Politika & Kriminal

Telegram otkriva bešćutnu priču iz Siska: Socijalna služba uzela im djecu, jer je kuća u kojoj žive stradala u potresu

Sanja Modrić provela je dan s Darkom i Josipom Čudić kojima je Centar za socijalnu skrb odveo sinove, a oni nisu znali kamo. Mama je nakon tri dana konačno s njima

Politika & Kriminal

Telegram otkriva bešćutnu priču iz Siska: Socijalna služba uzela im djecu, jer je kuća u kojoj žive stradala u potresu

Sanja Modrić provela je dan s Darkom i Josipom Čudić kojima je Centar za socijalnu skrb odveo sinove, a oni nisu znali kamo. Mama je nakon tri dana konačno s njima

Da bi djeca bila sigurna, svi su se nagurali u jednu sobu u dijelu koji je ostao neoštećen. Darko je pisao Stožeru da mu daju neku mobilnu kućicu koju će staviti u dvorište unajmljene kuće, ali kućica nije stigla. Onda su na vrata prošlog petka pozvonile socijalne radnice i odvele djecu.

Ponekad sanjamo jezive stvari koje, srećom, nemaju nikakve veze s realnošću i onda se budimo u ledenom znoju. U snu nas napadnu krokodili. Izgori nam kuća. Otmu nas pirati. Ali teško da postoji strašnija noćna mora od toga da ti oduzmu djecu i odvedu ih, a ti ne znaš kamo.

No točno je to u petak stvarno doživjela obitelj Darka i Josipe Čudić iz Siska. Oko pola tri poslijepodne, na vrata su im pozvonile dvije socijalne radnice iz sisačkog Centra za socijalnu skrb i zatražile da uđu. Ubrzo su za asistenciju stigla i dva policijska automobila s četvero policajaca. Josipa je bila sama doma s djecom, a Darko je bio na poslu.

Kad su sve pregledale, socijalne radnice obavijestile su majku da istog časa odvode djecu jer je kuća jako oštećena u potresu i opasna za život. Prestravljena žena nazvala je muža koji je brzo došao kući, plakali su i molili, ali nije bilo pomoći. Dva sinčića, Luku starog godinu i pol i Leona koji je jučer napunio dva mjeseca oduzeli su majci i ocu, ušli u auto i odvezli se u nepoznatom pravcu. Josipa je jedva stigla bebu umotati u deku.

Unajmljena kuća u kojoj obitelj živi

Priča koja je zvučala nevjerojatno posve je istinita

Kad sam preko volontera iz Siska Davora Štefančića Dade saznala za tu priču, mislila sam: nemoguće. Takvo što se ne može dogoditi. Ali u ponedjeljak sam svejedno sjela u auto da vidim o čemu je riječ i ustanovila da sam se grdno prevarila. Nažalost, sve je istina.

S Darkom i Josipom Čudić i Davorom Štefančićem provela sam skoro cijeli dan vozikajući se kilometrima i kilometrima od Centra za socijalnu skrb, kamo su roditelji pozvani da daju izjave, do trošne kuće u naselju Sela u kojoj žive i do udomiteljske obitelji u selu Tišina daleko od Siska, kojoj su socijalne radnice predale Leona i Luku. Dvoje skromnih ljudi, Darko (35 godina) koji radi kao zidar u jednoj zagrebačkoj građevinskoj tvrtki i Josipa (29), nezaposlena cvjećarica, ispričali su nam sve po redu, unatrag i unaprijed.

Nagurali su se u jednu sobu u neoštećenom dijelu kuće

Kao što se u životu zna desiti peh, u Sisak, odakle je Darko rodom, doselili su se iz Velike Gorice neposredno prije potresa, u studenom prošle godine. Za male pare unajmili su trošnu neožbukanu prizemnicu u dalekom predgrađu Siska koju su si mogli priuštiti. Josipa je rodila Leona 1. prosinca u sisačkoj bolnici. Bubnulo je prije nego je dječačić napunio mjesec dana. Zidovi su popucali, krov je ostao stajati, ali su se zabati sasuli. Dobili su žutu naljepnicu. Čudići nisu imali kamo.

Da bi djeca bila sigurna, svi su se nagurali u jednu sobu u dijelu koji je ostao neoštećen. Darko je pisao Stožeru da mu daju neku mobilnu kućicu koju će staviti u dvorište unajmljene kuće, ali kućica nije stigla. Onda su na vrata prošlog petka pozvonile socijalne radnice i odvele djecu.

Soba u koju se obitelj nagurala

Josipa i Darko kažu da im nisu htjele reći kamo ih vode, hoće li im ih vratiti i kada. Dali su im samo papir s rukom napisanim brojevima telefona: socijalna radnica Silvija Dumić i psihologinja Centra Anja Vidović.

Majku su ipak pustili da se pridruži svojoj djeci

Za slučaj je dočuo volonter Dado, i sam otac četvero maloljetne djece, koji je poslije potresa već pomogao desecima ljudi. I stvorio se na njihovom pragu. U jedva tri dana – od strašnog petka kada su Čudićima oduzeta djeca do ponedjeljka – Dado im je već našao smještaj u Pakracu. Svoju praznu kuću ponudio je Roberto Matušić. Dobri čovjek čak je doputovao u Pakrac da sve sredi za stanovanje nepoznatoj obitelji. Javljaju se, kaže Dado, i drugi. Ono što sustav nije uspio organizirati, sredit će nezaustavljiva sila volontera i donatora.

Darko plače. U ponedjeljak su ih ispitali u Centru za socijalnu skrb i na koncu je odlučeno da se majka može pridružiti svojoj djeci i stanovati s njima u kući udomiteljske obitelji ”dok se ne nađe rješenje”. Djecu će im vratiti kad državi donesu dokaz da imaju adekvatan smještaj.

Idem konačno svojim pačićima, smije se Josipa izlazeći iz Centra. Vozimo se prvo u Sela da uzme stvari za dječačiće.

Volonter Davor Štefančić Dado

Čudići žive kao mnoge obitelji hrvatske radničke klase

Kuća izgleda loše, ali ni prije očito nije bila puno bolja. Tako žive mnoge obitelji hrvatske radničke klase koje za mjesec dana, poput Čudića, imaju eventualno pet ili šest tisuća kuna i još su podstanari. Zima je. Snijeg i blato. U susjedstvu je netko bolje sreće napravio snjegovića s kosom od roze vune i šeširom. Pas je vezan u dvorištu. Za njega ovih dana nitko nema vremena. Moraju se prvo vratiti djeca. Roditelji nisu spavali tri noći. Uzbuđeni su i rastreseni. Trpaju u vreće dječje hlačice, dude i pelene. Dado ih strpljivo razvozi gdje god treba jer auto nemaju.

Napokon se kreće u selo Tišinu, na adresu udomitelja koju su dobili tek danas. Drndamo se oko 15 kilometara po uskoj cesti uz Savu. Naokolo nema žive duše, samo gola strnjišta. Glavu gore, hrabri Dado Josipu i Darka gledajući u GPS, vidite da će se sve ipak srediti.

Mama Josipa

Socijalne radnice ocu sugeriraju da se makne od medija

I eto nas. Udomiteljska obitelj je uredna i srdačna, djeca su na katu s majkom udomiteljice koja je došla pomoći s mališanima. Čudići trče gore. Grle napokon svoju djecu. Josipa će ostati, Darko se vraća u razvalinu. Sve je dobro. Pojavljuju se odjednom i socijalne radnice koje žele nasamo razgovarati s roditeljima. Poslije čujem da su Darku rekle da ”makne od sebe medije” kako ne bi imao nepotrebnih problema. One ne smiju razgovarati sa mnom ni s novinarima uopće, to može samo ravnateljica Centra.

Tata Darko sa sinom Lukom

Zato jutros zovem ravnateljicu, gospođu Alenku Ljubešić. Želim je pitati dvije osnovne stvari. Prvo, kako se roditeljima mogu ovako drakonski oduzeti djeca, i to tako mala djeca, jedno koje je tek napunilo dva mjeseca i koje majka još doji. Drugo, zbog čega Čudićima nisu našli zamjenski smještaj, da svi budu zajedno, ako su već procijenili da je njihova kuća opasna za život. Zar Centar za socijalnu skrb ne služi upravo tome da razumije problem i pokuša ga riješiti humano, kako se obiteljima u nevolji ne bi prouzročile još i dodatne traume.

Ravnateljica uvjerava da su socijalne radnice postupile ispravno

Ravnateljica Ljubešić ljubazno me uvjerava da su kolegice postupile ispravno, zakonito i u najboljem interesu djece. Djecu inače može oduzeti samo sud, kaže. Ali u ovako hitnim slučajevima, kao što je ovaj sa Čudićima, propisi ovlašćuju socijalne radnike da nakon terenskog očevida, u kome utvrde da je postupanje neodložno zbog zaštite dječjih života, oduzmu djecu na rok od 72 sata. To se čini na temelju ”usmenog rješenja”, bez papira. Unutar tog razdoblja, moraju se onda obratiti sudu koji će njihovo rješenje potvrditi ili odbaciti. A kad? Možemo samo nagađati koliko to traje.

Ravnateljica kaže da su, nakon razgovora s Darkom i Josipom, odustali od sudskog postupka jer su ih roditelji uvjerili da traže novi smještaj. Zato je Josipi na koncu rečeno da može ići k djeci, do daljnjega. Pitam zbog čega majci odmah nije bilo dopušteno da ostane s dječacima, gdje god da ih se vodi. Darko i Josipa rekli su mi da su molili i kumili socijalne radnice da povedu barem nju, ali da su one to odbile.

Zašto Centar nije negdje zajedno smjestio obitelj?

Ravnateljica, međutim, ima drugu verziju. Kaže da su joj kolegice nudile da ide s djecom jer i zakon to izričito traži kad dijete ima manje od godinu dana. Ali da je Josipa to odbila. Kome ćemo vjerovati, moramo, dakle, odlučiti sami.

A na pitanje zašto ih sve zajedno nisu negdje smjestili, gospođa Ljubešić ponudila nam je neobičan odgovor. Da, tako je, Centar za socijalnu skrb treba doista pokušati sve da nađe sigurno boravište za cijelu obitelj. Budući da nema svoje kapacitete, u ovakvoj situaciji će zvati Grad ili stožer za potres koji će se onda pobrinuti da se nađe mobilna kućica ili kontejner.

Ali, eto, ispalo je tako da se intervencija u kući Čudićevih odigrala u petak oko tri sata, pred sam vikend ”pa više nije bilo prostora za pronalazak takvog rješenja”. Sveti vikend. Zato su odlučili jednostavno odvesti djecu. Leon i Luka su mali i vjerojatno se ovog nasilnog odvajanja od roditelja neće sjećati. Ali Darko i Josipa hoće, za cijeli život. Pa je li sve ovo bilo stvarno potrebno izvesti baš na ovakav neljudski način?

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu