Komentar: Kako novi ministar kulture želi izgraditi bolje društvo
Programski se stvara velikohrvatstvo i kulturna skrb za identitet
Tko o čemu, desničari o nacionalnom identitetu. Ti kažeš kultura, oni dreknu nacionalni identitet, ti umjetnost, oni opet nacionalni identitet, ti cipiripi, oni nacionalni identitet, ti bucibucibu, oni nacionalni identitet, ti isplaziš jezik, a oni nacionalni identitet. I onda tebi dosadi i vratiš ih u tatin zagrljaj.
Tako je to u Sloveniji i tako je to, vidim, i u Hrvatskoj, a bit će da je tako posvuda u nerazvijenim građanskim društvima u kojima je nekome iz nekog razloga potrebno da svi građani imaju isti identitet. A identitet, zna se, može biti samo nacionalni. I to jednonacionalni.
Zato je u stvari čudno što se u čak tri od šest točaka kulturnog programa nove hrvatske Vlade nacionalni identitet ni riječju ne spominje, a ne što se on spominje u one preostale tri. Kao što nije čudno što je taj identitet, pročitali smo to u programu, spoj mediteranskog i srednjoeuropskog i što se baš nigdje ne spominje poluotok-čije-ime-ni-za-živu-glavu-ne-smijemo-spomenuti.
Vraćanje usluge
Nacionalni identitet je inače nešto čime se, čini mi se, novi ministar kulture, glasoviti umjetnik u pričuvi, dr. Zlatko Hasanbegović, morao tijekom svoje političke karijere intenzivno baviti. Ako ne prije, a onda sigurno kad je onomad bio član Hrvatske čiste stranke prava. Morao je on tada sve to dobro promisliti i siguran sam da mu je sad sve jasno.
Znamo mi, a zna i novi ministar kulture da bi mnogo lakše gradio nacionalni identitet da su mu povjerili neki drugi, važniji resor, recimo, školstvo, jer u školama bi se s malom djecom stvarno dalo nešto napraviti po tom pitanju, i to za tren oka
Pa kad se Tihomir Orešković sjetio da mu je pravi i čisti Zlaja jednom posudio onaj dušek za napumpavanje kad su mu navraćali gosti iz Kanade i kad je pomislio da bi mu možda mogao vratiti uslugu i postaviti ga za ministra, dr. Hasanbegović se nije puno predomišljao. Jer čekao je, sokol, taj zov još od davnih dana.
Nacionalni identitet
Dobro, znamo mi, a zna i novi ministar kulture da bi mnogo lakše gradio nacionalni identitet da su mu povjerili neki drugi, važniji resor, recimo, školstvo, jer u školama bi se s malom djecom stvarno dalo nešto napraviti po tom pitanju, i to za tren oka. Ali što ćeš, bolje išta nego ništa, nije ni kultura naodmet, može se i s pomoću nje graditi bolje Hrvate, zar ne? Samo će to biti malo dulji i malo bolniji proces.
Ali ne zato što je kultura pravom i čistom Zlaji strana. Dapače, vozio se on jednog travnja, potkraj devedesetih (ili je bio svibanj?), s tom istom kulturom u tramvaju, sjeća se on nje i čak mu se čini da su se pozdravili tada i da je osjetio neku bliskost među njima. Nije dakle u tome problem, nego novi ministar predobro zna da je ljudima kojima je trenutačno stalo do hrvatske kulture, ljudima koji redovno čitaju hrvatske knjige, gledaju hrvatske filmove ili odlaze u hrvatsko kazalište, za nacionalni identitet dr. Hasanbegovića većinom stalo koliko i do poskupljenja kiselog kupusa na bugarskim tržnicama.
Potpuno promašeno
A to iz jednostavnog razloga što je hrvatska kultura danas posve pogrešna i promašena i što ona uopće ne vodi brigu o hrvatskom nacionalnom identitetu, barem ne o onakvom kakav bi taj identitet trebao biti, pa se stoga danas u Hrvatskoj snimaju filmovi o ljubavi između Hrvatice i Srbina, igraju predstave o ubojstvu Aleksandre Zec i izdaju kojekakve knjige o Sarajevu, gradu koji, koliko je dr. Hasanbegoviću poznato, nije ni u srednjoj Europi, a bogami ni na Mediteranu.
Od sad pa nadalje, ako iz hrvatskog kazališta, kina ili koncertne dvorane ne izađeš veći Hrvat nego što si u njega ušao, tog kazališta i te kino ili koncertne dvorane biti neće
No od sad pa nadalje bit će to drukčije, poručuje nam u tri od šest točaka svog kulturnog programa dr. Hasanbegović. Od sad pa nadalje, ako iz hrvatskog kazališta, kina ili koncertne dvorane ne izađeš veći Hrvat nego što si u njega ušao, tog kazališta i te kino ili koncertne dvorane biti neće.
Ali sve bi to programsko stvaranje velikohrvatstva i najavljenu kulturnu skrb za nacionalni identitet čovjek još i mogao nekako prihvatiti kad bi hasanbegovići prihvatili činjenicu da se može postati boljim Hrvatom i čitajući pjesme o Lori Borisa Dežulovića te da se hrvatski nacionalni identitet može graditi i knjigama Miljenka Jergovića o hrvatskom antisemitizmu, o ustaštvu i o Jasenovcu. I da se, na kraju krajeva, veći Hrvat može izlaziti i s predstava Olivera Frljića i Ivice Buljana ili s filmova Dalibora Matanića i Ognjena Sviličića.
Dovoljno novca
Kad bi, dakle, svim hasanbegovićima ovog svijeta bilo jasno ono što jasnije biti ne može, a to je da je čovjekov identitet jedna vrlo složena i živa stvar i da ne mogu dva čovjeka nikako imati jednak identitet, pa čak ni onaj nacionalni.
Ali da im je to jasno, ne bi oni trpali nacionalni identitet u kulturni program, znali bi koliko to glupo zvuči. Znali bi da ako dr. Zlatko Hasanbegović svojom pravom i čistom voljom bude odlučivao što je to i kakav će to nacionalni identitet u svakog Hrvata biti i kakva će ga kultura i na koji način graditi i Hrvatima izgraditi, to neće biti ni hrvatski identitet, a još će manje biti hrvatska kultura. Jer to može, žali bože, biti samo kultura dr. Zlatka Hasanbegovića koja će graditi njegov vlastiti nacionalni identitet.
I stoga stvarno ne razumijem šestu točku kulturnog programa koja govori o znatnom povećanju sredstava za kulturu. Ovih 0,46 posto budžeta koje trenutačno Hrvatska izdvaja za svoju kulturu sasvim je dovoljno novca da Zlaju učine još malo čistijim i pravijim Hrvatom.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 30. siječnja 2016.