatska desnica, pak, svojim aktualnim ludovanjima čini da se Plenković opet može doimati kao razumniji izbor. Kao onaj koji je “još i dobar”.

Buljeva demonstracija doslovnosti

Evo, recimo, Miro Bulj. Mostov agilni saborski zastupnik i sinjski gradonačelnik neki dan je demonstrativno napustio sinjski skup posvećen Miki Tripalu jer je Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo svoju godišnju nagradu dodijelio Bori Dežuloviću. A Bulju je jako smetao onaj Dežulovićev tekst o Vukovaru: Jer, Miro Bulj, očito, “Jebo vas Vukovar” nije shvatio nikako drugačije nego doslovno.

No, u ovoj priči je gradonačelnik Sinja tek lagana uvertira, čovjek koji, eto, možda i ne bi zabranjivao tekstove, ali bi njihove autore nastojao lišiti makar nagrada. Karolina Vidović Krišto, današnja političarka i nekadašnja novinarka (okej, radila je na HTV-u), bi novinare očito lišila nešto ozbiljnijih stvari.

Putevima Sputnika

Naime, nova zvijezda u sad već pomalo slabije preglednom nizu novokomponiranih ikona hrvatske krajnje desnice, među svojim bivšim kolegama je nepogrešivo identificirala i locirala – neprijateljsku propagandu. Koju treba zabraniti.

“Reći ću, kada je počeo rat u Ukrajini, Europska unija je rekla: Ne, nema više Russia Today i nema više Sputnika. To je neprijateljska propaganda. A mi imamo neprijateljsku propagandu utjelovljenu u, ne znam: Dežuloviću, Sanji Modrić, u Tomiću, koji djeluju kao propagandno sredstvo srbijanskog tužiteljstva”, objašnjavala je Vidović Krišto svoje političke želje i pozdrave.

Vrijeme za kućne posjete

Za posljednje optužbe iz Srbije za ratne zločine nakon Oluje kazala je kako odgovaraju Vladi, jer joj “ jako paše za skrenuti pozornost s onoga što je bitno, a to je da kradeš vlastiti narod i razgrađuješ vlastitu državu”. Pa prešla na posljedice: “Ali za to će doći vrijeme polaganja računa. Znate, pravda će svima njima doći na vrata, kao što danas nepravda dolazi svakom hrvatskom građaninu na vrata”.

Ne treba sumnjati da je pravda Vidović Krišto itekako naumila u kućnu posjetu i novinarima koje je navela. Jer, kakva je to pravda, ako ne zakuca na vrata i onima “koji djeluju kao propagandno sredstvo srbijanskog tužiteljstva”. Sigurno ne ona koja bi se mogla nazvati “Odlučnost i pravednost”, kako ova bivša novinarka (okej, s HTV-a) kani nazvati svoju novu stranku.

Ukratko, za očekivati je da će se u odnosu na nju Plenković, koji utjecaj u medijima ostvaruje na mekaniji načini, proračunskim milijunima, dobroj većini birača doimati kao razumniji izbor. Kao onaj koji je, je li, “još i dobar”.

(Samo)oduzimanje državljanstva

A onda je tu i Domovinski pokret. Čiji je urnebesni zakonski prijedlog o oduzimanju hrvatskog državljanstva u Saboru ovaj tjedan predstavio Stipo Mlinarić. Državljanstvo bi se, tako, imalo oduzimati “svima onima koji rade protiv nacionalnih interesa i hrvatske sigurnosti kako bi Hrvatska bila sigurna, ozbiljna i snažna država”.

Pritom se odmah počešao i ondje gdje ga s(v)rbi. Naime, o Milorada Pupovca. Koji bi, ako se usvoji ovaj prijedlog, kad bi u programu beogradske televizije “huškao protiv hrvatskih pilota, koji su doprinijeli našoj veličanstvenoj i kao suza čistoj vojničkoj pobjedi u Oluji” morao znati “da riskira gubitak hrvatskog državljanstva”.

Ideja Domovinskog pokreta je višestruko urnebesna. Ako se prihvati logična premisa da je hrvatski nacionalni interes poštivanje Ustava Republike Hrvatske, bez državljanstva bi lako mogao ostati – Stipo Mlinarić. Naime, ideja koju je izložio u Saboru je suprotna Ustavu i to u čak dva članka, devetom (nikome se ne može oduzeti državljanstvo) i 38. (jamči se sloboda izražavanja). Naravno, i ideja o oduzimanju državljanstva čini Andreja Plenkovića u javnosti razumnijim i “još i dobrim” izborom.

Pakao stabilnosti

Ukratko, hrvatska desnica se svojim recentnim djelovanjem, vjerojatno savršeno nenamjerno, pokazuje kao ultimativno političko oružje Andreja Plenkovića. Iako se radi o čovjeku koji je šest godina vodio Vlade čiji su ministri serijski padali zbog sumnji na korupciju. O premijeru autokratskih sklonosti i – što je možda i najgore – prvom čovjeku državne administracije obilježene dramatičnom i gotovo posvemašnjom inertnošću i nesposobnošću.

Taj i takav Andrej Plenković, u odnosu na bizarne ideje s krajnje desnice ispada, jebi ga, “još i dobar”. Što mu može – proporcionalno budućim ludovanjima najpravijih pravaša raznih imena – donijeti dvostruku korist: daljnju neupitnu dominaciju na desnom centru i desnici, te solidan broj onih s druge strane političke brazde koji neće biti dovoljno prestravljeni perspektivama još jednog mandata “političke stabilnosti”.