Komentar: Ministar i ustaše ili kako je Hasanbegović srušio HDZ-ovu tezu o dva grozna totalitarizma
Za ministra je imenovan tip koji sa simpatijama piše o ustašama
Unatoč tome što je malo kada razvoj događaja u ekspresnom vremenskom roku tako jasno demantirao nečije kategoričke tvrdnje, poput one koju je izrekao predsjednik Vlade Tihomir Orešković, o tome da je ministar kulture Zlatko Hasanbegović uvjereni antifašist, cijeli slučaj pokrenut otkrićem tjednika Novosti zapravo je ponajprije do temelja ogolio narativ hrvatske desnice.
Riječ je, naravno, o tezi kako se oni protive svakoj vrsti totalitarizma, imenujući tim imenom fašizam i komunizam. Ako dakle postoji mantra koja se od konstantne upotrebe u javnom političkom govoru gotovo izlizala, to je upravo spomenuta.
Gotovo da ne prođe dan u kojem se problematizirao odnos aktualnog ministra kulture prema Drugom svjetskom ratu a da komentar ljudi koji predstavljaju parlamentarnu većinu ne ide za tim da podjednako osude dva totalitarizma. Što je, uostalom, sasvim legitimno.
Simpatije za ustaše
Štoviše, unatoč tome što bi povlačenje znaka jednakosti između ustaškog režima i socijalističkog razdoblja bilo gotovo nemoguće braniti, civilizacijska legitimnost stava po kojem se u današnjim okolnostima vrijedi ograditi od dva totalitarizma ne može biti sporna ni u kom slučaju. Mogla bi se štoviše tumačiti i s nekih moralno superiornih pozicija, ali naravno isključivo u slučaju kada bi se vladajući tog stava principijelno pridržavali.
Drugim riječima, pravo pitanje koje se ovdje postavlja je, ako se podjednako osuđuju i smatraju neprihvatljivim dva totalitarizma, kako je onda moguće da se imenuje ministra koji sa simpatijama piše o ustašama? Općenito govoreći, upravo je slučaj Hasanbegović do srži ogolio spomenutu teoriju.
Jer, izostanak bilo kakvog vida logike iz ovakvog stava koji dopušta da osoba takvih nazora bude ministar kulture čini je u potpunosti neodrživom. Posvetimo li se pak Hasanbegovićevom djelovanju, shvatit ćemo da je njegovo pisanje u časopisu Nezavisna Država Hrvatska problematično po cijelom nizu osnova.
Ponajprije zbog činjenice što je o ustašama pisao navodeći ih kao heroje, čije se mučeničke i šehidske kosti u zemlji prevrću od stida što njihovi tobožnji sljedbenici zlorabe njihove časne simbole i imena. Iako bi već ovakav podatak u kojem bi npr. neki ministar u francuskoj vladi na ovakav način pisao o Petainovim vojnicima kao o herojima i mučenicima, bio dovoljan da taj čovjek više ne bude ministar, problem Zlatka Hasanbegovića je mnogo ozbiljniji.
Nije riječ o nekoj mladenačkoj zabludi staroj dvadeset godina nego o konstanti političkog i javnog djelovanja. Ne postoji nijedno drugo tumačenje kojim se kasnije dugogodišnje članstvo u HČSP-u ili romantično zagovaranje ideje da se po Huseinu Đozi, dušebrižniku SS divizije, nazove osnovna škola u Goraždu može drukčije shvatiti osim kao dosljedno ideološko zagovaranje nasljeđa ustaške države.
Uvijena retorika
Jedina razlika između Hasanbegovića iz 1996. i onoga danas tako se pronalazi u činjenici da mu je retorika tek nešto malo uvijena i manje otvorena nego tada. Imamo li u vidu činjenicu da je upravo zahvaljujući takvoj svjetonazorskoj poziciji došao na mjesto ministra kulture, postat ćemo svjesni s kakvom se vrstom problema suočavamo. Uz to, ministar i opetovano laže. Nakon što je neki dan ustvrdio kako nikad nije bio član HOP-a, uvid u impresum i legende ispod slika objavljenih u tiskovini nazvanoj NDH ga je odmah demantirao.
Ministar je također lagao i u prvoj reakciji nakon objavljivanja njegove fotografije i teksta, kada se požalio na podle napade i objavu fotografije na kojoj su, kako je kazao, rađene naknadne preinake. Kojih također nije bilo. U konačnici, uzmemo li kao istinit njegov navod da je bio na postrojavanju HOS-a, svatko tko zna o čemu je riječ znat će da se to događalo 10. travnja, na dan uspostave NDH i da su cijelu manifestaciju obilježila skandiranja “Za dom spremni” i “Ustaše”.
Neistine bez kraja
Na kraju krajeva, analiziramo li ministrovu dulju izjavu koju je dao nakon sjednice Vlade, a u kojoj tvrdi kako nikada ni na koji način nije bio nikakav apologet bilo kojeg zločinačkog režima, opet ćemo uvidjeti da ne govori istinu. Jer kako drukčije protumačiti glorifikaciju žrtve onih koji su položili život na tzv. oltar domovine kod Fazlagića kule? Za neupućene riječ je o posljednjem mjestu u kojem su ustaške snage branile NDH.
Iz svega navedenog, u što se šira javnost može lako uvjeriti, više je nego očito da nastup s te pozicije redovito problematizira poslijeratne komunističke zločine, dočim ustaške uopće ne spominje, niti pozitivno vrednovanje ustaškog režima smatra iole problematičnim. Upravo zahvaljujući takvom stavu cijela se zemlja ovih dana bavi pitanjem ministra Hasanbegovića, odnosno ustašama i partizanima, a ne gospodarskim temama. Odgovornost za takvo stanje u javnosti treba adresirati upravo na mjesto s kojeg se trenutačno vodi ova zemlja.
Imenovati za ministra kulture čovjeka s ovakvom prošlošću i stavovima te na njemu tvrdoglavo inzistirati, predstavlja s jedne strane nepoštovanje prema kulturi i javnosti. S druge pak strane, ovakvim izborom ministra se ove teme jednostavno nisu mogle izbjeći i jedini način da se one eliminiraju i da se zemlja okrene gospodarskim pitanjima jest taj da Hasanbegović napusti tu poziciju. U protivnom, cjelokupno djelovanje Vlade bit će opterećeno činjenicom da za ministra kulture ima čovjeka koji je ustaše doživljavao kao herojske mučenike.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače 2016.