Nekad je nužno odabrati stranu

Goranko Fižulić argumentirano, i s brojkama, o poreznoj reformi koju HDZ uskoro planira provesti

Ozbiljne države ne rade ovakve zahvate bez izračuna svih učinaka

Kada prijedlog porezne reforme osvane u dnevnom redu prve sjednice novoformirane Vlade postavlja se opravdano pitanje čiji je to zapravo uradak. Ministar financija Zdravko Marić u nekoliko je navrata rekao da je njegov tim radio na prijedlogu reforme punih šest mjeseci.

Znači, možemo sa sigurnošću zaključiti da su ostali članovi Vlade saznali detalje prijedloga u istom tjednu u kojem je porezna reforma uz veliku pompu predstavljena i najširoj javnosti. Možda jednom doznamo zbog čega je premijeru Plenkoviću bila potrebna takva žurba kojom je svoju ekipu i koalicijskog partnera doveo u neugodnu poziciju obrane prijedloga kojeg očito u dobrom dijelu nisu ni vidjeli, a kamoli u njegovoj izradi sudjelovali.

Temeljito preispitivanje samog smisla reforme

Svaka porezna reforma ima neki politički i ideološki predznak iako se njeni autori uvijek neizmjerno trude da svoj proizvod prodaju kao djelo struke. Ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb, Maruška Vizek, upozorila je da Ministarstvo financija uopće ne raspolaže modelima pomoću kojih bi se simulirali učinci promjena porezne politike i ocijenio njihov neto učinak na ekonomiju.

Na kraju svog članka objavljenog na tportalu, Vizek vrlo efektno zaključuje da nam je potrebna i reforma načina osmišljavanja, analiziranja i vrednovanja prijedloga budućih poreznih reformi. Kritičko promišljanje profesora Ive Bićanića u Globusu o brzini i elementima prijedloga porezne reforme trebalo bi biti više nego dovoljan poticaj zastupnicima u Hrvatskom saboru za temeljito preispitivanje samog smisla njenog donošenja.

Izbor alata u smanjivanju porezne presije

Braneći javno svoj prijedlog ministar financija Zdravko Marić obećao je nove investicije, povećano zapošljavanje i snažniji gospodarski rast kao očekivane neposredne rezultate poreznih promjena. Premijer Plenković je tom savršenom nizu dodao i smanjeno iseljavanje mladih stručnjaka.

Uvijek kada država odluči umanjiti poreznu presiju nad svojim građanima takav čin zaslužuje načelno odobravanje. Ali sam izbor alata, kao i način i provedba, nužno su uvjetovani ne samo političkim uvjerenjem, već i presudnim utjecajem pojedinih interesnih grupa. Tako je, naravno, i u Hrvatskoj.

Prema prijedlogu izmjena poreza na dohodak izgleda da je porezna stopa od 40 posto daleko najveći hrvatski problem iako ista zahvaća u plaće jedva 5 posto zaposlenih. Istovremeno, simulirani izračuni plaća po novim poreznim stopama pokazuju da za dvije trećine radno aktivnih nema spomena vrijednih promjena.

Stvarni dosezi reforme poreza na dohodak

Opravdanja za predložene izmjene poreza na dohodak nađena su u povećanju konkurentnosti gospodarstva, poticanju osobne potrošnje i namjeri zadržavanja “mladih stručnjaka”. Ne zvuči previše uvjerljivo teza da se konkurentnost gospodarstva može povećati osjetnijim smanjenjem porezne presije tankom sloju najbolje plaćenih, od kojih veći dio radi u bankarstvu, osiguranju, javnim poduzećima i državnoj upravi.

Još manje je potrebno poticati osobnu potrošnju onih koji zarađuju dva, tri ili više puta od hrvatskog prosjeka, jer njihova dodatna potrošnja ne može imati puno veze s domaćom proizvodnjom. Novih tisuću ili dvije tisuće kuna mjesečno vjerojatno će završiti kao plaćanje još jedne zvjezdice skijaškog apartmana u Austriji ili vikenda u Dubaiju.

A prijedlog porezne reforme ima po prilici isti utjecaj na iseljavanje mladih stručnjaka kao i na rezultat američkih predsjedničkih izbora. Plaću veću od 20.000 kuna mjesečno ne prima ni deset tisuća zaposlenih. Koliko je među njima “mladih stručnjaka”? I koliko njih neće iseliti zbog tisuću ili dvije tisuće kuna razlike u mjesečnoj plaći?

Povećanje nejednakosti

Očito da ovo objašnjenje služi samo kao smokvin list neobranjive politike povećanja nejednakosti u vrijeme kada razvijeniji dio svijeta upravo u tome vidi osnovnu opasnost za održivost liberalne demokracije i slobodnog tržišta.

Prosječni trošak rada u Hrvatskoj je u 2015. iznosio 9,6 eura po satu. Prema Eurostatu Bugarska je imala najniže troškove rada, 4,1 euro, a slijedi je Rumunjska s 5,0 eura. Niže troškove od Hrvatske imale su još Litva, Latvija, Mađarska i Poljska.

Prosjek za europsku uniju iznosio je 25 eura, Slovenija je imala 15,8 eura, Irska 30,0, a Njemačka 32,20 eura. Iz navedenih podataka vidljivo je da prijedlog izmjena poreza na dohodak nema nikakve veze s povećanjem konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, privlačenjem inozemnih investicija, a niti smanjenjem iseljavanja građana u druge europske zemlje.

Nije sporno da Hrvatska treba reformu

Ako umanjenje porezne presije nad neznatnim dijelom bolje plaćenih zaposlenika ostane i dalje najvažniji dio porezne reforme onda je to ne korak unaprijed, nego korak u ništa. Nije sporno da Hrvatska treba sveobuhvatnu poreznu reformu, ali ista treba biti dobro pripremljena i detaljno obrazložena, a njeni učinci za pojedine gospodarske grane i ekonomiju u cjelini izračunati.

Gotovo trećina svih hrvatskih građana živi u riziku od siromaštva. Zanimljivo da je prema podacima Eurostata taj udio, za razliku od većine drugih država, ravnomjerno raspoređen u svim dobnim skupinama, tako da rizik od siromaštva u istom postotku prijeti djeci, onima u aktivnoj radnoj dobi te starijima od 65 godina.

Zastrašujući podaci o životnoj oskudici

Ali samo u pet država Europske unije, Bugarskoj, Rumunjskoj te tri baltičke zemlje, populacija starija od 65 godina više je ugrožena od hrvatske. Taj zastrašujući podatak o stvarnoj životnoj oskudici dijela tranzicijskih gubitnika trebao bi biti ključan u promišljanju svih poreznih promjena.

U SAD-u 46,5 milijuna građana nalazi se u programu SNAP-a, prije poznatog kao Food Stamp Program, koji je 2014. imao proračun od 74,1 milijarde američkih dolara. Korisnici programa, osobe bez dostatnih prihoda za život, dobivaju prosječno mjesečno 125,35 američkih dolara na svoje elektronske kartice, koje mogu koristiti za kupnju prehrambenih artikala u bilo kojoj trgovini.

Odavno je vrijeme za sličan hrvatski program. On naravno ima svoju cijenu i zahtjeva porezne izvore, možda upravo one kojih se ministar financija olako i bespotrebno odriče.

Monopol Ministarstva financija?

Ministarstvo financija vjerojatno je izradilo prijedlog proračuna za 2017. u skladu s prijedlogom porezne reforme. Kako je moguće u ovih nekoliko tjedana provesti javnu raspravu, izvršiti moguće korekcije samog prijedloga porezne reforme i nakon toga donijeti proračun na vrijeme?

Ozbiljne države ne rade ovakve zahvate u vlastite porezne sustave bez izračuna svih pozitivnih i negativnih učinaka. Porezna reforma nije i ne može biti pod monopolom Ministarstva financija, a njeno prošlotjedno predstavljanje je upravo tako izgledalo.

Trenutni gospodarski rast i povećani porezni prihodi samo su zakašnjeli rezultat pozitivnog ciklusa u europskom gospodarstvu. Kada se trend okrene, hoćemo li raditi novu poreznu reformu kako bismo zadovoljili apetite i potrebe korisnika državnog proračuna?