Zašto je Robert Jovanović htio biti Podolnjak: Ne baš ugodna istina o odnosu prema Srbima tijekom rata
Istraživanje Telegrama o masovnim promjenama imena tijekom 90-ih
U samo dvije godine, 1992. i 1993., kad je rat u Hrvatskoj prestao, a trupe UNPROFOR-a već bile raspoređene na linijama razdvajanja Hrvatske vojske s jedne i pobunjenih Srba i njihovih paravojnih jedinica s druge strane, u samo jednom hrvatskom gradu, Osijeku, više od 1200 osoba, točnije njih 1236 promijenilo je svoje ime i prezime!
Iako ne postoje podaci o razlozima promjene prezimena i nacionalnosti onih koji su ih mijenjali, jasno je zašto se to događalo. Atmosferu koja je tada vladala, ne samo u ratom zahvaćenoj Slavoniji, nego i u cijeloj Hrvatskoj, Telegramu je opisao jedan dugogodišnji kulturni radnik iz grada na istoku države.
Hrvatski knez
“Te 1992. moj je sin imao devet godina. Ispred zgrade, višekatnice u kojoj živimo, veliki je travnjak na kojem se djeca igraju. Nekoliko dana zaredom, sin je dolazio kući uplakan. U početku je šutio, no jednog se dana otvorio. Ispričao je kako ga djeca zadirkuju jer ima srpsko ime, a jedan ga je pitao, kako je dobio domovnicu: je li mu je kupio tata, ili je mama širila noge, pa tako došla do domovnice.
Tješili smo ga, ali kad je nakon nekoliko dana na ulaznim vratima zgrade osvanuo kompjutorski ispisan list papira na kojem je stajalo ima moga sina i pisalo da je Srbin, supruga i ja odlučili smo promijeniti mu ime. Otišli smo u matični ured i zatražili promjenu djetetova imena. Tako je naš sin, sa svojih devet godina, dobio novo ime – ime jednog od hrvatskih knezova. Ali kad smo nakon nekoliko godina tražili izvod iz matične knjige rođenih, uz njegovo novo ime, stajala je i opaska o ranijem, starom imenu.
Zbirnih podataka koliko je hrvatskih građana prvih poratnih godina zamijenilo ime i prezime nema, ali su procjene da se radilo o desetinama tisuća. Nepoćudna imena i prezimena nisu se mijenjala samo u ratom zahvaćenim područjima, nego, primjerice i u Varaždinu gdje rata – izuzev desetak dana borbi za zauzimanje tamošnje vojarne, nije ni bilo – a ipak je, samo 1992., u tom gradu podneseno 120 zahtjeva za promjenu imena.
To se doznalo ovih dana, kada je jedna od tih osoba, aktualni potpredsjednik Hrvatskog sabora, Varaždinac Robert Podolnjak reagirajući na izjavu bivšeg premijera Zorana Milanovića u prošlotjednoj emisiji Nedjeljom u 2, objasnio zašto je promijenio svoje ranije prezime Jovanović. Podolnjak je još u lipnju 1992. u Varaždinskim vijestima javno objavio razloge zašto je godinu prije, u listopadu 1991. promijenio prezime Jovanović.
U otvorenom pismu objavljenom prije gotovo 24 godine, Podolnjak je objasnio da je Hrvat i to potkrijepio dokumentima, a razlog zašto je mijenjao prezime, objasnio je u jednoj rečenici: ”Svakako ne zbog neke ugroženosti, nego stoga što to prezime, htjeli ili ne htjeli, izaziva – i još će dugo izazivati – negativne konotacije”.
Čedo, Dušan, Jovan…
Zvati se Jovan, Čedo, Dušan, Nebojša, Branislav ili Vojislav, a osobito Slobodan, ili, prezivati se Jovanović, Opačić, Savić, a osobito Milošević, tih godina sasvim sigurno nije bilo nimalo ugodno. Odnos prema Srbima, generalno, uključujući i posve lojalne građane koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju državu, u najvećem dijelu Hrvatske, blago rečeno, nije bio nimalo prijateljski.
Početkom devedesetih provođene su prilično temeljite čistke u policiji, sudstvu, carini, državnim medijima, obrazovnom sustavu, u određenoj mjeri i u zdravstvu i drugim javnim službama. Osobito temeljita čistka obavljena je na Hrvatskoj televiziji, tadašnjoj ”katedrali hrvatskog duha”, gdje je mnoštvo novinara, urednika i tehničkog osoblja srpske nacionalnosti smijenjeno ili otpušteno.
Odmazda se nije provodila samo prema Srbima: smjenjivani su i nepoćudni kadrovi ”bivšeg sustava”, što se osobito odnosilo na članove SDP-a. U Osijeku je 1992. smijenjeno 108 direktora i rukovodećih kadrova u gospodarstvu pod objašnjenjem da se nova vlast želi riješiti natruha bivšeg komunističkog sustava. Micani su podjednako i Srbi i Hrvati.
‘Prvi smo otišli u rat boriti se za Hrvatsku, a onda su nas šikanirali zbog prezimena’
Ozračje je i inače tih prvih poratnih godina bilo iznimno naelektrizirano. Diljem Hrvatske letjeli su u zrak ili, rjeđe, sklanjani partizanski spomenici, a u tome je, opet, prednjačio Osijek, gdje je iz tadašnjeg Izvršnog vijeća 1992. stigla pisana naredba o micanju svih antifašističkih obilježja. Iz gradskog javnog prostora uklonjeni su, doslovno, svi antifašistički spomenici, a naredba – koju je pod firmom restauriranja tih obilježja obavila gradska komunalna tvrtka – provedena je toliko temeljito da su spomen-ploče postavljene na fasadama pojedenih zgrada uklonjene dlijetom i čekićem, iza čega su ostale ružne rupe na pročeljima.
”Restauriranje” antifašističkih obilježja nije završeno ni do danas, a nikada neće ni biti: sva su uništena i bačena na smetlište. U Osijeku je, također odlukom tadašnjeg Izvršnog vijeća, prvih poratnih godina bilo zabranjeno obilježavanje državnog praznika, Dana antifašističke borbe, i mada je to, zakonski, bio neradni dan, proglašen je radnim pod izlikom da traje obnova i da se nema vremena za slavlje.
Klesari na grobljima
Da nadgrobne ploče i spomenici ne bi bili devastirani, obitelji pokojnika, pokopanih pod zvijezdom petokrakom, plaćali su klesara da maknu ta obilježja ili da ih zamijene križem. Intervencije u mramoru, s početka devedesetih, i danas se mogu vidjeti na mnogim grobljima u Hrvatskoj.
O ozračju koje je tih godina vladalo, svjedoči i anegdota iz jednog regionalnog lista na istoku zemlje. Bilo je strogo propisano kako se mora nazivati agresorska, neprijateljska vojska, ali išlo se i dalje. Glavni urednik priprijetio je novinarima da će svatko tko tadašnju Krajinu, napiše bez obveznog tzv. istoga trena dobiti otkaz. U jednom od brojeva tih novina, objavljena je i vijestica o nastupu narodnog guslara Mile Krajine. Naravno, pisalo je da je nastupio Mile tzv. Krajina!
U ”mini kulturnoj-revoluciji” koja je tih godina harala Hrvatskom (treba se sjetiti izbacivanja ćiriličnih knjiga, a ponegdje i njihova uništavanja, uglavnom u knjižnicama duž jadranske obale, ili pravog rata Franje Tuđmana s Bad Blue Boysima oko imena Dinama), ne svjedoče samo promjene imena i prezimena brojnih hrvatskih građana. Prilično radikalne promjene doživjeli su i restoranski jelovnici.
Jedno vrijeme u mnogim restoranima ćevapčiće su zamijenili prutići od mljevenog goveđeg mesa, a čobanac je preimenovan u pastirac. Imena su nakon Domovinskog rata mijenjali i neki restorani. Kultni, nadaleko poznati vukovarski restoran Tri vrške, danas nosi naziv Vrške, kako valjda ono ”tri” ne bi asociralo na tri uzdignuta prsta.
No, kad je riječ o promjeni naziva jela iz domoljubnih razloga, valja se sjetiti američkog primjera: nakon što je Francuska odbila sudjelovati u vojnoj akciji protiv Iraka 2003., koju su predvodile Sjedinjene Američke Države, nacionalno osviješteni republikanski kongresmen Bob Ney u restoranima i kafeterijama Kongresa SAD-a preimenovao je French fries (pomfrit) u Freedom fries. Slučaj Boba Neyja, upozorio je kako s takvima, turbopatriotima, valja biti na oprezu: on je 2007. osuđen za korupciju i odležao je u zatvoru dvije i pol godine.
Registar izdajnika
Koliko god neke situacije iz tog vremena bile smiješne, prilike nisu bile takve. Telegram je prošle srijede dugo razgovarao s osobom iz jednog slavonskog grada koja je 1993., promijenila ime i prezime. I jedno i drugo bili su tipično srpski. Njegovo novo ime i prezime danas su hrvatski, da hrvatskiji ne mogu biti. No, ta priča, s obzirom na svježe najave o objavljivanju registra agresora i nacionalnih izdajnika, što je u svoj program zacrtao novi ministar branitelja, Mije Crnoje, budi zebnju.
Po majci Hrvat (otac, Srbin, bio je niži časnik JNA), tužni junak naše priče, danas mali privatni poduzetnik, još u srpnju 1991. uključio se kao dragovoljac u tadašnji Zbor narodne garde i u odori hrvatskog vojnika proveo cijeli rat. Njegova mati, praktična katolkinja, krišom ga je krstila u crkvi i tada je dobio ime koje danas nosi, ali koje se do 1993. nije spominjalo u njegovim dokumentima.
Rođen i odrastao u Hrvatskoj, bez obzira na svoje srpsko ime i prezime, osjećao se pripadnikom hrvatskog naroda. To je i dokazao kada je među prvima uzeo pušku i stao u obranu svog grada. Bez obzira na to, njegova radnja, kao i mnoge druge srpske, letjela je u zrak.
“Bilo je naravno aluzija na moje ime i prezime” – kaže naš sugovornik – “ali ne mogu reći da je bilo pritisaka da promijenim ime. Učinio sam to kako ono ne bi iritiralo druge, kako se moje ime ne bi poistovjećivalo s onima koji su nekome ubili sina ili oca, zapalili mu kuću ili ga natjerali u progonstvo.
Promijeniti prezime i ime nije laka stvar: ja sam to učinio kada mi je bilo 36 godina, a to je gotovo polovina prosječnog ljudskog vijeka. Moj brat, koji je zadržao svoje prezime, nije imao razumijevanja za takvu odluku. Rekao sam mu: ‘Lako je tebi, ti nisi na cesti kao ja svaki dan i ne znaš kako je to kad policajcu pokažeš dokumente, a on, kad vidi kako se zoveš, počinje te drukčije gledati’.
Sram zbog imena
Kad sam odlučio promijeniti prezime i otišao u MUP podići nove dokumente, službenik za šalterom, misleći da ga ne čujem, rekao je svom kolegi: ovo je već drugi egzemplar danas”.
Naš sugovornik prošao je sva slavonska ratišta, bio je i na ratištima u Bosni i Hercegovini, ima vojnu mirovinu i 30 postotnu invalidnost, ali i dalje radi kao vlasnik malog obrta. Nije bio voljan da mu se objavi ime, ni ono kojeg se odrekao, ni ovo koje nosi danas.
O sličnom primjeru progovorio je i bivši vukovarski gradonačelnik Željko Sabo. Spomenuo je slučaj hrvatskog branitelja s kojim je zajedno bio u progonstvu, a koji je svoje ime, zbog pritisaka koje je doživljavao, promijenio iz Živojin u Josip.
“Pokušajte zamisliti kako su tek u srbijanskim logorima gdje je nakon pada Vukovara i zarobljavanja proveo devet mjeseci, tek njega, Srbina, tukli. Pitali su ga iz koje je države, a kad bi Živojin rekao da je iz Hrvatske, ubijali su Boga u njemu. Potom bi ga pitali tko mu je predsjednik, a kad bi rekao Tuđman, ponovno su ga nemilice tukli. Živojin je nakon devet mjeseci, jedva živ, izišao iz srbijanskih logora, a onda je u slobodnoj Hrvatskoj, koju je od prvog dana branio, promijenio ime u Josip”, priča Željko Sabo.
Kad su takvi ljudi imali problema, što onda mogu očekivati drugi i tko im jamči da se sutra neće pojaviti na nekom popisu agresora ili nacionalnih izdajnika samo zato što nose krivo prezime ili su drukčijih ideoloških ili svjetonazorskih pogleda od onih koji sebe smatraju mjerilom domoljublja.
Neki se, unatoč neugodnostima, držeći se izreke Nomen est omen, nisu željeli odreći svoga imena i prezimena bez obzira što je mnoge to iritiralo. Načelnik Općine Erdut, u hrvatskom Podunavlju, Jugoslav Vesić, kaže za Telegram kako se znao nositi sa svojim imenom, bez obzira što se, zbog prijezira prema Jugoslaviji, mnogima dizala kosa na glavi kada bi izgovorio svoje ime.
“Bilo je provokacija, pa i neugodnih situacija. Ali nosio sam se s tim i kad bih ocijenio da je tako bolje, sve sam pokušao okrenuti na šalu.”
Oficiri JNA
Saborski zastupnik Jaroslav Pecnik devedesetih je vodio Hrvatski helsinški odbor u Osijeku i Vukovar. Za Telegram kaže kako mu je u vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja dolazilo dosta ljudi govoreći kako će promijeniti ime i prezime, bojeći se neugodnosti, čak i odmazde, ako ostave svoja srpska imena i prezimena. Pecnik kaže kako su među onima koji su namjeravali promijeniti imena bili većinom pripadnici časničkog sastava JNA.
Promjene nekih imena i prezimena početkom devedesetih dovodile su i do tragikomičnih situacija. Kad je direktor voznog parka u ispostavi jedne velike državne tvrtke u Osijeku promijenio ime i prezime pa od Slobodana postao Mate, prezime je morala promijeniti i njegova supruga Đurđa, srednjoškolska profesorica.
Među njezinim učenicima, čim se pojavila s novim prezimenom, pukla je priča kako im se nastavnica ponovno udala, nakon što ju je suprug ostavio. Vozač bivšeg zadarskog župana Krune Peronje promijenio je ime iz Svetozar u Roko, a jedan bivši visoki pravosudni dužnosnik osječkog poduzetnika Safeta uspio je nagovoriti da ime promijeni u Stjepan. Nisu samo hrvatski Srbi mijenjali imena i prezimena: činili su to i Bošnjaci, osobito u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba u BiH i u prvim godinama iza toga. Điđije su postajale Ane, a Behade Marije.
Povijest na ovim prostorima se ponavljala: nakon Drugog svjetskog rata folksdojčeri su također masovno mijenjali i slavenizirali svoja imena i prezimena, kao što su u vrijeme Informbiroa i punjenja Golog otoka rusofilima i onima očaranim SSSR-om, mnoge Sovjete i Staljinke mijenjale svoja, kojima su se do tada ponosili njihovi roditelji.
Talijanska kombinacija
Dok su, devedesetih, na istoku Hrvatske tamošnji Srbi svoja imena i prezimena mijenjali u hrvatska, u Dalmaciji, gdje su Dušani uglavnom postajali Duje, neki Srbi bili su skloniji da njihova nova prezimena zvuče talijanski. Jedan poznati liječnik iz grada na Jadranu, koji se ranije prezivao Stojnić, uzeo je talijansko prezime, ali je vodio računa da podsjeća na staro, srpsko, koje je promijenio.
I Romi u Hrvatskoj mijenjali su svoja prezimena, no iz drugih razloga: prije godinu i pol mediji su objavili potresnu priču mlade romske obitelji iz Međimurja koja je išla od banke do banke tražeći stambeni kredit i mada su imali odgovarajuća primanja i sve potrebne potvrde za dobivanje kredita, banke su ih redom odbijale. Bilo je dovoljno da bankarski službenici vide njihovo prezime Oršuš, što je vrlo često prezime kod međimurskih Roma, pa da slegnu ramenima i kažu: “Žao nam je, ne možemo vam odobriti kredit”.
Kad su Oršuši shvatili da s tim prezimenom nikada neće dobiti kredit, promijenili su ga. Potpuno iste potvrde koje su u banke donosili ranije, ali koje su sada glasile na njihovo novo prezime Kovačić, kad su predočili u prvoj banci u koju su došli, za tjedan dana dobili su kredit.
U drugoj polovini devedesetih, kako su ratne tenzije počele popuštati, matični uredi počeli su primati značajno manje zahtjeva za promjenom prezimena. Za razliku od početka devedesetih, kada je kako smo vidjeli u Osijeku ime i prezime promijenilo čak 1236 osoba, dvadeset godina kasnije, 2012. i 2013., promjenu imena zatražilo je samo 416 osoba.
Razlozi promjene imena nekad i sad posve su različiti. Dok se sada, većinom svode na uobičajene promjene kada razvedene žene ponovno uzimaju djevojačko prezime, od ulaska Hrvatske u EU i pojačanog odlaska na rad u bogatije zemlje Unije, mladi često mijenjaju imena kako bi više ličila na zapadnjačka.
U matičnim uredima kažu kako i dalje ima zahtjeva da, primjerice, Radojka promijeni ime u Ana, ali je sve više Gordana koje se žele zvati Vanessa, Dunje postaju Dunie, Vjekoslavi Stephani, Slobodani uzimaju ime Bob. Sve to s namjerom da bi se lakše prilagodili sredinama u koje odlaze. Uostalom, i naš premijer Tihomir Orešković, radeći u Kanadi, Izraelu i Nizozemskoj potpisivao se kao Tim Orešković. No, to je već druga priča…
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 23. siječnja 2016.