Telegram doznaje: žena koja tvrdi da je ustaški logor za djecu zapravo bio prihvatilište, u utorak bi mogla postati dekanica
Rektor Lakušić je u dnevni red Senata uvrstio točku o potvrdi izbora Vlatke Vukelić za dekanicu Fakulteta hrvatskih studija
Rektor Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Lakušić sazvao je za utorak, 18. travnja u 11 sati, sjednicu Senata Sveučilišta na kojoj će se, nakon višemjesečnog odgađanja, odlučivati o potvrdi Vlatke Vukelić za novu dekanicu Fakulteta hrvatskih studija (FHS). Lakušić je, naime, u dnevni red Senata uvrstio točku o potvrdi njenog izbora za dekanicu.
Riječ je o tamošnjoj profesorici povijesti poznatoj po stavovima da u Sisku tijekom Drugog svjetskog rata nije bio dječji logor, već prihvatilište za ratnu siročad. Vukelić je još krajem prosinca na Hrvatskim studijima premoćno izabrana za dekanicu, no da bi to de facto postala, njen izbor mora potvrditi Senat. Rektor Lakušić do sada nije uvrštavao potvrdu Vukelić u dnevni red, što se u sveučilišnim krugovima tumačilo kao njegovo odlaganje ove teme dok se ne ohladi.
Kako je nedavno izjavio u programu N1 televizije, od Vukelić je zatražio da mu se pisano očituje na sve medijske napise o tome “da je ona u svojim znanstvenim aktivnostima imala nekakve stavove o nekim temama vezanima za prošlost i to je bilo dosta istaknuto, nekakvi revizionizmi i slične stvari”. Vukelić se pisano očitovala još 13. ožujka i to je očitovanje sada priloženo za sjednicu Senata uz točku potvrde za dekanicu.
Sporni stavovi oko dječjeg logora
Telegram je u nekoliko navrata pisao o Vukelić i njenim spornim stavovima koje je javno artikulirala, prvenstveno negiranju postojanja logora za djecu u Sisku tijekom Drugog svjetskog rata. U intervjuu 2018. godine je, citiramo, “razotkrila laž o dječjem koncentracijskom logoru u Sisku” i ustvrdila kako u Sisku tijekom Drugog svjetskog rata uopće nije postojao koncentracijski logor, već da je to bilo dječje prihvatilište.
Prema podacima Spomen područja Jasenovac, u Sisku je u kolovozu 1942. osnovan sabirni logor za starce, žene i djecu “pod službenim nazivom Prolazni logor za izbjeglice unutar kojeg je istovremeno osnovano i Prihvatilište za djecu izbjeglica, odnosno dječji logor”. Navodi se kako su u objekte logora “smještena djeca odvojena od zatočenih majki i djeca oduzeta majkama”. “Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 5000-7000 djece do njegovog zatvaranja 8. siječnja 1943. Prema podacima mrtvozornika u logoru su umrla 1152 djeteta”, stoji među podacima.
Pisanje o skupu o ‘prihvatilištu’
U očitovanju rektoru Lakušiću na 15 stranica, koje je dostavljeno i svim članovima Senata, Vukelić se osvrće na to pa kaže kako u svom radu obrađuje “i veliku humanitarnu katastrofu koja je 1942./1943. bila dio svakodnevice Nezavisne Države Hrvatske”. Pojašnjava kako je u tom smislu sudjelovala u organizaciji i realizaciji znanstvenog skupa “Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.”.
Potom citira priopćenje sudionika tog znanstvenog skupa u kojem se, među ostalim, navodi kako ne postoji niti jedan dokument koji dokazuje “nasilno oduzimanje života” i “postupke mučenja izbjegličke djece”. Apostrofira kako su se oko toga usuglasili sudionici skupa, a ne jedna osoba. Zatim objašnjava rektoru Lakušiću kako su mediji o tom skupu negativno pisali, apostrofirajući Srpsko narodno vijeće i Novosti.
U nastavku skicira kako su portali Direktno.hr i Narod.hr “medijski neutralno” i “korektno prenijeli objavu o održanom skupu”, čime zaključuje da “nije istina kako su ‘svi’ mediji ocijenili ovaj skup kao skandalozan (…), već samo oni u čiju se uređivačku politiku taj tip objave uklapa”. Zatim se osvrće na svoje sudjelovanje u dokumentarnom filmu Laudato TV-a Dječje prihvatilište Sisak, u kojemu jedan od sugovornika navodi kako je “odnos prema toj djeci bio korektan”.
‘Tematski ne obrađujem ikoji logor’
U tom je filmu izjavila: “Ako govorimo o koncentracijskim logorima, prema službenim definicijama koje se nalaze između ostalog i u Hrvatskoj enciklopediji, ona definira koncentracijski logor kao područje koje je izmješteno od naseljenog mjesta, koje je ograđeno, koje je okruženo stražarnicama, stražarskim kulama i slično i koje je pod vlasti ili nadležnosti policije ili vojske u sprezi s vladajućim sustavom. Sve to, možemo reći, u Sisku, u dječjem prihvatilištu, da nije bio slučaj”. U filmu ističe kako je jedna od institucija koja se brinula o toj djeci bilo i Ministarstvo udružbe NDH.
Očitujući se rektoru Lakušiću, Vukelić tvrdi da kroz film artikulira “povijesne događaje i njihove protagoniste temeljem obrađene arhivske dokumentacije. Pri tome ne negiram znanstveno utvrđene događaje, mjesta ili počinjena djela. Također, uopće tematski ne obrađujem ikoji logor”.
Prozvala Telegram za difamiranje
Osvrće se i na napise u kojima ju se naziva revizionisticom pa daje definiciju revizionizma iz Hrvatske enciklopedije. “Revizionizam danas u Hrvatskoj služi – o čemu je riječ i u ovom konkretnom slučaju – kao ekskomunikacijska anatema kojom se pozornost javnosti pokušava odvratiti od relativno lako provjerljivih povijesnih činjenica naravi jugokomunističke vladavine i zločinačke prakse.
Shodno tome, razvidno je kako je medijski konstruirana i tako stalno javno prisutna optužba za revizionizam politički iskonstruirana i instrumentalizirana”, piše Vukelić. U nastavku navodi i kako “s osobitom indignacijom i gnušanjem” odbacuje medijsku optužbu “o navodnoj negaciji židovskog genocida za vrijeme nacističke vladavine”. Osvrće se i na napise u kojima se piše da je nositeljica kolegija “Povijest NDH” u kojem “promičem i svoje revizionističke stavove”, kao i da sam “negatorica zločinačkog karaktera ustaškog režima NDH”.
To je, ističe, podsjeća na riječi Vlade Gotovca “optuženog za slične ‘zločine’ pred komunističkim sudom 1981. godine”. Tvrdi da ni iz jednog njenog rada ne proizlazi da je “negatorica zločinačkog karaktera ustaškog režima NDH”. Dio svog osvrta posvetila je i “difamacijskim osnovama konstruiranim i distribuiranim putem portala Telegram.hr”. Tvrdi da su Telegramovi članci “poprimili razmjere fokusiranog i sustavnog difamiranja po osnovi istih onih ‘kritika’ na koje sam se prethodno referirala”.
Žurnalistički uradci i javni linč
U konačnici zaključuje kako je njen temeljni stav da se činjenice iz prošlosti, pa tako i NDH, “moraju utvrđivati objektivno i nepristrano na osnovi vjerodostojnih i relevantnih povijesnih izvora koji omogućuju temeljito potkrijepljene i valjano argumentirane zaključke”. Respektira, piše, prosudbu rektora Lakušića da bi “iscrpnije i konkretnije očitovanje s moje strane moglo doprinijeti kvalitetnijoj pripremi za sjednicu Senata”.
Smatra i da bi, načelno, bilo porazno za reputaciju Sveučilišta “pridavanje značaja žurnalističkim uradcima koji su zbog vidljivog odsustva objektivnosti i uporabe paušalnog etiketiranja lišeni svake profesionalne i stručne relevantnosti”. Neprihvatljivo joj je da Senat arbitrira “u sporu između medijske tiskovine kao tužitelja i legalno izabranog dekana kao optuženika koji mora dokazivati svoju nedužnost u ‘predmetu’ nedokazanih i neargumentiranih optužbi koje se zapravo svode na javni linč”.