Telegram je u posjedu pisama Vinka Sindičića, krunskog svjedoka o ubojstvu Stjepana Đurekovića
‘Bavarska me policija angažirala za otmicu: oteo sam čovjeka i prebio ga, a Nijemci su me izvarali za novac’
Šest tjedana prije nego što ga je španjolska policija uhitila u gradu Burgosu, 250 kilometara sjeverno od Madrida, Vinko Sindičić napisao je 29. rujna ove godine posljednje u seriji pisama Visokom zemaljskom sudu u Münchenu. Bivši agent jugoslavenske tajne službe, krunski svjedok u suđenju Krunoslavu Pratesu, osuđenom u Njemačkoj, u srpnju 2008. na doživotni zatvor radi pomaganja u ubojstvu jednog od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata, Stjepana Đurekovića, svojim je pismima ionako opsežan sudski spis opteretio s dodatnih četrdesetak gusto kucanih stranica.
No, sucu Manfredu Dausteru, koji predsjeda vijeću Visokog zemaljskog suda u glavnom gradu Bavarske, gdje se trenutačno sudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, to je svakako manji problem: veći je sadržaj Sindičićevih pisama.
Sumnja u postupke njemačkog tužiteljstva
Sindičić, koji je svojedobno u Škotskoj odležao 10 godina zbog pokušaja ubojstva emigranta Nikole Štedula (presuda je bila 15 godina zatvora), sada čeka izručenje Hrvatskoj, gdje protiv njega postoji optužba za lažno svjedočenje. To, sporno svjedočenje, u kojem je Sindičić na suđenju Pratesu tvrdio kako iza ubojstva Đurekovića stoji bivši visoki jugoslavenski dužnosnik Mika Špiljak, kojeg je optužio da je naručio Đurekovićevo ubojstvo bojeći se da bi ovaj mogao teretiti njegova sina Vanju za navodni kriminal u Ini, Sindičić je sam povukao u jednom od pisama sudu.
No, druge tvrdnje iz Sindičićevih pisama, u čijem je posjedu Telegram, ozbiljno dovode u sumnju postupke njemačkog tužiteljstva i policije u rasvjetljavanju ubojstva Stjepana Đurekovića, a napose metode kojima su se služili. Posljedično, pak, Sindičićeve tvrdnje, ako nisu točne, dodatno će narušiti njegovu vjerodostojnost i u ozbiljan problem dovesti suca Visokog zemaljskog suda u Münchenu, Manfreda Daustera, koji mu je povjerovao u prvom suđenju za ubojstvo Đurekovića, kada je Krunoslav Prates drakonski kažnjen.
Neposredni sudionici ubojstva
Posljednje Sindičićevo pismo Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, zapravo, svojevrsna je kaznena prijava koju je podnio protiv čelnih ljudi Bavarskog pokrajinskog kriminalističkog ureda (BLKA) Armina Friedlina i drugih, te tamošnjeg tužiteljstva, na čelu s Thomasom Steinkraus-Kochom.
Sindičić ih optužuje da je po njihovu nagovoru pripremio otmicu Luke Sekule, također bivšeg pripadnika jugoslavenske tajne službe kojeg je u suđenju Pratesu, upravo on, Sindičić, teretio kao jednog od neposrednih sudionika Đurekovićeva ubojstva. Nijemci su i Sekulu htjeli izvesti pred sud, no postojao je problem: Sekula je živio u Švedskoj, uz hrvatsko imao je i državljanstvo te zemlje, a ova ga je odbila izručiti, smatrajući da je nastupila zastara za djelo za koje su ga teretili Nijemci.
U jednom od pisama upućenih Visokom zemaljskom sudu u Münchenu Sindičić iznosi do sada nepoznate detalje o Sekulinoj otmici, ulozi koju je u tome imao on, ali i njemačka policija i tamošnje tužiteljstvo. Sindičić tvrdi kako je on osmislio plan koji bi omogućio da se Luku Sekulu, koji je živio u mjestu Södertälje, tridesetak kilometara udaljenom od Stockholma, namami u Njemačku i ondje uhiti.
Operacija kodnog imena Sob
Operacija je dobila kodni naziv ”Sob”. Sindičić to ovako opisuje: ”Kako bi se što prije došlo do Luke Sekule postojala je samo mogućnost da ga se putem lažne mreže veza iz Splita namami u zamku. Ja sam konstruirao plan namamljivanja i sudjelovanja dodatnih osoba kao i financiranje pothvata. Plan je od svih sudionika potvrđen i odobren”. Sindičić dalje pojašnjava da je Sekulu, s obzirom na to da je do 1999. živio u Splitu (gdje je ranije radio kao operativac Službe državne sigurnosti), bilo najlakše namamiti uz pomoć tamošnjih veza u neku europsku zemlju koja bi ga bila voljna izručiti Njemačkoj.
U dogovoru s ”nalogodavcima” (kako Sindičić naziva čelne ljude bavarske policije i tužiteljstva), otputovao je u Södertälje, mjesto gdje je živio Sekula, kako bi ga pratio i upoznao se s njegovim kretanjem i navikama. Navodi da se s ”nalogodavcima” morao natezati oko troškova, te da mu je Armin Friedlein, komesar bavarskog kriminalističkog ureda, teškom mukom poslao 3000 eura u Italiju (gdje je Sindičić živio), kako bi mogao otputovati u Švedsku.
Sindičić u pismu sudu ne opisuje kako je kidnapiran Luka Sekula, no iz suđenja koje je uslijedilo pod optužbom za otmicu, razvidno je da je Sindičić 26. listopada 2009. udarcem u glavu onesvijestio Sekulu i u prtljažniku automobila dovezao ga u Njemačku.
Nagovaranje na otmicu
Pravdajući se da je sve radio u dogovoru s njemačkim ”nalogodavcima”, žali se kako je na kraju prevaren i izigran, te da je u cijeloj toj operaciji i financijski značajno oštećen jer je svojim novcem plaćao suradnike koje je angažirao, a njemačka policija i tužiteljstvo, s kojima je akciju ”Sob” dogovarao, taj mu novac nisu dali.
Iako je Sindičiću teško vjerovati, jer su se njegovi raniji iskazi u više navrata pokazali kontradiktornim i nevjerodostojnim, čini se da bi moglo biti točno kako su ga njemačka policija i tužiteljstvo uistinu nagovarali na Sekulinu otmicu. Za otmicu Sekule, njegovo nezakonito zatočenje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda, u ekspresnom tajnom suđenju dobio je uvjetnu zatvorsku kaznu od dvije godine. Očito mu se iz nekih razloga progledalo kroz prste, jer je težina počinjenog kaznenog djela svakako zahtijevala bezuvjetnu zatvorsku kaznu.
Iz sadržaja Sindičićeva pisma (o čemu se djelomično referira i u drugim pismima sudu) čini se da mu je teže od te sudske presude pao navodni financijski gubitak. ”Umjesto da mi isplate nagradu, to jest da je ne plate, vjerujem da su, da bi spasili pitanje isplate nagrade, krenuli protiv mene s daljnjim, gorim optužbama te su me na kraju uhitili i osudili. To je bila zahvala!”, piše srditi Sindičić. Više puta spominje svoje satove Rolex Submariner (vrijedan, kako tvrdi 11.900 eura) i Cartier (čiju vrijednost ne navodi), koje je, kaže, bio prisiljen založiti u Berlinu kako bi mogao isplatiti četvero Hrvata koje je angažirao za pomoć u otmici Luke Sekule.
Ozbiljno okrnjena vjerodostojnost
Zbog svega toga, što detaljno objašnjava u pismima upućenim Višem zemaljskom sudu, Sindičić ne samo da odbija svjedočiti u postupku protiv Perkovića i Mustača (nije se odazvao na dva sudska poziva), nego povlači i svoj iskaz koji je dao u suđenju Krunoslavu Pratesu. Odvjetnik Ante Nobilo, branitelj Josipa Perkovića, kaže za Telegram kako zahtjev Sindičića o povlačenju iskaza nema nikakvog pravnog učinka, ali da dalje narušava njegovu vjerodostojnost. Vjerodostojnost Sindičića već je bila ozbiljno okrnjena i kada je sredinom siječnja prošle godine iz Italije uputio pismo u kojem je tvrdio kako su ga njemačka policija, pravosuđe i tužiteljstvo prisilili da lažno svjedoči protiv Pratesa, Perkovića i Mustača.
Bavarski Visoki zemaljski sud sada je u složenoj situaciji glede novih pisama kojima ih je zasuo Sindičić, posebice onoga u kojem optužuje tamošnju policiju i tužiteljstvo da su ga angažirali u otmici Luke Sekule. Negiraju li to pismo, tvrdeći da Sindičić laže i izmišlja, dodatno će poljuljati njegovu vjerodostojnost, kao ključnog svjedoka u suđenju Krunoslavu Pratesu i uzdanice tužiteljstva u postupku koji se sada vodi protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
Nečasna uloga bavarske policije
Prihvate li Sindičićevo pismo kao istinu, priznat će nečasnu ulogu bavarske policije i tužiteljstva koje je zajedno sa Sindičićem povelo operaciju ”Sob”, da bi potom na njega svalili svu odgovornost za skandaloznu Sekulinu otmicu. Kako bi Sindičić Hrvatskoj mogao biti izručen uskoro, možda još ove godine, bit će zanimljivo što će u svom iskazu reći riječkom Državnom odvjetništvu koje ga želi ispitati o lažnom svjedočenju, što ga je sam priznao.
No, i bez toga, kao i bez pisama koje je Sindičić uputio u sudski spis Visokog zemaljskog suda, sudac Manfred Dauster u priličnim je nevoljama. Iskazi nekoliko svjedoka na suđenju Perkoviću i Mustaču, a osobito dokumenti BND-a, dostavljeni na zahtjev obrane, o tome da je Stjepan Đureković, prije nego što je likvidiran 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfrathausenu, bio izdašno plaćeni suradnik njemačke tajne službe, ozbiljno su uzdrmali glavnu tezu optužnice: da je ubojstvo Đurekovića naručio jugoslavenski vrh (konkretno, Mika Špiljak) i da su taj nalog operativno izveli Perković i Mustač.
A upravo to, u svojim ranijim iskazima sudu, tvrdio je Sindičić.
Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. prosinca