Istražitelji su se držali zakona i normi, često imali i neopravdani respekt prema funkciji predsjednika koju je Trump osvojio uz Putinovu pomoć, pa je kršitelj normi upisao pobjedu nad onima koji su norme pokušavali sačuvati. No, time su možda indirektno postigli iznenađujući efekt: uljuljan u osjećaju nedodirljivosti, Trump se nastavio ponašati na isti način. Razlika: sad to radi u Ovalnom uredu, gdje se sve snima i bilježi, pa je kršenja zakona i zloupotrebu ovlasti lakše dokazati nego u njujorškom Trump Toweru.
Optužba je jasna, koncentrirana i vrlo ubojita: Trump je pokušao zloupotrijebiti položaj predsjednika i manipulirao financijskom i vojnom pomoći Ukrajini kako bi Kijev prisilio da fabricira kriminalnu istragu protiv Huntera Bidena, sina svog vjerojatnog izazivača na izborima. Koristeći poluge vlasti koje su mu povjerili građani, pokušao ih je upregnuti u svrhu vlastitog političkog probitka i time iznevjerio njihovo povjerenje. Nije ovo prvi put da Trump radi nešto na rubu ili s one strane zakona, ali je drukčije jer je sad predsjednik, pa se njegove riječi i potezi bilježe. To bi ga moglo skupo koštati.
Twitter-predsjednik
Svi znamo da je Trump Twitter-predsjednik, ali osim na Twitteru on inače živi u teškim 1980-ima: ne koristi email, ne razmjenjuje SMS poruke, ne surfa internetom: kad treba pročitati neki članak online, osoblje Bijele kuće isprinta taj tekst i donesu mu ga na papiru. No, njegov minimalni elektronski trag mogao je postojati dok je bio samo građevinski poduzetnik. U Bijeloj kući stvari su kompliciranije. Izronio je skandal za koji postoje materijalni tragovi – Trump je navodno zloupotrijebio Ovalni ured u političkoj bitci za drugi mandat.
Za ovaj, vjerojatno najgori Trumpov skandal otkad je na vlasti, saznalo se na način koji je također nevjerojatan i nezapamćen. Zaposlenik jedne od američkih obavještajnih službi podnio je formalni zahtjev da mu se prizna status “zviždača” jer je u okviru svoga posla saznao sadržaj Trumpova telefonskog razgovora s Volodimirom Zelenskim i “obećanje” koje je američki predsjednik dao ukrajinskom kolegi.
Identitet obavještajca nije javno poznat, kao ni to radi li za FBI, CIA-u, NSA ili neku drugu obavještajnu službu. No, alarm koji je upalio bio je dovoljno uvjerljiv da glavni inspektor obavještajne zajednice Michael Atkinson – čovjek kojega je na to mjesto postavio sam Trump – ocijeni kako je riječ o “hitnoj stvari” o kojoj smjesta treba upoznati vodstvo Kongresa. Takav status hitnosti dodjeljuje se samo najozbiljnijim podnescima o kojima se obavještava tzv. “osmeročlana banda” – predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi i vođa republikanske manjine u tom domu Kevin McCarthy, vođa većine u Senatu Mitch McConnell i vođa manjine Chuck Schumer, šefovi odbora za nadzor obavještajne zajednice u Zastupničkom domu i Senatu te njihovi zamjenici – ukupno četvero republikanaca i četvero demokrata. To je procedura za zviždače u obavještajnoj zajednici, posebno razrađena baš zbog potencijalne osjetljivosti takvih slučajeva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pokušaj prikrivanja
Po zakonu, ravnatelj obavještajne zajednice – čovjek koji je šef direktorima CIA-e, FBI-a i drugih obavještajnih službi – mora smjesta obavijestiti vodstvo Kongresa o zahtjevu zviždača ako ga glavni inspektor ocijeni opravdanim. No, ovo ne bi bila Trumpova Amerika da se zakon poštuje – ve-de ravnatelja obavještajne zajednice Joseph Maguire oglušio se o preporuku vlastitog glavnog inspektora i pokušao stvar zakopati. No, Atkinson – ponavljam, Trumpov kadar – bio je toliko zabrinut da je sam poslao pismo Kongresu i upozorio na ovaj problem, ne otkrivajući detalje. Tako je stvar došla u medije: demokrati u Kongresu, nemoćni pred pokušajem opstrukcije, alarmirali su javnost pa smo saznali makar grube konture skandala na koji upozorava zviždač.
Prvi glas o cijelom slučaju došao je u Washington Postu, čiji novinari tad još nisu znali tko je predsjednik s kojim je Trump razgovarao ni kakvo mu je “obećanje” dao. Ako je bilo za pretpostaviti da je Postu te informacije dao netko od demokrata, jednako je uvjerljivo pomisliti da su dodatne informacije, koje je objavio Wall Street Journal, došle od nekog od republikanaca – novine iz Washingtona Trump redovito napada kao “opozicijske” i “prodemokratske”, ali njujorški dnevnik više naginje republikancima, a vlasnik mu je Trumpu bliski medijski mogul Rupert Murdoch.
Izvještaj Wall Street Journala otkrio je da je bila riječ o razgovoru sa Zelenskim, da je Trump tražio od Ukrajine da “istraži” Huntera Bidena i da je Zelenskog u razgovoru osam puta (!) uputio da surađuje s Rudyjem Giulianijem, bivšim gradonačelnikom New Yorka i Trumpovim osobnim odvjetnikom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politički prekršaj
Već ovo dovoljno je za zaključak da je riječ o zloupotrebi predsjedničkih ovlasti kakvu Amerika nije vidjela od 23. lipnja 1972. godine. Tad je, u razgovoru sa šefom svog kabineta H.R. Haldemanom, predsjednik Richard Nixon naložio CIA-i da zaustavi FBI-evu istragu provale u sjedište Demokratske stranke u hotelu Watergate pod lažnom izlikom da je riječ o stvari od nacionalne sigurnosti. Objava snimke tog razgovora bila je takozvani “smoking gun” – dokaz Nixonovih kriminalnih radnji nakon kojeg su ga napustili republikanci u Kongresu, postalo je jasno da impeachment predsjednika ima većinu, pa ga je Nixon preduhitrio ostavkom.
U Trumpovu “zviždačkom skandalu” (američki mediji za njega još nemaju ustaljeno ime) nekoliko elemenata objašnjava zašto je telefonski razgovor s Zelenskim dokaz o zloupotrebi predsjedničkih ovlasti koji Trump neće lako otprhnuti kao brojne druge skandale. Za početak, potpuno je nevažno je li riječ o kaznenom djelu ili ne – dovoljno je da se ustanovi da je riječ o zloupotrebi predsjedničkih ovlasti. Kao što smo vidjeli u ruskoj aferi, koju je dvije godine istraživao Bob Mueller, čak i kad postoje indicije da je predsjednik prekršio zakon, to ne znači puno dok je on na vlasti – aktualnog predsjednika ne može se kazneno goniti dok mu ne istekne mandat; zato istražitelji i tužitelji nevoljko kvalificiraju ustanovljena djela kao kriminalna, pa se ne dogodi ništa.
No, iz razgovora sa Zelenskim već se vidi teška zloupotreba predsjedničkih ovlasti, koja ne traži kriminalnu kvalifikaciju, ali je jasan politički prekršaj – ono o čemu američki ustav govori kad kaže da Kongres predsjednika može ukloniti s dužnosti zbog “teških zločina i prekršaja”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Skupljanje ‘prljavštine’
Zašto znamo da je Trump zloupotrijebio ovlasti predsjednika u razgovoru sa Zelenskim? Prvo, motiv njegova zahtjeva da Ukrajina ciljano pokrene istragu protiv Huntera Bidena i njegove obitelji ne proizlazi iz predsjednikove brige za poštivanje zakona, nego iz čisto političkih poriva. Da postoje stvarni razlozi za istragu protiv Bidena, ona bi bila pokrenuta u Americi – u tom slučaju Trump bi mogao stisnuti ukrajinskog predsjednika da surađuje s američkim istražiteljima.
No, ideja da je Hunter Biden napravio nešto protuzakonito postoji samo u Trumpovoj i glavama njegovih pristaša, ne i u stvarnosti. Čak ni Trumpov glavni tužitelj Bill Barr ne istražuje sina bivšeg potpredsjednika – jer za to nema nikakve osnove. Stvarni motiv zašto Trump od Ukrajine traži istragu Bidena je u pokušaju da priskrbi “prljavštinu” za svoju kampanju 2020. godine, kao što je njegov sin Don Jr. tražio “prljavštinu” o Hillary Clinton na sastanku s Putinovim agentima 2016. godine.
Da se razumijemo, ne postoji niti jedan materijalni trag ili dokaz da je Hunter Biden napravio išta protuzakonito u Ukrajini – ono što Trump zapravo traži od Zelenskog nije “pokretanje istrage”, nego izmišljavanje istrage – Trump ne traži da se kriminal istraži, nego da se izmisli. Povrh svega, ovo je prvi slučaj u povijesti u kojem neki američki predsjednik traži od druge države da kazneno goni nekog američkog državljanina – predsjednici obično rade sve suprotno, pokušavajući druge zemlje nagovoriti da istrage prepuste amerikom pravosuđu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukidanje pomoći Ukrajini
Čak i pod Billom Barrom, koji se dokazao kao Trumpova podrepna muha, američko pravosuđe nije našlo razloga da istražuje Huntera Bidena. Trump računa da je Ukrajina s jedne strane dovoljno neuredna zemlja, a s druge dovoljno ovisna o Americi, da će ispuniti predsjednikove želje čak i kad za njih nema osnove. To je skandalozno samo po sebi – Ukrajina sigurno nije primjer uređene pravne države i konsolidirane demokracije, ali bi ispunjavanje Trumpova zahtjeva samo dodatno potkopalo tu državu, čiju je volju da se postane dio Zapada Rusija kaznila nezapamćenom agresijom i otimačinom teritorija.
Trump je razgovarao sa Zelenskim 25. srpnja. Mjesec dana kasnije, prešao je u drugu fazu pritiska – krajem kolovoza bez objašnjenja je ukinuo financijsku i vojnu pomoć Ukrajini. Nije teško zbrojiti dva i dva. No, po Trumpa je najporazniji drugi detalj iz razgovora sa Zelenskim: u osam navrata ga je uputio da surađuje s Rudyjem Giulianijem, njegovim osobnim odvjetnikom, za kojega smo znali da lunja po Ukrajini tražeći prljavštinu o Hunteru Bidenu. Postavimo prvo razumnu pretpostavku, pa ćemo vidjeti da je Trumpovo postupanje nenormalno i da predstavlja zaloupotrebu predsjedničkih ovlasti s ciljem osobne političke koristi.
Ovo bi bila normalna pretpostavka: bivši demokratski potpredsjednik i vjerojatni izazivač aktualnog republikanskog predsjednika ima sina (bilo je takvih problematičnih sinova – vaši djedovi i bake možda se sjete Kermita Roosevelta, Theodorova sina) i taj je sin u prošlosti imao neki sumnjiv biznis u drugoj zemlji. Taj posao dovoljno je problematičan da se protiv njega u Americi pokrenu istražne radnje – možda nije prijavio porez, ili je zatajio primanja, ili je na drugi način prekršio zakon (za razliku od nekih drugih zemalja, Amerikanci podliježu svojoj poreznoj upravi bez obzira gdje žive ili zarađuju novac).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trumpova ucjena
S Hunterom Bidenom to nije bio slučaj, ali ajmo korak dalje, čisto da vidimo koliko je sve ovo nenormalno. Recimo da američko pravosuđe nema dovoljno informacija za pokretanje istrage, ali postoji sumnja da je taj sin doista napravio nešto protuzakonito. U tom slučaju bilo bi krajnje neprimjereno da poticaj na istragu dođe od čovjeka protiv kojega će njegov otac dogodine vjerojatno izaći na izbore. Već to bilo bi neprimjereno i raspravljalo bi se je li predsjednik time zloupotrijebio ovlasti. U konkretnom slučaju, to bi značilo da je Trump pitao Zelenskog hoće li istražiti Bidena, a sve što sazna dojaviti američkim vlastima.
Da je to napravio, raspravljali bismo o Trumpovim prljavim metodama, ali bi bilo teže dokazati da je ovlasti predsjednika zloupotrijebio za osobni politički probitak: Trump bi se mogao izvući da samo traži provođenje zakona. No, Trump nije napravio to, nego nešto puno gore.
Predsjednik je ucijenio Ukrajinu – ukidanje financijske i vojne pomoći poslalo je nedvosmisleni signal – da pronađe “nešto” protiv sina njegova vjerojatnog izazivača, a cijeli poduhvat nije stavio u kontekst poštivanja zakona, nego vlastitog političkog interesa. Upravo to što je Zelenskog uputio (osam puta) da surađuje s Rudyjem Giulianijem – njegovim odvjetnikom – a ne s američkim istražnim organima, jasno govori zašto se Trump uopće upustio u ovu podvalu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Govori doduše i da Trump nije previše pametan – netko drugi na njegovu mjestu vjerojatno bi nagovorio Ukrajinu da alarmira američko Ministarstvo pravosuđa i stvori pritisak za pokretanje istrage u Americi. No, kad je Bog dijelio pamet Trump je bio na golf igralištu, pa smo danas tu gdje jesmo – njegov pokušaj da našteti Bidenu vratio mu se u glavu.
Da ne bude sumnje, sam Giuliani je potvrdio što je bio plan. U rijetko viđenom izljevu nekonzistentnosti i čistog blebetanja, nastupio je na CNN-u i pola sata sam sebi skakao u usta, izrekavši niz kontradiktornih teza o tome što je napravio njegov klijent Trump, a što on sam – uključujući i niz rečenica koje teško terete predsjednika.
Posao s plinom u Ukrajini
Jedan od aktera ove priče su američki mediji, obučeni da u svemu pronađu dvije strane, što ponekad dovodi do lažnog izjednačavanja – od toga su stradali mnogi, a najgore Hillary Clinton 2016. Sličan poriv pojavljuje se i u ovom slučaju, pogotovo u medijima koji nisu dobili glavnu priču, nego razrađuju detalje ili je preispituju iz načelnih razloga. Zato možete vidjeti naslove poput “Skandal sa zviždačem otvara neugodna pitanja o poslovima Bidenova sina u Ukrajini”. Sve dok netko ne dođe s dokazima, rezultatom istraživačkog rada ili stvarnim razumijevanjem uloge Huntera Bidena – sve to je lažno izvještavanje i samo voda na Trumpov mlin.
Nema sumnje da je Hunter Biden iskoristio svoje slavno prezime da uđe u nadzorni odbor ukrajinske plinske kompanije Burisma. Njen vlasnik Mikola Zločevski skupio je cijelu garnituru maskota koje su trebale dati legitimitet njegovu oligarskom biznisu – najpoznatije ime u nadzornom odboru bilo je ono Aleksandra Kwaśniewskog, bivšeg predsjednika Poljske. No, nema niti jednog dokaza – čak ni opravdane sumnje – da je itko od tih ljudi napravio išta protuzakonito. Trumpov pohod protiv Huntera Bidena počeo je iz zbrajanja dviju nepovezanih činjenica i njihove interpretacije na način koji bi nanio najveću moguću štetu Joeu Bidenu.
U vrijeme nakon Euro-Majdana, administracija Baracka Obame imala je veliki problem: pomagala je Ukrajinu, ali je ona i pod novim, proeuropskim vodstvom, i dalje bila teško korumpirana. Obama je cijeli “sektor” srednje i istočne Europe (uključujući i Hrvatsku) povjerio svom potpredsjedniku, iskusnom bivšem senatoru koji je bolje poznavao vanjsku politiku – zato je uostalom Biden posjetio i Zagreb krajem 2015. godine.
Borba protiv korupcije
U pokušaju da postignu pomak u borbi protiv korupcije u Kijevu, Amerikanci su definirali konkretan problem: korupcija izvire iz glavnog tužitelja Viktora Šokina, kojega je bio postavio sam Petro Porošenko. Šokin je jedan od onih tužitelja koji pokrenu istragu protiv nekoga, a potom – nakon “poslovne večere” s metom istrage – od nje odustanu. Zaključak: korupcija u Ukrajini je strašna, ali oni koji se “bore” protiv nje još su strašniji. To su mišljenje Washingtona dijelile druge zapadne države; iskristaliziralo se da bi smjena njegova čovjeka Šokina bila minimalni korak da Porošenko dokaže kako se doista bori protiv korupcije. Zadatak je preuzela Amerika, najjači ukrajinski saveznik, a dopao je “ministru za istočnu Europu” Joeu Bidenu.
Potpredsjednik očito nije uspio stisnuti Porošenka jedan-na-jedan, pa je krenuo u javni pritisak. Zaprijetio je da će Ukrajina ostati bez američke pomoći ako ne smijeni korumpiranog glavnog tužitelja. Kad se to konačno dogodilo, smjenu korumpiranog Šokina javno su pozdravili Europska unija, Međunarodni monetarni fond i druge organizacije.
Šokin je – ako njegove istrage išta vrijede – još prije smjene bio pokrenuo istragu Zločevskog. Bivši ministar energetike i oligarh navodno je protuzakonito priskrbio dozvolu za tgovinu plinom; Šokin je brzo zaključio istragu – možemo samo pretpostaviti zašto. No, članove nadzornog odbora njegove kompanije Burisma, koji su služili kao ukras, nije nikad istraživao. Hunter Biden možda je tamo sjedio da se Zločevski pohvali sinom potpredsjednika, ali nije bio pod istragom.
Joe Biden je na kraju samo djelomično uspio – Porošenko je za nasljednika Šokina postavio Jurija Lucenka, koji će se pokazati podjednako korumpiranim, a ne američkog favorita Vitalija Kaska, koji je ukazivao na korupciju i demonstrativno podnio ostavku. Sve to dogodilo se 2015. i nikoga nije zanimalo dok se nije pokazalo da bi Hunterov otac Joe mogao poraziti Trumpa na izborima. Tad su Trumpovi apologeti počeli tvrditi da je Biden smijenio tužitelja zato što je istraživao njegova sina – što nije istina.
Žabe u loncu na vatri
Tu se mediji nalaze u velikoj opasnosti, koju i sam osjećam dok ovo pišem – opasnosti da priču pretvore u skandal s Bidenovom sinom, iako za to ne postoje nikakvi dokazi; čak i u opasnosti da aktere lažno izjednače – da govore o podjednako teškom skandalu američkog predsjednika i bivšeg potpredsjednika, što je neutemeljeno.
Unatoč Trumpovim insinuacijama, nema nikakvih dokaza da su Hunter Biden ili njegov otac napravili išta protuzakonito ili neprimjereno u Ukrajini. Ali postoje jaki dokazi da je Trump zloupotrijebio predsjedničke ovlasti – alarm zviždača iz obavještajne zajednice o predsjedničkom “obećanju” Zelenskom, Trumpova ucjena Ukrajini ukidanjem pomoći i njegov zahtjev da Zelenski fabricira dokaze protiv Huntera Bidena – te konačno njegova uputa da se sve može “dogovoriti” u razgovoru s njegovim osobnim odvjetnikom Rudyjem Giulianijem; to je na kraju priznao i sam Giuliani.
S Donaldom Trumpom u Bijeloj kući svi smo postali žabe iz poslovice o loncu na vatri. Mirno plivamo dok se voda postupno zagrijava, da bi nas na kraju skuhali a da ni ne primijetimo, jer temperatura vode nikad nije dramatično skočila, samo je postupno rasla. Skandal sa zviždačem iz obavještajne zajednice – čije je navode potvrdio i glavni inspektor kojega je postavio sam Trump – trenutak je u kojem je voda naglo postala toplija. Politolozi i novinari često koriste prispodobu o žabi, ali zoolozi kažu da je ona zapravo lažna jer bi žaba u jednom trenutku shvatila da joj je prevruće i iskočila iz lonca. Ovog tjedna dobili smo priliku provjeriti valjanost te teze, barem na ljudima.
To što je Trump napravio nije za njega nezapamćeno, ali je jasnija i sažetija zloupotreba predsjedničkih ovlasti nego u prijašnjim slučajevima; pritom je dobro dokumentirano: postoje transkripti, svjedoci i barem jedan zviždač. Republikanci koji su dosad branili svaki Trumpov ispad imaju čvrsto uporište da se okrenu protiv predsjednika. Niti jedan to još nije napravio i ne treba imati naivne iluzije da slijedi takav rasplet. No, zbog besramnosti posljednjeg skandala možda treba povjerovati zoolozima koji kažu da žaba – prije ili kasnije – iskoči iz lonca.
Telegramov Đivo Đurović analizira zamršenu pozadinu vjerojatno najgoreg Trumpovog skandala
Trump je ucijenio Ukrajince kako bi ih prisilio da fabriciraju kriminalnu istragu sina Joea Bidena
Čak i pod Billom Barrom, koji se dokazao kao Trumpova podrepna muha, američko pravosuđe nije našlo razloga da istražuje Huntera Bidena. Trump računa da je Ukrajina s jedne strane dovoljno neuredna zemlja, a s druge dovoljno ovisna o Americi, da će ispuniti predsjednikove želje čak i kad za njih nema osnove.
Tko pamti rusku aferu Donalda Trumpa, vjerojatno se umorio u dvogodišnjoj istrazi koja je na kraju svašta dokazala, ali ništa nije promijenila – Donald Trump izašao je okrznut, ali ne i poljuljan. Svega je tu bilo napretek, ali ničega u dovoljnoj koncentraciji; republikanski kandidat je izgledno bio u dogovoru s režimom Vladimira Putina, ali nije bilo pisanog sporazuma o suradnji, pa onda ništa; potom je kao predsjednik nastojao zaustaviti istragu protiv sebe, ali je tad već bio predsjednik, kojega se ne može kazneno goniti, pa opet ništa.
Istražitelji su se držali zakona i normi, često imali i neopravdani respekt prema funkciji predsjednika koju je Trump osvojio uz Putinovu pomoć, pa je kršitelj normi upisao pobjedu nad onima koji su norme pokušavali sačuvati. No, time su možda indirektno postigli iznenađujući efekt: uljuljan u osjećaju nedodirljivosti, Trump se nastavio ponašati na isti način. Razlika: sad to radi u Ovalnom uredu, gdje se sve snima i bilježi, pa je kršenja zakona i zloupotrebu ovlasti lakše dokazati nego u njujorškom Trump Toweru.
Optužba je jasna, koncentrirana i vrlo ubojita: Trump je pokušao zloupotrijebiti položaj predsjednika i manipulirao financijskom i vojnom pomoći Ukrajini kako bi Kijev prisilio da fabricira kriminalnu istragu protiv Huntera Bidena, sina svog vjerojatnog izazivača na izborima. Koristeći poluge vlasti koje su mu povjerili građani, pokušao ih je upregnuti u svrhu vlastitog političkog probitka i time iznevjerio njihovo povjerenje. Nije ovo prvi put da Trump radi nešto na rubu ili s one strane zakona, ali je drukčije jer je sad predsjednik, pa se njegove riječi i potezi bilježe. To bi ga moglo skupo koštati.
Twitter-predsjednik
Svi znamo da je Trump Twitter-predsjednik, ali osim na Twitteru on inače živi u teškim 1980-ima: ne koristi email, ne razmjenjuje SMS poruke, ne surfa internetom: kad treba pročitati neki članak online, osoblje Bijele kuće isprinta taj tekst i donesu mu ga na papiru. No, njegov minimalni elektronski trag mogao je postojati dok je bio samo građevinski poduzetnik. U Bijeloj kući stvari su kompliciranije. Izronio je skandal za koji postoje materijalni tragovi – Trump je navodno zloupotrijebio Ovalni ured u političkoj bitci za drugi mandat.
Za ovaj, vjerojatno najgori Trumpov skandal otkad je na vlasti, saznalo se na način koji je također nevjerojatan i nezapamćen. Zaposlenik jedne od američkih obavještajnih službi podnio je formalni zahtjev da mu se prizna status “zviždača” jer je u okviru svoga posla saznao sadržaj Trumpova telefonskog razgovora s Volodimirom Zelenskim i “obećanje” koje je američki predsjednik dao ukrajinskom kolegi.
Identitet obavještajca nije javno poznat, kao ni to radi li za FBI, CIA-u, NSA ili neku drugu obavještajnu službu. No, alarm koji je upalio bio je dovoljno uvjerljiv da glavni inspektor obavještajne zajednice Michael Atkinson – čovjek kojega je na to mjesto postavio sam Trump – ocijeni kako je riječ o “hitnoj stvari” o kojoj smjesta treba upoznati vodstvo Kongresa. Takav status hitnosti dodjeljuje se samo najozbiljnijim podnescima o kojima se obavještava tzv. “osmeročlana banda” – predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi i vođa republikanske manjine u tom domu Kevin McCarthy, vođa većine u Senatu Mitch McConnell i vođa manjine Chuck Schumer, šefovi odbora za nadzor obavještajne zajednice u Zastupničkom domu i Senatu te njihovi zamjenici – ukupno četvero republikanaca i četvero demokrata. To je procedura za zviždače u obavještajnoj zajednici, posebno razrađena baš zbog potencijalne osjetljivosti takvih slučajeva.
Pokušaj prikrivanja
Po zakonu, ravnatelj obavještajne zajednice – čovjek koji je šef direktorima CIA-e, FBI-a i drugih obavještajnih službi – mora smjesta obavijestiti vodstvo Kongresa o zahtjevu zviždača ako ga glavni inspektor ocijeni opravdanim. No, ovo ne bi bila Trumpova Amerika da se zakon poštuje – ve-de ravnatelja obavještajne zajednice Joseph Maguire oglušio se o preporuku vlastitog glavnog inspektora i pokušao stvar zakopati. No, Atkinson – ponavljam, Trumpov kadar – bio je toliko zabrinut da je sam poslao pismo Kongresu i upozorio na ovaj problem, ne otkrivajući detalje. Tako je stvar došla u medije: demokrati u Kongresu, nemoćni pred pokušajem opstrukcije, alarmirali su javnost pa smo saznali makar grube konture skandala na koji upozorava zviždač.
Prvi glas o cijelom slučaju došao je u Washington Postu, čiji novinari tad još nisu znali tko je predsjednik s kojim je Trump razgovarao ni kakvo mu je “obećanje” dao. Ako je bilo za pretpostaviti da je Postu te informacije dao netko od demokrata, jednako je uvjerljivo pomisliti da su dodatne informacije, koje je objavio Wall Street Journal, došle od nekog od republikanaca – novine iz Washingtona Trump redovito napada kao “opozicijske” i “prodemokratske”, ali njujorški dnevnik više naginje republikancima, a vlasnik mu je Trumpu bliski medijski mogul Rupert Murdoch.
Izvještaj Wall Street Journala otkrio je da je bila riječ o razgovoru sa Zelenskim, da je Trump tražio od Ukrajine da “istraži” Huntera Bidena i da je Zelenskog u razgovoru osam puta (!) uputio da surađuje s Rudyjem Giulianijem, bivšim gradonačelnikom New Yorka i Trumpovim osobnim odvjetnikom.
Politički prekršaj
Već ovo dovoljno je za zaključak da je riječ o zloupotrebi predsjedničkih ovlasti kakvu Amerika nije vidjela od 23. lipnja 1972. godine. Tad je, u razgovoru sa šefom svog kabineta H.R. Haldemanom, predsjednik Richard Nixon naložio CIA-i da zaustavi FBI-evu istragu provale u sjedište Demokratske stranke u hotelu Watergate pod lažnom izlikom da je riječ o stvari od nacionalne sigurnosti. Objava snimke tog razgovora bila je takozvani “smoking gun” – dokaz Nixonovih kriminalnih radnji nakon kojeg su ga napustili republikanci u Kongresu, postalo je jasno da impeachment predsjednika ima većinu, pa ga je Nixon preduhitrio ostavkom.
U Trumpovu “zviždačkom skandalu” (američki mediji za njega još nemaju ustaljeno ime) nekoliko elemenata objašnjava zašto je telefonski razgovor s Zelenskim dokaz o zloupotrebi predsjedničkih ovlasti koji Trump neće lako otprhnuti kao brojne druge skandale. Za početak, potpuno je nevažno je li riječ o kaznenom djelu ili ne – dovoljno je da se ustanovi da je riječ o zloupotrebi predsjedničkih ovlasti. Kao što smo vidjeli u ruskoj aferi, koju je dvije godine istraživao Bob Mueller, čak i kad postoje indicije da je predsjednik prekršio zakon, to ne znači puno dok je on na vlasti – aktualnog predsjednika ne može se kazneno goniti dok mu ne istekne mandat; zato istražitelji i tužitelji nevoljko kvalificiraju ustanovljena djela kao kriminalna, pa se ne dogodi ništa.
No, iz razgovora sa Zelenskim već se vidi teška zloupotreba predsjedničkih ovlasti, koja ne traži kriminalnu kvalifikaciju, ali je jasan politički prekršaj – ono o čemu američki ustav govori kad kaže da Kongres predsjednika može ukloniti s dužnosti zbog “teških zločina i prekršaja”.
Skupljanje ‘prljavštine’
Zašto znamo da je Trump zloupotrijebio ovlasti predsjednika u razgovoru sa Zelenskim? Prvo, motiv njegova zahtjeva da Ukrajina ciljano pokrene istragu protiv Huntera Bidena i njegove obitelji ne proizlazi iz predsjednikove brige za poštivanje zakona, nego iz čisto političkih poriva. Da postoje stvarni razlozi za istragu protiv Bidena, ona bi bila pokrenuta u Americi – u tom slučaju Trump bi mogao stisnuti ukrajinskog predsjednika da surađuje s američkim istražiteljima.
No, ideja da je Hunter Biden napravio nešto protuzakonito postoji samo u Trumpovoj i glavama njegovih pristaša, ne i u stvarnosti. Čak ni Trumpov glavni tužitelj Bill Barr ne istražuje sina bivšeg potpredsjednika – jer za to nema nikakve osnove. Stvarni motiv zašto Trump od Ukrajine traži istragu Bidena je u pokušaju da priskrbi “prljavštinu” za svoju kampanju 2020. godine, kao što je njegov sin Don Jr. tražio “prljavštinu” o Hillary Clinton na sastanku s Putinovim agentima 2016. godine.
Da se razumijemo, ne postoji niti jedan materijalni trag ili dokaz da je Hunter Biden napravio išta protuzakonito u Ukrajini – ono što Trump zapravo traži od Zelenskog nije “pokretanje istrage”, nego izmišljavanje istrage – Trump ne traži da se kriminal istraži, nego da se izmisli. Povrh svega, ovo je prvi slučaj u povijesti u kojem neki američki predsjednik traži od druge države da kazneno goni nekog američkog državljanina – predsjednici obično rade sve suprotno, pokušavajući druge zemlje nagovoriti da istrage prepuste amerikom pravosuđu.
Ukidanje pomoći Ukrajini
Čak i pod Billom Barrom, koji se dokazao kao Trumpova podrepna muha, američko pravosuđe nije našlo razloga da istražuje Huntera Bidena. Trump računa da je Ukrajina s jedne strane dovoljno neuredna zemlja, a s druge dovoljno ovisna o Americi, da će ispuniti predsjednikove želje čak i kad za njih nema osnove. To je skandalozno samo po sebi – Ukrajina sigurno nije primjer uređene pravne države i konsolidirane demokracije, ali bi ispunjavanje Trumpova zahtjeva samo dodatno potkopalo tu državu, čiju je volju da se postane dio Zapada Rusija kaznila nezapamćenom agresijom i otimačinom teritorija.
Trump je razgovarao sa Zelenskim 25. srpnja. Mjesec dana kasnije, prešao je u drugu fazu pritiska – krajem kolovoza bez objašnjenja je ukinuo financijsku i vojnu pomoć Ukrajini. Nije teško zbrojiti dva i dva. No, po Trumpa je najporazniji drugi detalj iz razgovora sa Zelenskim: u osam navrata ga je uputio da surađuje s Rudyjem Giulianijem, njegovim osobnim odvjetnikom, za kojega smo znali da lunja po Ukrajini tražeći prljavštinu o Hunteru Bidenu. Postavimo prvo razumnu pretpostavku, pa ćemo vidjeti da je Trumpovo postupanje nenormalno i da predstavlja zaloupotrebu predsjedničkih ovlasti s ciljem osobne političke koristi.
Ovo bi bila normalna pretpostavka: bivši demokratski potpredsjednik i vjerojatni izazivač aktualnog republikanskog predsjednika ima sina (bilo je takvih problematičnih sinova – vaši djedovi i bake možda se sjete Kermita Roosevelta, Theodorova sina) i taj je sin u prošlosti imao neki sumnjiv biznis u drugoj zemlji. Taj posao dovoljno je problematičan da se protiv njega u Americi pokrenu istražne radnje – možda nije prijavio porez, ili je zatajio primanja, ili je na drugi način prekršio zakon (za razliku od nekih drugih zemalja, Amerikanci podliježu svojoj poreznoj upravi bez obzira gdje žive ili zarađuju novac).
Trumpova ucjena
S Hunterom Bidenom to nije bio slučaj, ali ajmo korak dalje, čisto da vidimo koliko je sve ovo nenormalno. Recimo da američko pravosuđe nema dovoljno informacija za pokretanje istrage, ali postoji sumnja da je taj sin doista napravio nešto protuzakonito. U tom slučaju bilo bi krajnje neprimjereno da poticaj na istragu dođe od čovjeka protiv kojega će njegov otac dogodine vjerojatno izaći na izbore. Već to bilo bi neprimjereno i raspravljalo bi se je li predsjednik time zloupotrijebio ovlasti. U konkretnom slučaju, to bi značilo da je Trump pitao Zelenskog hoće li istražiti Bidena, a sve što sazna dojaviti američkim vlastima.
Da je to napravio, raspravljali bismo o Trumpovim prljavim metodama, ali bi bilo teže dokazati da je ovlasti predsjednika zloupotrijebio za osobni politički probitak: Trump bi se mogao izvući da samo traži provođenje zakona. No, Trump nije napravio to, nego nešto puno gore.
Predsjednik je ucijenio Ukrajinu – ukidanje financijske i vojne pomoći poslalo je nedvosmisleni signal – da pronađe “nešto” protiv sina njegova vjerojatnog izazivača, a cijeli poduhvat nije stavio u kontekst poštivanja zakona, nego vlastitog političkog interesa. Upravo to što je Zelenskog uputio (osam puta) da surađuje s Rudyjem Giulianijem – njegovim odvjetnikom – a ne s američkim istražnim organima, jasno govori zašto se Trump uopće upustio u ovu podvalu.
Govori doduše i da Trump nije previše pametan – netko drugi na njegovu mjestu vjerojatno bi nagovorio Ukrajinu da alarmira američko Ministarstvo pravosuđa i stvori pritisak za pokretanje istrage u Americi. No, kad je Bog dijelio pamet Trump je bio na golf igralištu, pa smo danas tu gdje jesmo – njegov pokušaj da našteti Bidenu vratio mu se u glavu.
Da ne bude sumnje, sam Giuliani je potvrdio što je bio plan. U rijetko viđenom izljevu nekonzistentnosti i čistog blebetanja, nastupio je na CNN-u i pola sata sam sebi skakao u usta, izrekavši niz kontradiktornih teza o tome što je napravio njegov klijent Trump, a što on sam – uključujući i niz rečenica koje teško terete predsjednika.
Posao s plinom u Ukrajini
Jedan od aktera ove priče su američki mediji, obučeni da u svemu pronađu dvije strane, što ponekad dovodi do lažnog izjednačavanja – od toga su stradali mnogi, a najgore Hillary Clinton 2016. Sličan poriv pojavljuje se i u ovom slučaju, pogotovo u medijima koji nisu dobili glavnu priču, nego razrađuju detalje ili je preispituju iz načelnih razloga. Zato možete vidjeti naslove poput “Skandal sa zviždačem otvara neugodna pitanja o poslovima Bidenova sina u Ukrajini”. Sve dok netko ne dođe s dokazima, rezultatom istraživačkog rada ili stvarnim razumijevanjem uloge Huntera Bidena – sve to je lažno izvještavanje i samo voda na Trumpov mlin.
Nema sumnje da je Hunter Biden iskoristio svoje slavno prezime da uđe u nadzorni odbor ukrajinske plinske kompanije Burisma. Njen vlasnik Mikola Zločevski skupio je cijelu garnituru maskota koje su trebale dati legitimitet njegovu oligarskom biznisu – najpoznatije ime u nadzornom odboru bilo je ono Aleksandra Kwaśniewskog, bivšeg predsjednika Poljske. No, nema niti jednog dokaza – čak ni opravdane sumnje – da je itko od tih ljudi napravio išta protuzakonito. Trumpov pohod protiv Huntera Bidena počeo je iz zbrajanja dviju nepovezanih činjenica i njihove interpretacije na način koji bi nanio najveću moguću štetu Joeu Bidenu.
U vrijeme nakon Euro-Majdana, administracija Baracka Obame imala je veliki problem: pomagala je Ukrajinu, ali je ona i pod novim, proeuropskim vodstvom, i dalje bila teško korumpirana. Obama je cijeli “sektor” srednje i istočne Europe (uključujući i Hrvatsku) povjerio svom potpredsjedniku, iskusnom bivšem senatoru koji je bolje poznavao vanjsku politiku – zato je uostalom Biden posjetio i Zagreb krajem 2015. godine.
Borba protiv korupcije
U pokušaju da postignu pomak u borbi protiv korupcije u Kijevu, Amerikanci su definirali konkretan problem: korupcija izvire iz glavnog tužitelja Viktora Šokina, kojega je bio postavio sam Petro Porošenko. Šokin je jedan od onih tužitelja koji pokrenu istragu protiv nekoga, a potom – nakon “poslovne večere” s metom istrage – od nje odustanu. Zaključak: korupcija u Ukrajini je strašna, ali oni koji se “bore” protiv nje još su strašniji. To su mišljenje Washingtona dijelile druge zapadne države; iskristaliziralo se da bi smjena njegova čovjeka Šokina bila minimalni korak da Porošenko dokaže kako se doista bori protiv korupcije. Zadatak je preuzela Amerika, najjači ukrajinski saveznik, a dopao je “ministru za istočnu Europu” Joeu Bidenu.
Potpredsjednik očito nije uspio stisnuti Porošenka jedan-na-jedan, pa je krenuo u javni pritisak. Zaprijetio je da će Ukrajina ostati bez američke pomoći ako ne smijeni korumpiranog glavnog tužitelja. Kad se to konačno dogodilo, smjenu korumpiranog Šokina javno su pozdravili Europska unija, Međunarodni monetarni fond i druge organizacije.
Šokin je – ako njegove istrage išta vrijede – još prije smjene bio pokrenuo istragu Zločevskog. Bivši ministar energetike i oligarh navodno je protuzakonito priskrbio dozvolu za tgovinu plinom; Šokin je brzo zaključio istragu – možemo samo pretpostaviti zašto. No, članove nadzornog odbora njegove kompanije Burisma, koji su služili kao ukras, nije nikad istraživao. Hunter Biden možda je tamo sjedio da se Zločevski pohvali sinom potpredsjednika, ali nije bio pod istragom.
Joe Biden je na kraju samo djelomično uspio – Porošenko je za nasljednika Šokina postavio Jurija Lucenka, koji će se pokazati podjednako korumpiranim, a ne američkog favorita Vitalija Kaska, koji je ukazivao na korupciju i demonstrativno podnio ostavku. Sve to dogodilo se 2015. i nikoga nije zanimalo dok se nije pokazalo da bi Hunterov otac Joe mogao poraziti Trumpa na izborima. Tad su Trumpovi apologeti počeli tvrditi da je Biden smijenio tužitelja zato što je istraživao njegova sina – što nije istina.
Žabe u loncu na vatri
Tu se mediji nalaze u velikoj opasnosti, koju i sam osjećam dok ovo pišem – opasnosti da priču pretvore u skandal s Bidenovom sinom, iako za to ne postoje nikakvi dokazi; čak i u opasnosti da aktere lažno izjednače – da govore o podjednako teškom skandalu američkog predsjednika i bivšeg potpredsjednika, što je neutemeljeno.
Unatoč Trumpovim insinuacijama, nema nikakvih dokaza da su Hunter Biden ili njegov otac napravili išta protuzakonito ili neprimjereno u Ukrajini. Ali postoje jaki dokazi da je Trump zloupotrijebio predsjedničke ovlasti – alarm zviždača iz obavještajne zajednice o predsjedničkom “obećanju” Zelenskom, Trumpova ucjena Ukrajini ukidanjem pomoći i njegov zahtjev da Zelenski fabricira dokaze protiv Huntera Bidena – te konačno njegova uputa da se sve može “dogovoriti” u razgovoru s njegovim osobnim odvjetnikom Rudyjem Giulianijem; to je na kraju priznao i sam Giuliani.
S Donaldom Trumpom u Bijeloj kući svi smo postali žabe iz poslovice o loncu na vatri. Mirno plivamo dok se voda postupno zagrijava, da bi nas na kraju skuhali a da ni ne primijetimo, jer temperatura vode nikad nije dramatično skočila, samo je postupno rasla. Skandal sa zviždačem iz obavještajne zajednice – čije je navode potvrdio i glavni inspektor kojega je postavio sam Trump – trenutak je u kojem je voda naglo postala toplija. Politolozi i novinari često koriste prispodobu o žabi, ali zoolozi kažu da je ona zapravo lažna jer bi žaba u jednom trenutku shvatila da joj je prevruće i iskočila iz lonca. Ovog tjedna dobili smo priliku provjeriti valjanost te teze, barem na ljudima.
To što je Trump napravio nije za njega nezapamćeno, ali je jasnija i sažetija zloupotreba predsjedničkih ovlasti nego u prijašnjim slučajevima; pritom je dobro dokumentirano: postoje transkripti, svjedoci i barem jedan zviždač. Republikanci koji su dosad branili svaki Trumpov ispad imaju čvrsto uporište da se okrenu protiv predsjednika. Niti jedan to još nije napravio i ne treba imati naivne iluzije da slijedi takav rasplet. No, zbog besramnosti posljednjeg skandala možda treba povjerovati zoolozima koji kažu da žaba – prije ili kasnije – iskoči iz lonca.