Telegram komentar: Što stoji iza pisma podrške ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću?
Pismo podrške ministru kulture potpisalo je 145 povjesničara
U jeku sve širih prosvjeda kulturne javnosti protiv činjenice da je za novog ministra kulture izabran čovjek vrlo dubioznih i otvoreno revizionističkih stavova, pojavilo se pismo podrške Zlatku Hasanbegoviću, potpisano od strane 77 povjesničara i 68 ostalih znanstvenika i tzv. uglednika.
Prije nego što se posvetimo samom sadržaju pisma i svim njegovim svjesnim zamagljivanjima bitnog i iskrivljanjima činjenica, treba odmah reći kako je riječ o jednom od sramotnijih poteza hrvatske historiografije uopće.
Slučaj ministra Matića
O čemu je dakle riječ? Navodeći kao ključnu motivaciju za iskazivanje ovakve vrste podrške tezu da je Hasanbegović izvrgnut dosad nezabilježenom slučaju javnog napada na jednog ministra u Vladi Republike Hrvatske, koji je k tome nastao zbog “iskrivljenih prenošenja i neznalačkih tumačenja”, potpisnici ove podrške, svjesno ili manje svjesno obmanjuju javnost. I to po oba ova navoda.
Više je nego očito, iz praktično svih nastupa aktualnog ministra, kako onih iz prethodnih godina, tako i aktualnih, da je riječ o čovjeku koji s izrazitim simpatijama promatra kolaboracionistički ustaški režim i neke od ključnih aktera tog režima.
Prije svega, što god da se Hasanbegoviću sada događa, odvija se u granicama civilizirane rasprave i suvisle argumentacije i nije niti sjena svega onoga što je proživljavao bivši ministar branitelja Predrag Matić. S druge pak strane, u neslaganju ogromnog i najkreativnijeg dijela kulturne javnosti sa činjenicom da im je za novog ministra imenovan Zlatko Hasanbegović, nema nikakvog iskrivljenog prenošenja, niti neznalačkog tumačenja.
Naime, više je nego očito, iz praktično svih nastupa aktualnog ministra, kako onih iz prethodnih godina, tako i aktualnih, da je riječ o čovjeku koji s izrazitim simpatijama promatra kolaboracionistički ustaški režim i neke od ključnih aktera tog režima. Također je više nego jasno da se iza ministrove fasade koja naglašava demokratičnost društva i sklonost dijalogu, krije lice totalitarnog cenzora koji sve one koji se protive njegovu imenovanju proglašava parazitima, pripadnicima dokoličarskog kulturnog agitpropa i prijekog suda, titulirajući ih još čitavim nizom isključivih termina sličnog tipa.
Sve to zapravo znači da je negodovanje dobrog dijela kulturne javnosti sasvim opravdano, iz pukog razloga što je teško za očekivati da netko tko na ovaj paušalni način otpisuje značajan broj ljudi može iz temelja promijeniti vlastito viđenje kulture i priznati pravo građanstva i participacije u javnoj kulturi ljudima suprotnog svjetonazora.
Cinizam potpisnika
U svemu tome ne treba gubiti iz vida ni činjenicu kako je riječ o značajnom broju ljudi posve različitih poetika i svjetonazora, a ne o nekoj skupini militantnih ljevičara, kakvim ih se pokušava prikazati. Krenemo li u daljnju analizu spomenutog pisma, naići ćemo na sljedeći zaključak: “Takvim iskrivljenim prenošenjem i neznalačkim tumačenjem, napose Hasanbegovićeva nastupa u emisiji Otvoreno u svibnju 2015., namjesto argumentirana sučeljavanja, što je bit ne samo historiografije nego i svake javne politike, prostor za javnu raspravu sužen je na rijetko viđen način.
Sve navedeno svjedoči o tome kako se ovim pismom podrške HDZ-ovom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću ne brane ni principi, ni slobode. Riječ je o jasnom iskazivanju ideološkog stava, koje je legitimno, ali bi onda kao takvo trebalo biti i imenovano
Želi li se društvo približiti razrješenju ključnih prijepora hrvatske povijesti u prošlom stoljeću, a onda i sretnijem razvitku u ovom, valja razvijati kulturu dijaloga i međusobnoga uvažavanja, za što su zaoštreni oblici prosvjedničkih aktivnosti najmanje primjereni”. Iako su već u navođenju motivacije iskazali ozbiljnu dozu cinizma, u ovoj su tvrdnji potpisnici nadmašili same sebe.
Ponajprije iz već navedenih razloga, zahvaljujući kojima je prvi aktualni ministar suspendirao kulturu dijaloga i međusobnog uvažavanja, etiketirajući ljude koji ne odobravaju njegovo imenovanje u maniri klasičnog totalitarističkog diskursa. Pridodamo li tome još i činjenicu da je prvi ozbiljan pokušaj suspendiranja dijaloga napravilo Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, čije je vodstvo pokušavajući zaštititi novog ministra iskazalo otvorenu namjeru da ušutka vlastito članstvo, lako ćemo zaključiti kako zapravo stoje stvari.
Avangardni vođa Banac
U svemu tome posebno je zanimljiv sastav potpisnika, kojeg, pored avangardnog vođe ovog pokreta, Ive Banca, čini pola splitskog Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, dobar dio zadarskog, značajan broj zaposlenika s Hrvatskog instituta za povijest, kao i s Instituta Ivo Pilar, s Hrvatskih studija te dva povjesničara s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Među njima nalazimo i nekolicinu povjesničara koji posve otvoreno negiraju da se u Jasenovcu nalazio ustaški logor smrti. Ne navodimo ovo iz nekih egzotičnih razloga, nego zbog činjenice da se spomenuti potpisnici nisu niti jednom založili za kulturu dijaloga i međusobnog uvažavanja dok su im kolege iz struke bile izvrgnute čitavom nizu prijetnji i praktično konstantnom javnom linču od strane medija u kojima mnogi od njih surađuju. Teško je uopće i pobrojati koliko su prijetnji, javnih blaćenja i neutemeljenih kleveta istrpjeli kolege Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina.
O histeriji koju je pretrpio sveučilišni profesor i tadašnji savjetnik predsjednika Josipovića, Dejan Jović, u kojoj su neki od potpisnika i sami sudjelovali, ne vrijedi ni govoriti. Na kraju krajeva, i osobno sam dobivao čitav niz prijetnji, na koje nitko od kolega s mog bivšeg splitskog odsjeka za povijest nije javno reagirao. Sve navedeno svjedoči o tome kako se ovim pismom ne brane ni principi, ni slobode. Riječ je o jasnom iskazivanju ideološkog stava, koje je legitimno, ali bi onda kao takvo trebalo biti i imenovano.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 06. veljače 2016.