Tektonska preslagivanja na energetskoj karti: Putin gubi moćno oružje od kojeg je Europa godinama strepila

Gašenje lampi na ulicama

Države članice EU-a, posebno ovisne o opskrbi ruskim plinom, bile su prisiljene na nesvakidašnje mjere. Ugasile su grijanje u gradskim autobusima i tramvajima. Prigušile rasvjetu na ulicama i u parkovima. Sve to, međutim, nije bilo dovoljno.

U tom trenutku Europska unija uvozila je 58 posto svog plina iz tzv. trećih zemalja, a najveći udio, 42 posto, činio je plin iz Rusije. Među članicama EU u istočnoj i srednjoj Europi ovisnost je bila i viša, u prosjeku oko 77 posto njihovog uvoznog plina stizalo je s ruskih polja. Gašenje lampi na ulicama to ne može nadoknaditi.

Lekcija koja nije naučena

Šest mjeseci kasnije, kad se živa u termometru već dobro podigla, objavljena je analiza u kojoj se kaže da se „poremećaji sličnog opsega (…) mogu ponovno dogoditi“. Da je kriza potvrdila da EU mora diverzificirati svoje izvore, dobavljače, tranzitne pravce… I tome slično.

Lekcija je, dakle, bila jasna: energenti su moćno geopolitičko oružje, a u Kremlju sjedi čovjek koji ih je spreman upotrijebiti. Ništa, međutim, nije naučeno.

Moćno oružje Kremlja

Više od desetljeća kasnije, novu, dramatičniju krizu Europska unija dočekala je na istim pozicijama kao u siječnju 2009. Energenti su i dalje bili moćno oružje u rukama Kremlja, a ruski predsjednik itekako spreman upotrijebiti ih protiv EU-a.

Europske države praktički su potratile cijelo desetljeće: kada je Vladimir Putin prije sedam mjeseci napao Ukrajinu, pokrenuvši veliki rat na europskom kontinentu, EU je iz Rusije uvozila 40 posto prirodnog plina. Gotovo navlas isto kao 2009.

Kroz više od deset godina EU države nisu uspjele diverzificirati svoje izvore i dobavljače. Nisu se riješile ovisnosti o ruskom uvozu. Nisu se okrenule vlastitim resursima i obnovljivim izvorima energije.

Ambicije na sjeveru Europe

Ovoga puta, međutim, stvari bi, čini se, mogle biti puno drugačije. Putinov rat u Ukrajini izazvao je tektonska preslagivanja koja bi mogla trajno promijeniti energetsku kartu Europe, a Europsku uniju konačno učiniti otpornom na energetsku ucjenu autokratskih režima.

U posljednjih nekoliko mjeseci na sjeveru europskog kontinenta najavljene su goleme investicije u obnovljive izvore energije koje će, kad se realiziraju, osigurati energiju za polovicu stanovništva Europske unije. Tako barem tvrde ambiciozni planovi u koje su uključene s jedne strane Danska, Njemačka, Belgija i Nizozemska, a u drugi projekt baltičke države.

Milijarde za vjetroelektrane

Čelnici četiriju starih članica EU – od kojih je Njemačka, do Putinove invazije na Ukrajinu, bila izuzetno oslonjena na ruski plin, ali sada je tu ovisnost, kao i cijela Unija, dramatično smanjila – još su u svibnju potpisali deklaraciju za koju tvrde da je povijesna. Plan im je četiri puta povećati kapacitet vjetroelektrana do kraja ovog desetljeća.

Do 2050., pak, žele na morskim vjetroelektranama povlačiti najmanje 150 GW energije što bi cijelu EU dovelo na pola puta do ostvarenja zacrtanog cilja od 300 GW do sredine ovog stoljeća. Ambiciozan plan podrazumijeva i velika ulaganja. Prema dostupnim informacijama, radi se o 135 milijardi eura.

Suradnja na Baltičkom moru

Danska i Njemačka dio su i druge inicijative, postavljanja offshore vjetroelektrana u Baltičko more, kako bi se do 2030. na tom području iz vjetra dobivalo sedam puta više energije nego danas. Stručnjaci procjenjuju da Baltičko more ima golemi potencijal pučinskog vjetra, ali je dosad bio uglavnom neiskorišten; proizvodi se oko 3 GW, od čega je polovica danska energija. A Baltičko more okružuje devet država.

Na nedavnom summitu, na kojem je potpisana deklaracija o ovoj suradnji, okupili su se politički vođe osam država – uz Dansku i Njemačku, još i čelnici Švedske, Finske, Litve, Estonije, Latvije i Poljske. Deveta država koja izlazi na Baltičko more je Rusija, iz čijeg se čvrstog energetskog zagrljaja EU nastoji trajno istrgnuti.

Plinovod s juga kontinenta

Tome bi trebali pridonijeti i neki „tradicionalniji“ energetski projekti. Na jugu kontinenta živo se raspravlja o budućnosti plinovoda koji bi kroz Pirineje povezao Španjolsku i Francusku, a dugoročno omogućio vezu između Pirinejskog poluotoka i centralne i sjeverne Europe. Španjolska, Portugal i Njemačka snažno zagovaraju ovaj projekt, dok su mu Francuzi još uvijek neskloni.

Sve donedavno, protivljenje Pariza moglo je ovakav projekt osuditi na kiseljenje u nekoj zaboravljenoj ladici. Ali za to više nema razumijevanja: „Nadam se da Francuska shvaća da više nije moguće blokirati ovaj projekt“ poručio je prije nekoliko dana portugalski premijer Antonio Costa, spominjući važnost plinovoda za opskrbu istočne i srednje Europe.

Nova energetska karta Europe

Nema više niti strpljenja: ako Francuska bude ustrajala na svom stavu, postoji ideja za alternativni pravac, podmorskim putem, preko Italije, iako bi za njegovu realizaciju trebalo više novca i više vremena. No, zahvaljujući Putinovom agresivnom ratu u Ukrajini i energetskom ratu protiv EU-a, nijedna opcija nije preskupa niti prezahtjevna.

Do kraja desetljeća energetska karta Europe mogla bi stoga doista izgledati dramatično drugačije. Tkogod bude sjedio u Kremlju, neće više imati prst na prekidaču od kojeg strepe europske vlade. Bude li ovog puta u EU dovoljno političke mudrosti – jer novca ne nedostaje – europske zime više neće biti ni hladne niti mračne.