Upravo objavio monumentalno djelo

Ivo Goldstein ovih je dana svojem bogatom izdavačkom i znanstvenom opusu od dvadesetak knjiga i dvjestotinjak znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu pridodao doista monumentalno djelo Antisemitizam u Hrvatskoj, od srednjeg vijeka do danas. Na više od 630 stranica s mnoštvom dokumenata i citata Goldstein je prikazao prebogatu povijest antisemitizma u Hrvatskoj.

Kao i neke druge Goldsteinove knjige, ova će povijest izazvati razne kontroverze, jer je autor na vrlo argumentiran i dokumentiran način progovorio o delikatnoj temi bolesti antisemitizma kojeg nisu bili pošteđeni ni brojni ugledni Hrvati. Goldsteinova knjiga dobiva na aktualnosti i značaju jer će Hrvatska 1. siječnja sljedeće godine početi predsjedavati IHRA-om, International Holocaust Remembrance Alliance, Međunarodnom alijansom za sjećanje na Holokaust.

Definicija antisemitizma knedl za Plenkovićevu vladu

Također do kraja godine trebalo bi ratificirati radnu definiciju antisemitizma koju je IHRA prihvatila. Goldstein objašnjava kako je Hrvatska načelno prihvatila taj dokument, ali ga još nije ratificirala u Saboru. “Bit će zanimljivo vidjeti kako će vlada Andreja Plenkovića progutati taj knedl. Naime, u dokumentu stoji da je antisemitizam ‘osporavanje činjenice, razmjera, mehanizama, primjerice plinskih komora, ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacionalsocijalistička Njemačka i njezini saveznici tijekom Drugoga svjetskoga rata“.

A u nas je to osporavanje, ističe Goldstein, itekako prisutno, uključujući i glupe teze koje se šire, poput one da je žena Ante Pavelića bila Židovka ili da su 20 ili više generala ustaške vojske bili Židovi. “To je sve dakako laž, ali bi valjda u misaonom sklopu onih koji šire takve teze to trebalo pokazivati da su ustaše bili valjda milosrdniji nego što se misli te da je stoga Holokaust u NDH bio manje strašan. Dakako, radi se nedvojbeno o antisemitizmu.“

Problemi s nazivima ulica

Dubrovnik i Zagreb bit će organizatori dviju konferencija IHRA-e sljedeće godine. Zagrebačke vlasti su najavile da će preimenovati ulicu Ivana Oršanića i još nekoliko susjednih ulica nazvanih po ustašama, kao i nekakvu “Kvaternikovu“. Za dubrovačke gradske vlasti problem jest da u Gružu postoji ulica dr Ante Sugje, istaknutog pripadnika ustaškog pokreta koji je dočekao talijanske okupatore na Stradunu. Ustaše su ga za nagradu imenovale konzulom NDH u Pragu.

Ako će pak gosti konferencije koristiti Googleovu kartu Dubrovnika, na njoj još uvijek postoji ulica Mile Budaka, koji je 1941. potpisao zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda po kojem je Židovima bilo zabranjeno sudjelovanje u kulturnom, omladinskom i sportskom životu. Na temelju tog rasnog zakona nekoliko stotina Židova koji su se bavili tim djelatnostima bilo je otjerano s posla, a samo dvadesetak dana kasnije dobar dio njih je uhićen te odveden u Gospić, pa odande u logore Jadovno i Slana na Pagu otkuda se svega nekolicina vratila živa.

“Nasreću,“ kaže Goldstein, „to je pogreška na Googleovoj karti, Dubrovnik je 2004. promijenio ime te ulice za razliku od Pleternice, Paga, Drage, Pakoštana, Vinkovaca, Slavonskog Broda gdje i danas postoji. U međuvremenu je ulica takvog imena nestala i iz Splita, Knina, Zadra, Gospića, Virovitice, Siska. U Slavonskom Brodu to je jedna od najznačajnijih ulica. Paradoksalno jest da takvu ulicu imaju i Pakoštane i Drage, mjesta koja su u doba NDH bila u Italiji, kao i Pag, koji je fašistička Italija držala pod okupacijom.“

‘Neoustaške svinjarije novcem podupiru i vlast i Crkva’

Premda se danas u javnosti najviše debatira o potrebi zabrane pozdrava Za dom spremni, po Goldsteinu problem je puno širi. “Radi se o 30-godišnjem puzajućem, ili galopirajućem, već kako u koje vrijeme, povijesnom revizionizmu i ustašizaciji. Manifestacije tih procesa vidljive su na svakom koraku – ustaše su postale ‘hrvatska vojska’, ustaški zločinci koji su stigli u Argentinu najednom su postali ‘rodoljubi’, u lažljivim kampanjama Jasenovac prestaje biti ustaški logor smrti i postaje komunistički logor…

Ustaška NDH postaje prihvatljiva država, zato što je to ‘hrvatska’ država, umjesto da se jasno i glasno kaže da je to bila zločinačka i izdajnička država, što nije samo temeljna politička korektnost, nego i povijesna istina. Isto se tako ne može govoriti da su na Bleiburgu masovno stradavali žene i djeca, jer je i to laž.“

Sve te revizionističke i neoustaške svinjarije, upozorava Goldstein, podupiru i novcem i na druge načine i vlasti i Crkva. Na Zapadu se takve pojave smatraju i antisemitizmom, kod nas prevladava mišljenje da se u javnom prostoru smiju iznositi i propagirati i takve ideje. „E, tomu valja stati na kraj,“ zalaže se Goldstein. Nažalost, ima toga još, jer se u priči o Bleiburgu i Križnom putu, a pogotovo o broju žrtava te tragedije, tvrdi Goldstein, već desetljećima bezočno manipulira.

Manipulacija s Bleiburgom i Križnim putem

“Još je prije 30 godina tzv. Vukojevićeva komisija najavila je da će konačno prebrojati žrtve i podvući crtu pod njihov broj. Ta komisija je nakon sedmogodišnjeg rada uspjela utvrditi da je na Bleiburgu stradalo 13.300 ljudi, ali je identificirala jedva njih 11.100, dočim je 17 posto ili njih 2204 navedeno kao ‘ostali ili neidentificirani’. Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH osnovale su 2012. Komisiju za hrvatski martirologij.

Biskup Mile Bogović kao voditelj Komisije njezino je osnivanje obrazložio potrebom da se ‘popišu naši mučenici i žrtve. Tu obvezu je preuzela Crkva zbog toga što drugi, koji bi to trebali, ne samo da su to zaboravili nego nemaju volje da to rade. To je kršćanski zadatak našeg naraštaja. Ono što nismo smjeli i mogli sada možemo i trebamo učiniti; da vratimo dostojanstvo mučenicima i žrtvama“.

Sve je to trebalo, tvrdi Goldstein, i očito jest, raditi u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest te tako doći do konačnog broja, a onda sve predstaviti na internetu i valjda u tiskanom izdanju. “Otad je prošlo 10 godina i ništa se nije dogodilo“, upozorava Goldstein, pa se pita; „Radi li se uopće nešto ili se nije prikupilo dovoljno imena za nastavak manipulacija i mistifikacija Bleiburga i Križnog puta?“

Bozanićeva bjelosvjetska teorija

Goldstein također podsjeća da su se revizionisti žestoko protivili tome da se neimenovane i neidentificirane žrtve dodaju broju stradalih u Jasenovcu, jer su tvrdili da su ti ljudi zapravo izmišljeni, ali kad se radi o žrtvama Bleiburga i Križnog puta tog se kriterija ne pridržavaju.

“U tiskovinama pod kontrolom Crkve izlaze brojke o velikom broju ubijenih na Bleiburgu i Križnom putu, govori se o genocidu i holokaustu, a već iz preliminarnih brojki jasno je da takav broj ne stoji i da je zapravo nemoguć. Nadbiskup Josip Bozanić višekratno je isticao da valja istraživati i brojati žrtve komunističkih zločina, pa je 2015. izrazio je žaljenje što se još nije došlo do potpunije istine o svim žrtvama rata i poraća i zapitao se bojimo li se istine i vladaju li u Hrvatskoj snage koje ne žele da istina dođe na vidjelo”.

Tako je kardinal Bozanić, upozorava Goldstein, otvoreno aludirao da je na djelu nekakva bjelosvjetska zavjera koja sprečava istraživanja o tim temama. “Nemoguće je da nije znao da i Hrvatski institut za povijest i Crkva rade ili bi trebali raditi upravo na takvom projektu. Znači li to da je kardinal svjesno obmanjivao javnost?“, pita se Goldstein.

Znanstvenik bogate karijere

Ivo Goldstein u prvom dijelu karijere bavio se bizantologijom i hrvatskom poviješću srednjega vijeka, kao i poviješću Židova u Hrvatskoj, a od sredine devedesetih i različitim aspektima hrvatske povijesti 20. stoljeća. Bio je na studijskim boravcima u Parizu, Ateni i Jeni. Bio je predsjednik Savjeta Filozofskog fakulteta, pročelnik Odsjeka za povijest i predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog bizantološkog društva, osnivač studija judaistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prvi predstojnik katedre te osnivač i prvi ravnatelj Instituta Moses Mendelssohn pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Objavio je knjige “Bizant na Jadranu 6.-9. stoljeće”, “Hrvatski rani srednji vijek”, “Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant”. “Hrvatska povijest” imala je po tri hrvatska i engleska izdanja te slovensko. Obimna “Hrvatska 1918.-2008.” , “Zagreb 1941-1945.”, knjige “Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća” i “Hrvatska 1990.–2020. – Godine velikih nada i gorkih razočaranja”.

O povijesti Židova u Hrvatskoj napisao je “Holokaust u Zagrebu” sa Slavkom Goldsteinom, a američko izdanje izašlo je 2015. Objavio je također knjige “Židovi u Zagrebu 1918-1941.”, ali i “Jasenovac”, najopsežniju monografiju o logoru Jasenovac. Sa Slavkom Goldsteinom objavio je knjigu Jasenovac i Bleiburg nisu isto i knjigu Tito, a s Vladimirom Anićem autor je Rječnika stranih riječi te suautor Hrvatskog enciklopedijskog rječnika.

Goldstein je bio veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj i pri UNESCO-u. Urednik je većeg broja izdanja Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Židovske općine Zagreb, Židovske zajednice Bet Israel i Novog Libera. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 2005. godine za ukupni znanstvenoistraživački doprinos te posebno za knjigu “Židovi u Zagrebu 1918-1941.” Odlikovan je 2007. godine Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za ukupni znanstveni doprinos. Član je Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Prve židovske žrtve u Hrvatskoj još 1502.

Inače, prvi Židovi doselili su na teritorij Hrvatske polovinom 14. stoljeća. Stotinjak godina kasnije protjerani su sa zagrebačkog Gradeca, baš kao što im se to događalo i u drugim zemljama u to vrijeme. U Dubrovniku su 1502. liječnik Moše Maralio i još desetak drugih članova židovske zajednice optuženi za navodno ritualno ubojstvo starice koja je nađena zaklana i izvađena srca. Trojica optuženih su podlegli torturi ispitivanja, a četvorica su spaljena na morskoj obali.

Nakon toga, kaže Goldstein, tijekom stoljeća u Hrvatskoj bilo je ispada, provokacija, demonstracija protiv Židova, bilo je i uništavanja njihove imovine, ali nije bilo ljudskih žrtava. Sve to nije poprimilo šire razmjere, pa ni te ružne manifestacije nisu imale katastrofalne efekte i posljedice. Sve, dakako, do početka tridesetih godina prošlog stoljeća kad je došlo do eksplozije antisemitizma.

“Danas znamo,“ napominje Goldstein, “oboružani naknadnom pameću, da se tada počeo pripremati teren za Holokaust diljem Europe, pa tako i za Holokaust u NDH. Pomno planirana javna antisemitska haranga pripremala je javnost da lakše prihvati genocid nad Židovima, kao nekakvu logičnu posljedicu prihvaćenih huškačkih teza – da Židovi žele zavladati svijetom i slično. Pri tomu valja znati da su se protužidovske mjere počele provoditi u Zagrebu i drugim većim gradovima odmah po uspostavi NDH, bez ijednog dana odlaganja. Ustaše su u tome bili u nekim aspektima brži i od nacista, a pogotovo od vlasti u drugim nacistima bliskim zemljama.“

 

Što je točno i odakle je antisemitizam?

Goldstein podsjeća kako je antisemitizam mržnja ili zazor prema Židovima, prema njihovoj kulturi i povijesti. On izvire iz potrebe određenih društvenih skupina da se distanciraju i da mrze druge i drugačije – u današnjem svijetu to je obrazac po kojem se mrzi osobu druge vjere ili nacije, ali i drugog političkog mišljenja, seksualne orijentacije, itd.

“Antisemitizam je iracionalan, znanstveno se ne može objasniti, argumenti koji se iznose protiv Židova zapravo su lako oborivi. U međuratnom razdoblju, primjerice, vodila se haranga u kojoj se tvrdilo da su Židovi najveći kapitalisti, izrabljivači naroda, ali ih se istodobno optuživalo da su bili pokretači Oktobarske revolucije i da vladaju Sovjetskim Savezom”, napominje Goldstein te dodaje kako je možda ponajbolju, ali i sarkastičnu definiciju antisemitizma dao austrijski publicist Karl Kraus koji je ustvrdio “kako je antisemitizam bolest većinskog naroda, smrtonosna za Židove.“

Antisemitizam se prvi put manifestirao u antičkoj Aleksandriji prije 2400 godina gdje su Židovi bili jedini jednobošci. Naime, prva monoteistička religija bila je židovstvo, pa su ih pripadnici politeističkih religija često mrzili. U srednjem vijeku, u kršćanskoj Europi te u muslimanskim zemljama oko Sredozemlja, Židovi su bili jedina manjina, drugih nije bilo. Stoga ne čudi da su u to vrijeme na njih gledali kao na “druge“ i “drugačije“.

Niz uglednih Hrvata širilo je antisemitske ideje

Ivo Goldstein u knjizi otkriva da je niz uglednih Hrvata s kraja 19. i početka 20. stoljeća širio antisemitske ideje. Primjerice braća Antun i Stjepan Radić u svom su listu pokrenutom 1899. pisali kako su Židovi prepreka napretku seljaštva jer daju seljacima kredite i prodaju skupu robu. Stoga Radići poučavaju seljake da su “židovi-jude-čifuti,“ izrabljivači seljaka. Goldstein citira također i antisemitske izjave Ante Starčevića, Josipa Juraja Strossmayera, Frana Supila i mnogih drugih. Zahvaljujući tomu što je cijela knjiga zasnovana na citatima, teško je dovesti u pitanje ono što je otkrio Goldstein. “Mnogi su me pitali pa zar je moguće da su o Židovima tako ružno govorili ti hrvatski politički velikani. Moguće je, a ja samo to potkrijepio citirajući njihove izjave.“

No, kako je primijetio Miljenko Jergović, Goldstein u svojim analizama za svakog od njih nalazi i opravdanja, za razliku od antisemita od tridesetih godina 20. stoljeća za kojih nema ni malo razumijevanja. Naime, antisemitizam je u drugoj polovici 19. stoljeća i u prvim desetljećima 20. stoljeća, kako je primijetio Jergović, bio “neka vrsta društvene mode. Začin gotovo svakom vladajućem obliku mišljenja. Tek je u međuratnom razdoblju, puno više u zapadnoj Europi, ali postupno i u Jugoslaviji, antisemitizam prebačen s onu stranu političke korektnosti.

Međutim, ne zadugo, jer je u tridesetim godinama prošlog stoljeća došlo do eksplozije. Više je razloga tome: potkraj prethodnog desetljeća počela je svjetska ekonomska kriza – trebalo je naći izvorište teških problema, pa su neki pronašli Židove. Kasnije, 1936. godine, počeo je građanski rat u Španjolskoj, pa su oni koji su podržavali frankiste objašnjavali kako iza Republike zapravo stoji židovska zavjera.

Ključni trenutak dolazak Hitlerove Njemačke

Općenito govoreći, svugdje po Europi desnica je jačala, pa s njom i antisemitizam, ali je ključan, naravno, bio uspon Hitlerove Njemačke. Isprva su nacisti širili antisemitsku histeriju samo po svojoj zemlji, ali su ubrzo krenuli u akcije diljem Europe. U Hrvatskoj i Jugoslaviji financirali su antisemitske tiskovine, kao i propagandne akcije dijela njemačke narodne zajednice. Tako se stvaralo negativno raspoloženje prema Židovima, a ta negativna energija imala je za posljedicu da je dio ljudi, kad su 1941. ustaše došle nas vlast, okrenuo glavu od zločina koji su činjeni nad Židovima.

Zahvaljujući ponajprije toj antisemitskoj histeriji, kao i pritisku Njemačke, u listopadu 1940. jugoslavenska je vlada donijela dvije uredbe „o ograničenju prava Jevreja“. Te su odluke potpisali Dragiša Cvetković i Vladko Maček. Po toj uredbi, među ostalim, ograničavao se broj židovske djece koja se mogu upisati u srednje škole i na fakultete. Njome je za Židove uveden numerus clausus, što je značilo da se broj židovskih studenata i učenika mora svesti na postotak židovskog stanovništva u ukupnom stanovništvu. Mađarska je uvela numerus clausus već 1920. godine, a u međuratnom razdoblju su ga u Hrvatskoj zagovarali neki krugovi unutar Katoličke crkve.

Analiza antisemitizma na integralnom jugoslavenstvu

U knjizi Goldstein detaljno analizira i antisemitizam zasnovanom na integralnom jugoslavenstvu koji je također bujao tridesetih godina prošlog stoljeća. „U novinama koje su propagirale takve ideje isticalo se da Židovi rade protiv interesa jugoslavenskih naroda te da valja poraditi na slozi Slavena protiv nenarodnih elemenata, a to su prije svega bili Židovi.“

Značajan prostor u knjizi zauzima analiza odnosa Katoličke crkve spram Židova. “Danas slušamo kako je Katolička crkva bila žestoko protiv antisemitizma i da mu se suprotstavljala“, tvrdi Goldstein, ali objašnjava da je to “djelomično, ali samo djelomično, točno. Kardinal Alojzije Stepinac i Crkva bili su generalno protiv rasnog antisemitizma, dakle, da su Židovi nekakva zasebna rasa te da se po toj osnovi proganjaju.

No, istodobno se u crkvenim tiskovinama propagirao antisemitizam po drugim osnovama. Tijekom španjolskog rata, primjerice, Židove se optuživalo da su vođe bezbožnog komunizma, što zovemo socijalnim antisemitizmom. Istovremeno se tvrdilo da svojim nekorektnim poslovanjem uništavaju privredu, radnike osiromašuju, što je ekonomski antisemitizam.“

Uloga Crkve gura se pod tepih

Goldstein podsjeća da se danas u javnosti, pogotovo onoj desnoj, i pogotovo onoj koja je pod kontrolom Crkve, činjenica da je Crkva bila jedan od centara antisemitske propagande gura pod tepih. “Valja znati da su crkvena glasila u to vrijeme bila vrlo važna jer su dopirala i do najmanjih mjesta, do svakog pismenog čovjeka, dočim se to u slučaju građanskog tiska nije događalo. Volio bih da se Crkva danas izjasni o tomu te da prizna da je u njenom ponašanju u to doba bilo i loših epizoda”, predlaže Goldstein, ali dodaje – „nažalost, tome se nije za nadati“.

Kao jedan od primjera nedosljednosti Goldstein u knjizi navodi da kardinal Stepinac 1941. nije doveo u pitanje rasne zakone i deportacije Židova već je samo tražio njihovu humanu deportaciju. “I to je zatražio u drugoj polovini srpnja, dakle mjesec dana nakon što je naložio Katoličkom listu da na prvoj stranici objavi Pavelićevu izvanrednu zakonsku obavijest kojom se utvrđuje kolektivna odgovornost Židova za otežanu opskrbu hranom. Ta je optužba bila besmislena, jer je već mjesecima Židovima bilo zabranjeno dolaziti u određeno vrijeme na tržnicu, trgovine i druge firme su im bile oduzete, morali su nositi žutu traku.

Po Pavelićevoj naredbi Židovi su trebali biti kolektivno kažnjeni, što znači da je izričito tražio da ih se odvodi na zbirališta pod vedrim nebom. Izvršitelji tog plana uhićivali su narednih dana i žene i djecu. Dakle, Stepinac je dao da se u Katoličkom listu objavi ova Pavelićeva zločinačka naredba te je naložio svećenstvu “da ju proglasi narodu s propovjedaonice“. I sve to, objašnjava Goldstein, Stepinac čini u prvom tjednu srpnja 1941. kad su počela masovna hapšenja, i kad su uhićeni bili transportirani u Gospić, a potom prebačeni u Jadovno na Velebitu i dva logora na Pagu otkuda se vrlo mali broj ljudi spasio.

Kako je Tuđman pisao o Židovima?

U knjizi je znatan prostor posvećen i prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Sve je počelo, kaže Goldstein, 1989. kad je Tuđman objavio knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti u kojoj je pobijao tezu o 700.000 jasenovačkih žrtava te o genocidnosti hrvatskog naroda.

“Tuđman je na osebujan način pisao o Jasenovcu. Toj temi posvetio je čak 80 stranica knjige. Zbog očitog nepoznavanja materije navodi pogrešne podatke te izvodi površne i krajnje dvojbene zaključke. Među ostalim, pokušao je distribuirati krivnju za zločine koji su počinjeni u Jasenovcu, tvrdeći kako su Židovi bili kapoi koji su maltretirali logoraše, pa čak i odlučivali o tome koga treba likvidirati.

Tvrdio je da su Židovi u logoru bili vrlo moćni, ali svi ti tobože svemoćni kapoi likvidirani su do kraja 1942. godine. Nitko u hrvatskoj historiografiji Tuđmana nije slijedio, već mu se pridružio niz srpskih revizionista: bili su to, ponajprije, Milan Bulajić u 4. tomu knjige Ustaški zločini genocida, Spomenica SPC-a povodom ’50 godina velikomučeničkog Jasenovca’, te vladika Atanasije Jeftić u knjizi Velikomučenički Jasenovac. I Tuđmanu i navedenim srpskim revizionistima argumenti su prazni i šuplji. Cijela priča besmislena,“ zaključuje Goldstein.

Krivi pristup

Tuđman je, tvrdi Goldstein, imao posve krivi pristup tom problemu. Slaže se da se svakako trebalo suprotstaviti srpskoj propagandi od 700.000 jasenovačkih žrtava, ali su hrvatske pozicije mogle i morale braniti drugačijim argumentima. Tuđman je, priča Goldstein, imao specifičnu perspektivu u odnosu na Židove. “Ne znam je li to bio antisemitizam, ali je bio krajnje specifičan odnos“.

U ponovljenom engleskom izdanju Bespuća povijesne zbiljnosti objavljenom 1996. Tuđman je morao izbaciti usporedbe Holokausta s izraelskim tretiranjem Palestinaca, dijelove teksta u kojima se izjednačava krivnja saveznika i Nijemaca, kao i sumnje u to da je u Holokaustu stradalo šest milijuna Židova. Od 1990. i dolaska HDZ-a na vlast, upozorava Goldstein, kad su kao duh iz boce izašli stari demoni nacionalizma i antisemitizma, povećao se broj antisemitskih istupa, knjiga i pamfleta, a i vodeći političari tog doba nisu se libili bezočnog blaćenja židovske zajednice.

Pa je tako Šime Đodan 1990. na osnivačkoj skupštini splitskog ogranka HDZ-a u nazočnosti Franje Tuđmana i cijelog vrha stranke, ustvrdio da Srbi i Židovi stalno vode kampanju protiv hrvatskog naroda u inozemstvu. Đodan je i u sljedećim javnim istupima, piše Goldstein, ignorirao sve političke i moralne obzire, pa je među ostalim insinuirao da Srbi imaju šiljaste glave te da zbog toga vjerojatno imaju i manji mozak. Umjesto da se HDZ ogradi od njegovih istupa, Đodan je za nagradu imenovan čak i ministrom obrane.

Još neki Tuđmanovi pogledi

Franjo Tuđman prigovarao je 1989. što se zagrebačka Židovska općina tada još zvala “Jevrejska”. “Insinuirao je da bi naziv “općina” mogao pod utjecajem srpskog biti promijenjen u “opština”, što je bilo besmisleno i zlonamjerno. Budući da bi takva jezična promjena značila “prihvaćanje srpsko-hrvatskoga unitarizma”, obrazlaže dalje Tuđman, “u datim povijesnim okolnostima to znači gotovo izazovno opredjeljivanje, o dalekosežnosti i posljedicama kojega bi valjalo ipak pomnije promisliti”.

Što to znači “izazovno opredjeljivanje”? Koga je to zagrebačka židovska općina “izazivala” noseći 45 godina epitet “jevrejska” nakon što su njezini članovi kao “Židovi” za vrijeme NDH jedva ostali živi, a općina izgubila tri četvrtine članstva? I na kakve je to “dalekosežnosti i posljedice o kojima bi valjalo promisliti” zloguko upozoravao Franjo Tuđman?“, pita danas Goldstein.

Poznata izjava o supruzi koja nije Srpkinja ili Židovka

Tuđman je podržao rad Ernsta Noltea, Roberta Faurissona, David Irvinga i drugih revizionista kao dobar pristup razjašnjavanju povijesti Holokausta jer da oni “ustaju protiv mitskih prikazbi Holokausta”, da su “prvi koji su se usudili suprotstaviti raširenim ‘sagama’ i ‘legendama’ ili ‘mitskim obmanama’ o šest milijuna umorenih Židova, uključujući i prijevaru s dnevnikom Ane Frank“, da ti revizionisti tvrde da su u “neravnopravnom položaju” u odnosu na historiografski mainstream, “jer nemaju niotkuda potpore a protiv sebe imaju moćan svjetski židovski lobi”.

Godinama se debatiralo kako su točno glasile Tuđmanove riječi kad je demantirao da mu je “supruga Srpkinja ili Židovka“. Miroslav Tuđman je 2012. objasnio kako je njegov otac na pitanje je li mu žena Srpkinja ili Židovka odgovorio: “Na moju sreću nije, ni jedno ni drugo nikad nije bila, kao što mnogima takve jesu“, čime je oca zakopao još dublje.

Kako je kulminirala antisemitska histerija oko njegovog oca

Na konferenciji Počasnog bleiburškog voda 2009. Vice Vukojević, visoki dužnosnik HDZ-a, izjavio je da su logorom Jasenovac upravljali Židovi, da je država dala samo stražu te da postoje i ugovori između vlade NDH i Židovske općine o financiranju uprave tog logora. Odmah je reagirao tadašnji premijer Ivo Sanader koji je ustvrdio da Vice Vukojević govori gluposti o Jasenovcu te da je to povijesni revizionizam.

Premda je 2000. i porazom HDZ na izborima započeo proces dekonstrukcije autoritarnog političkog sustava uspostavljenog devedesetih godina kad se u različitim prilikama manifestirao i antisemitizam, takvi su se ispadi prorijedili, ali nisu nestali.

Jedan od vrhunaca antisemitske histerije dogodio se 2017. kad je umro Slavko Goldstein. Župnik hvarske župe don Mili Plenković objavio je na Facebooku kako mu je drago “da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno s obzirom na more laži što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve mrzi laž”.

Smrt koja je razgolitila našu moralnu mizeriju, našu sramotu

Iako Slavko Goldstein nije bio vjernik, pa nikad nije u javnim istupima spominjao Boga (Jahvea), Plenković je povezujući Slavka Goldsteina i Jahvea nedvojbeno pokazao da Goldsteina vrijeđa kao Židova. Nakon Plenkovića na društvenim su se mrežama javili mnogi, uslijedila je prava provala uvreda na račun pokojnika, pa je publicist i novinar Ante Tomić napisao „da je smrt Slavka Goldsteina do kraja razgolitila našu moralnu mizeriju, našu pokvarenost, sramotu i glupost.“

Na primjedbu kako je njegova knjiga važna za ljude koji se bave poviješću Židova, Goldstein odgovara da je to prije svega važna tema hrvatske povijesti i da ona najviše govori o nama samima. I doista knjiga Antisemitizam u Hrvatskoj, od srednjeg vijeka do danas, ponajprije je povijest Hrvata.