Teroristi su uglavnom Europljani, a ne ilegalni useljenici i izbjeglice
Integracija imigranata u nekim je državama EU zastrašujuće loša
Omar je najmlađi član velike, imućne i danas raštrkane palestinske obitelji. Rođen je prije 25 godina u glavnom gradu Sirije, Damasku, ali je veći dio života proveo u lučkom izraelskom gradu Jaffi. Njegove četiri sestre danas žive u arapskim državama Perzijskog zaljeva, jedan brat u kineskom Guangzhou, a drugi u Saudijskoj Arabiji. Kada su majka i otac umrli Omar je krenuo u Europu, ali detalje samog puta ipak nije bio spreman otkriti. Poziv za zajedničku večeru u jednom meksičkom restoranu prihvatio je s velikim oprezom te smo prošle subote uz burrito podijelili i njegovu životnu priču.
Došao je s malim kašnjenjem, a bez dogovorenog znaka raspoznavanja ne bi bio prepoznat, prije svega zbog svog pažljivo odabranog i pomno njegovanog mediteranskog izgleda. U Njemačku je stigao početkom prošle godine, stan i posao pronašao je kod svog rođaka, vlasnika trgovine automobilskim dijelovima. Dobio je dozvolu boravka do 2018., a njemačke državne i lokalne vlasti do sada su mu isplatile 8000 eura na ime pomoći za pokrivanje troškova smještaja te svakodnevnog učenja njemačkog jezika. Vjerojatno će taj trošak za njemačke porezne obveznike biti uzaludan jer Omar želi život u Kanadi.
S Omarom na večeri
Njegovo učenje njemačkog jezika nasukalo se na njegov osjećaj diskriminiranosti, omalovažavanja i ponekog šikaniranja. Uvjeren je da će mnogo lakše postati Kanađanin nego Nijemac, a da istodobno ne mora prestati biti Palestinac. Na moj komentar da zbog svog vanjskog izgleda i dojma koji ostavlja ne bi trebao imati nikakve probleme vezane uz moguće ksenofobične ispade, dao je brz i iznenađujući odgovor. “Tko kaže da je kod nekih u Njemačkoj prezriv odnos rezerviran samo za one koji imaju tamniju kožu? Zbog toga želim u Kanadu.”
Njemački savezni statistički ured prošlog tjedna je objavio da je u 2015. zabilježen najveći broj imigranata u poslijeratnoj povijesti. Ured je registrirao gotovo dva milijuna novih imigranata, dok je 860 tisuća njih napustilo Njemačku. Po prvi puta u povijesti imigranti iz neeuropskih zemalja bili su brojniji od onih iz Europe, a neto rezultat migracijskih kretanja je veći za 49 posto od rezultata u 2014. OECD predviđa da će Njemačka u 2016. i 2017. povećati javnu potrošnju za 0,5 posto BDP-a kako bi zadovoljila osnovne potrebe smještaja, boravka i integracije imigranata i izbjeglica.
Uspješna i potpuna integracija druge generacije imigranata nije uopće upitna u Sjedinjenim Državama ili Kanadi. Ali u nekim europskim državama pokazuje nevjerojatne i konstantne slabosti
Švedskoj će biti potrebno 0,9 posto, Austriji 0,3 posto, a Turskoj 0,8 posto BDP-a za iste namjene. Ukupan godišnji trošak za svakog tražitelja azila procjenjuje se na 8 do 12 tisuća eura, a u navedeni iznos nije uračunat dodatni trošak učenja jezika, mogućeg doškolovanja te potpune integracije u tržište rada. Studija Lu, Frenette i Schellenberg objavljena u listopadu 2015., a u kojoj su detaljno obrađeni socijalni transferi tražiteljima azila u Kanadi, pokazuje da u prvoj godini nakon postavljanja zahtjeva za azil 80 posto tražitelja prima pomoć.
Nakon isteka četiri godine samo trećina onih kojima zahtjev još nije riješen ovisi o pomoći države. Kolika je prilagodljivost i snalažljivost izbjegličke populacije potvrđuje i podatak turskih vlasti, naime 26 posto od svih novo registriranih poslovnih subjekata tijekom 2014. bilo je u vlasništvu nekog od 2 milijuna sirijskih izbjeglica. Prema podacima Eurostata, 22 posto muških i 36 posto ženskih izbjeglica u 2015. bilo je mlađe od 18 godina, te se mogu pretpostaviti posljedice njihova uključivanja na buduće tržište rada. Kao i do sada, velika većina izbjeglica i imigranata svoje buduće životne partnere potražit će unutar etničke i jezične grupe kojoj i pripada s odgovarajućim posljedicama na daljnja demografska kretanja i promjene u strukturi stanovništva.
Budući da je neupitan pozitivan gospodarski učinak dolaska milijuna izbjeglica i imigranata u države Europske unije postavlja se pitanje njihove uspješne i brze integracije. Migrant Integration Policy Indeks (MIPEX) je prvi put objavljen 2004. za tadašnjih 15 država članica Europske unije. Danas se indeks objavljuje za ukupno 38 država, a ključni kriteriji su: brzina integracije imigranata na lokalno tržište rada, mogućnosti njihova sudjelovanja u obrazovanju i procesima političkog odlučivanja, pristup javnom zdravstvu, antidiskriminacijske mjere, dozvole za spajanje obitelji te mogućnost neograničenog boravka i rada odnosno ostvarenje prava na državljanstvo. Najbolje ocijenjena zemlja sa 78 bodova od ukupno mogućih 100 za 2014. je Švedska, drugi je Portugal, a treći Novi Zeland.
Sporazum bez perspektive
Belgija je na sedmom mjestu, Njemačka je deseta, a Francuska sedamnaesta. Grčka je na 27. mjestu, Hrvatska na 30., a na posljednjem, 38. mjestu je Turska. Ova ljestvica najbolje govori o održivosti i trajnosti dogovora između Europske unije i Turske. Obje strane su sporazumu pristupile isključivo zbog unutarnjih političkih razloga bez ikakvih iluzija o njegovoj potpunoj provedivosti i pravnoj utemeljenosti.
Briga za stvarnu sudbinu stotina tisuća izbjeglica bila je daleko od središta pažnje ovih pregovora, a ljudska i demokratska prava u Turskoj bespogovorno su žrtvovana u paničnom strahu od jačanja vlastitih profašističkih i ksenofobnih stranaka. Ostarjela Europa koja ne može graditi svoju budućnost bez imigranata, nije kadra pronaći model koji će spriječiti ponavljanje povijesnih pogrešaka i očuvati njene temeljne, civilizacijske i demokratske vrijednosti.
Ostarjela Europa, koja ne može graditi svoju budućnost bez imigranata, nije kadra pronaći model koji će spriječiti ponavljanje povijesnih pogrešaka i očuvati sve njene temeljne vrijednosti
Krvoproliće u Bruxellesu koje su počinili ubojice rođeni u Europi između ostalog upućuje na svu neodrživost postojećeg europskog modela. Uspješna i potpuna integracija druge generacije useljenika nije uopće upitna u SAD-u ili Kanadi, ali u nekim europskim državama pokazuje nevjerojatne slabosti. Getoizacija pojedinih etničkih skupina i slabo prikrivena netrpeljivost dijela domicilnog stanovništva prema onima tamnije puti i drukčijih vjerovanja, nužno stvara plodno tlo za laku regrutaciju ubojica vlastitih sunarodnjaka. Roditelji ubojica su poput Omara učinili sve da stignu u sanjanu Europu i sada, užasnuti, gledaju kako njihovi sinovi tu Europu ubijaju.
Pompozni partneri bez iskustva
Ali nije zakazao samo model integracije, nego očito i sigurnosni aparat Belgije i Francuske. Opasnost od domaćeg terorizma sigurno neće biti manja zbog pokazivanja dugih cijevi i bojnih kola na ulicama ili pojačane kontrole na granicama, nego zbog uspješne kontrole aktivnosti ekstremnih grupa i pojedinaca. Očito da američke i njemačke službe sigurnosti trebaju organizirati dodatnu edukaciju za slabašne, ali zato vrlo pompozne belgijske i francuske partnere. Upotreba službi sigurnosti za unutarnje političke igre nije specijalitet samo Pantovčaka i Banskih dvora nego i ozbiljnijih europskih država.
Europska unija napokon mora odlučiti što želi, biti samo zajedničko tržište ili konfederacija država. Trenutačni hibridni model je ispunio svoju povijesnu svrhu i nema nikakvu budućnost. Za manje razvijene članice smisao postojanja Europske unije se iscrpljuje u korištenju izdašnih fondova, prema uzoru na nerazvijene republike i pokrajinu Kosovo socijalističke Jugoslavije. Upravo u toj grupi država nalaze se i oni koji prednjače u svojoj uskogrudnoj šovinističkoj i nacionalističkoj politici te zaslužuju da budu odmah izbačeni iz korištenja kohezijskih i inih fondova.
Bez zajedničke fiskalne politike, zajedničkog sigurnosnog modela te jedinstvene imigracijske politike, Europska unija će izgubiti svaki smisao svog daljnjeg postojanja, a krvoprolića poput Pariza i Bruxellesa ponavljat će se u sve kraćim razmacima. U takvim okolnostima odabir pogrešne strane povijesti za mnoge će europske građane biti jedina opcija. Omar će se vjerojatno odseliti u Kanadu, a moja kći koja dnevno koristi Maelbeek, napadnutu stanicu podzemne željeznice u Bruxellesu, u Švedsku.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. ožujka 2016.