Telegram komentar: Dobro je što se najbedastiji štrajk ikada bliži kraju
Sasvim je nesporno da učitelji i profesori moraju imati pravo na štrajk
Dakle, jasno je da učitelji i profesori imaju puno razloga za štrajk. Riječ je o ljudima koji presudno utječu na fomiranje naših budućih generacija. Oni zaista zaslužuju da budu bolje plaćeni, nego što su sada plaćeni. Ovo zvuči patetično, i pomalo notorno, ali činjenica je da svako društvo, koje želi ulagati u samu svoju supstancu, naprosto mora ulagati u nastavnike, čak i kada nema novca, kao što ga Hrvatska, realno, u zadnjih šest ili sedam godina nema.
Nadalje, sasvim je nesporno da učitelji i profesori moraju imati neograničeno pravo na štrajk, da ih nitko ne smije zastrašivati tijekom štrajka, i da se protiv njih ne smiju izvačiti argumenti poput: ”A što će sada biti s djecom?”
Ipak, ovo je nabesmisleniji štrajk u posljednje vrijeme
Takvi se argumenti, naime, mogu iskoristiti protiv bilo koga, u bilo kojoj profesiji u neposrednom dodiru s ljudima i s njihovim temeljnim potrebama, pa tako nikada ne bi smjeli štrajkati doktori i medicinske sestre, smetlari i vozači tramvaja, tete u vrtićima, i magistre u apotekama, ali, u krajnjoj liniji, ni prodavači na benzinskim crpkama, ni blagajnice u supermarketima, jer nam svi oni stalno trebaju.
Nastavnici, znači, moraju imati apsolutno, nelimitirano pravo na štrajk, baš kao i sve druge profesije (osim vojnika i policajaca). Međutim, aktualni štrajk prosvjetnih djelatnika, koji se počeo raspadati od prvog svog dana, petka 25. rujna, da bi se sada i formalno stao obustavljati, najbesmisleniji je, najneobrazloženiji, i najbedastiji štrajk u Hrvatskoj za dugo, dugo vemena. Evo zašto.
Postavlja se pitanje čemu sve ovo
Niti jedna Vlada u odlasku jednostavno ne smije, ako je iole odgovorna, budućoj Vladi nametnuti veliku i trajnu financijsku obvezu, kao što su to štrajkaši tražili od Milanovićeve Vlade. Štrajkaši su, posve očigledno, zahtijevali nešto krajnje nekorektno i potpuno neizvodivo. Budući da su vođe štrajka ljudi s velikim političkim isksutvom, oni su vrlo dobro znači da je riječ o nemogućim zahtjevima, i da niti jedna Vlada, par tjedana prije parlementarnih izbora, naprosto više ne može raspolagati mandatom za donošenje odluka s dugoročnim financijskim posljedicama.
Budući da su čelnici sindikata morali znati da pokreću besmisleni štrajk (što se , uostalom, vidjelo i po jadnom odzivu na štrajk), valja se, jedino, zapitati čemu sve ovo. Neki promatrači i sudionici naše političke scene tvrde da se Vilim Ribić, dugogodišnji šef obrazovnih sindikata, pretvorio u Đuru Glogoškog, pa da na HDZ-ov nagovor izaziva nerede u zemlji. Drugi pak kažu kako je Ribić organizirao štrajk da bi još jednom potvrdio status vodećeg sindikalnog lidera u Hrvtskoj.
Pokazalo se da su nastavnici inteligentniji od sindikalnih vođa
Danas, kada je objavljeno da su osnovne škole prekinule štrajk (a na fakultetima štrajk ionako nije ni zaživio), Ribićeva je motivacija postala potpuno nevažnom, budući da je je ova iracionalna i prilično sramotna akcija definitivno propala, a njeni su se organizatori (još jednom) pokazali ljudma sitnih interesa i još skučenijih političkih pogleda.
Dobra strana štrajka (premda, načelno, nikada ne navijamo za štrajkbrehere), demonstrirala se kroz sve one učitelje i profesore, koji nisu željeli sudjelovati u ovoj politikantskoj podvali. Već u ponedjeljak drugog dana štrajka, u Zagrebu je većina škola normalno radila. Nastavnici su tako pokazali da su mnogo odgovorniji i inteligentniji od svog sindikalnog vodstva.