Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto je stadion Poljud tako važno simbolično mjesto za Hrvatsku

Najbitniji dio priče vezane uz Poljud odnosi se na simbolične momente

FOTO: PIXSELL

Kada je na sjednici održanoj 23. studenoga 2015. godine, Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra utvrdilo da Gradski stadion Poljud u Splitu ima svojstvo kulturnoga dobra te ga upisalo u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara, time se i u pravnom smislu potvrdilo ono što je bilo očito od same izgradnje stadiona.

Radi se o činjenici kako je riječ o jedinstvenom arhitektonskom ostvarenju koje umnogome simbolizira vrijeme u kojem je nastao. Kako se navodi u obrazloženju povjerenstva, veliki stadion splitskog nogometnog kluba Hajduk sagrađen je 1979. godine u splitskom predjelu Poljud, zbog čega i danas nosi naziv Gradski stadion Poljud, a projektirao ga je istaknuti hrvatski arhitekt Boris Magaš (1930.-2013.). Realizacija projekta vezuje se uz VIII. Mediteranske igre koje su se 1979. godine održale u Splitu.

Vrijednost objekta

Iste godine autor je nagrađen tada Saveznom nagradom Borba za arhitekturu i urbanističko-arhitektonski koncept stadiona u Poljudu. Više je nego izvjesno kako će se dobar dio reakcija stručne i šire javnosti nakon donošenja ove odluke odnositi na analizu arhitektonske vrijednosti objekta, uz pokoju riječ o Mediteranskim igrama i značenju njegove izgradnje. Jednako tako će teško biti zaobići poneki osvrt na taj stadion Hajduka, s pregledom mitskih dvoboja, što je, uostalom, barem na posve simboličkoj razini navijačke mitologije i učinjeno s knjigom Majstor s mora.

Naime, u toj knjizi koju je uredio Zdravko Reić, a koju su svojim tekstovima ispunili vodeći pisci i novinski autori, dosta je mjesta posvećeno urbanoj legendi o tome kako je Hajduk preseljenjem na novi stadion izgubio dušu i kako takav gubitak više nikad neće nadoknaditi. Ta legenda je, uostalom, i dovela do jednog od bizarnijih momenata iz prošlosti stadiona, kada je nakon političkih i društvenih promjena, splitski nadbiskup blagoslovio Poljud, s namjerom da rastjera zle močvarne duhove, koji su po tom vjerovanju onemogućili da Hajduk nakon preseljenja na novi stadion osvoji jedno prvenstvo Jugoslavije.

Masovni događaji na Poljudu reprezentiraju društvenu i političku povijest Splita i Hrvatske; ozbiljna analiza tih fenomena mogla bi olakšati razumijevanje kako se Split preobrazio iz crvenog u radikalno nacionalistički i zatim masovno- turistički grad

No, najbitniji dio priče vezane uz Poljud, odnosi se na simbolične momente koji su se na tom stadionu dogodili, a preko kojih je sasvim moguće ispisati društvenu i političku povijest Splita, Dalmacije i Hrvatske, pa čak i južnoslavenskih prostora.

Da su se na tome stadionu od otvaranja događale simbolički bitne stvari ne treba dodatno objašnjavati mimo poznavanja činjenice da je Mediteranske Igre te 1979. otvorio Josip Broz Tito, što je bio jedan od njegovih posljednjih državničkih istupa. Niti godinu dana nakon toga dogodila se ona mitska utakmica između Hajduka i Crvene Zvezde, tijekom koje je službeni spiker objavio da je umro Josip Broz Tito, prouzročivši prekid utakmice, sveopći muk i kolektivni plač igrača te spontano pjevanje publike, koja je gotovo jednoglasno zapjevala ‘Druže Tito, mi ti se kunemo’.

Smaknuće pijetla

Zanimljivosti i povijesne istine radi, pjevanje je pokrenuto sa Torcidinog sjeveroistoka, što je činjenica koje se danas mnogi ne bi sjećali. Točno poput onih koji su u službenoj monografiji objavljenoj povodom stote godišnjice kluba, tu utakmicu jednostavno prešutjeli.

Zanemarimo li ovdje dva bitna momenta, poput barbarskog smaknuća pijetla na utakmici polufinala Kupa Uefa protiv Totenhama i bacanje suzavca na europskoj utakmici protiv Marseillesa 1987. godine, doći ćemo iznova na teren politike i društvenih odnosa. I to ponajprije do mitske utakmice između Hajduka i Dinama u ožujku 1990. kada je uoči izbora prepun stadion skandirao bratskim hrvatskim klubovima, a koja je završena pobjedom Dinama s 3:2.

Nedugo nakon toga novi režim se legitimirao na svjetskom atletskom prvenstvu A’90., organiziranom na Poljudu, pod dirigentskom palicom Antuna Vrdoljaka i uz Tuđmanovo ukazanje na otvaranju manifestacije. Niti tri godine nakon toga, Franjo Tuđman je u svibnju 1993. godine, u jeku učestalih redukcija struje u Dalmaciji, u 17. minuti došao na finalnu utakmicu Kupa Hrvatske između Hajduka i Dinama, koju je napustio već na poluvremenu, otjeran masovnim skandiranjem protiv njega.

Ulazak u postmodernu

To je bila prva masovna i otvorena manifestacija pobune protiv Tuđmanove vlasti. Osam godina nakon toga, Poljud obilježavaju masovni neredi, potaknuti uličnom pobunom protiv Račanove vlasti, koja je planirani vrhunac imala u prosvjedu za Mirka Norca na splitskoj Rivi tri dana uoči derbija između Hajduka i Dinama.

Nakon masovne tučnjave navijača s policijom i otvorene podrške koju su huligani imali od strane lokalnih vlasti, pravo je čudo da nitko nije poginuo. Tih godina, za vrijeme Račanove vlasti, poljudski stadion je ugostio i rasprodani koncert Marka Perkovića Thompsona, koji je također služio za motivaciju antivladinih raspoloženja.

Deset godina potom, Poljud je dočekao nevjerojatno uspjelu proslavu stote godišnjice Hajduka, da bi posljednjih godina udomio masovni festival elektronske glazbe nazvan Ultra. U međuvremenu se naravno događao i čitav niz drugih bitnih stvari, koje su bile od ključnog značaja prvenstveno za Hajduk i lokalne prilike.

Kad pogledamo ovako posložene činjenice, jasno je kako upravo masovni događaji na Poljudu u punom smislu riječi reprezentiraju društvenu i političku povijest Splita i Hrvatske te bi ozbiljna historiografska i sociološka analiza tih fenomena mogla olakšati razumijevanje kako se Split od jednog ‘crvenog’ pa potom radikalno nacionalističkog grada, probrazio u prijestolnicu novog tipa masovnog turizma, ušavši u svijet postmoderne.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. prosinca 2015.