Novi izborni specijal: Iako je to siguran put u gubitak vlasti, glavni posao nove vlade mora biti država bez povlaštenih
Hrvatska je na najboljem putu da bude tek destinacija, na kojoj mali broj ljudi prosperira, a ostali tek zarađuju za preživljavanje
U srijedu, 17. travnja, hrvatski građani biraju novu vlast. Iako je do prije nekoliko mjeseci opći dojam bio drugačiji, ishod parlamentarnih izbora sada se čini prilično neizvjesnim – ankete ukazuju da su dva suprotstavljena bloka vrlo blizu i da će formiranje sljedeće parlamentarne većine i vlade ovisiti o manjim strankama. U drugom dijelu izbornog serijala Telegram će, kroz tekstove, komentare i analize svojih autora, pokušati dati odgovor na pitanje što čeka novu vladu, bez obzira na to kako će se i kada sastaviti i koje će biti njezine stranačke boje.
Sve hrvatske vlade u 21. stoljeću imale su, i prije predstavljanja svog programa, barem jedan jasno definiran glavni cilj kojem su posvetile mandat. Trebalo je u novoj, ratom razrušenoj državi, privesti kraju obnovu, izvesti državu iz međunarodne izolacije, dobiti status kandidata za ulazak u Europsku uniju, otvoriti ili završiti pregovore, pokušati zadovoljiti kriterije za ulazak u NATO, ući u Uniju, a onda i u eurozonu i šengenski prostor.
Sljedeća vlada, koju će građani izabrati 17. travnja, trebala bi se konačno fokusirati na samo jedan, najteži i najvažniji cilj – pokušati završiti stvaranje države. Time će ujedno dati priliku razorenom hrvatskom društvu da se proba obnoviti.
Država koja svima služi jednako
Iako je hrvatska država međunarodno priznata prije više od tri desetljeća, ona svakim danom sve manje čini ono što joj je glavni zadatak, a to je da novcem koji su joj povjerili građani svima osigura jednak tretman i javnu uslugu. Nada da će nakon završetka Domovinskog rata, kroz pregovore s Europskom unijom, Hrvatska postati bolja i uređenija država bila je očito neutemeljena.
Sada više nema neodgodivih, važnih međunarodnih ciljeva koji su uvijek imali prednost pred dosadnim domaćim terenom i nova vlada bi trebala pokušati doista izgraditi državu koja će služiti građanima. Dosadan je to i naporan posao, ali mandat koji će započeti ove godine možda je zadnja prilika za to.
Siguran put u gubitak vlasti, ali…
Gotovo siguran je to put u gubitak vlasti, jer onaj tko njime krene zamjerit će se mnogima, a biračima će pokazati da nije nužno da podržavaju određenu političku opciju kako bi dobili zasluženo i ono na što imaju pravo. Idealna država u kojoj za sve vrijede ista pravila postoji samo na papiru, no države se razliku po tome jesu li se tom idealu manje ili više približile. Hrvatska je među onim državama koje su daleko od onoga što su o sebi zapisala u svoje najvažnije akte.
Zato bi posao nove vlasti trebao za početak biti zaokret od onoga što je Hrvatska postala. To znači da nitko, od vrha vlade, preko župana ili gradonačelnika, pa do načelnika i šefa mjesnog odbora ne može biti povlašten. Da na osnovu tog statusa nikome ne može osigurati posao na javnom natječaju vrijedan milijune ili desetke milijuna eura, zapošljavanje u javnom sektoru ili državnom poduzeću.
Pogubno i sramotno za državu
Koliko je god pogubno, toliko je za Hrvatsku i sramotno kad u javnost izlaze poruke koje svjedoče o tome kako državni dužnosnici međusobno mjesecima komuniciraju oko zapošljavanja poznanika ili djece poznanika. Gotovo da bi čovjek osjećao manje srama da čita poruke o tome kako su nekom namjestili posao od sto milijuna eura.
Još je strašnije da su ljudi prisiljeni dijete na pregled kod specijaliste odvesti preko reda i pri tome traže nečiju intervenciju. Da se tako traži upis u željenu srednju školu ili fakultet. Mjesto u vrtiću. Da se posljedice kaznenih djela mogu izbjeći time što je netko iz uzorne ili ugledne obitelji ili poznaje nekoga iz ugledne obitelji.
Drugačije od vrha do dna
Nova bi vlada morala građane, koji su se pomirili s time da država cinično gazi sve što je o sebi zapisala u zakonima, uvjeriti da je moguće drukčije. Već to će biti težak zadatak. Jer to znači da se Hrvatska mora odreći korupcije i pogodovanja od vrha do dna. Ne uključuje to samo one koji su izabrani ili imenovani na neku dužnost.
Stvari su u Hrvatskoj otišle u takvu krajnost da je sve manje građana koji u nekom trenutku u životu nisu nekoga nazvali, jer su shvatili da redovitim putem neće postići ništa, a to često znači samo ostvariti prava koje im Ustav i zakon jamče.
Možda se svi građani ne javljaju na javne natječaje za dobivanje poslova ili zapošljavanje u javnom sektoru i državnim poduzećima, pa ne mogu do kraja sebi predočiti koliko je važno da tu vladaju jednostavna i jasna pravila, u koje baš svaki put neće biti ugrađen i neki “zavoj” na kojem će izletjeti svi osim onih kojima je taj posao i namijenjen.
Jasna pravila vrijede za sve
No, svima je jednako važno da pravovremeno dobiju pravu zdravstvenu skrb. I svi znaju da to često u Hrvatskoj nije moguće. Možda se doista u Zagrebu kod oftalmologa u domu zdravlja za prvi pregled, koji nije hitan, mora čekati devet mjeseci. I ako je zdravstvo u Hrvatskoj u takvom stanju da se čeka devet mjeseci, građani će čekati ili će taj pregled obaviti privatno.
No, zašto onda ne čekaju svi? Zašto onda neki ne čekaju ni dana? U Ustavu piše da se “svakomu jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom”. U više od 30 godina Hrvatska svojim građanima nije u stanju osigurati jednako pravo na zdravlje. I to je problem, a ne to što sobe u bolnicama ne izgledaju kao one u najboljim privatnim američkim klinikama.
Za jednako postupanje prema svima ne treba nikakva dodatni novac, samo jasna pravila da se tako mora postupati. I jasne posljedice za one koji tako ne postupaju. U Hrvatskoj vlasti nikada dosad nisu uspjele stvari postaviti tako. Zato nikada, a ne zbog toga što je digitalizacija neka velika mudrost, do kraja nije profunkcionirao ni centralni sustav naručivanja.
Nestat će interesne mreže
Jer bi to značilo da vlasti idu protiv svojih ravnatelja bolnica ili domova zdravlja i šefova odjela. A to je onda razbijanje mreže ovisnosti. Onda ravnatelj ili šef odjela ne bi bio taj koji odlučuju hoće li netko na operaciju čekati mjesecima. Znao bi se red kojim se to događa. Oni bi izgubili moć. Samim time bi bila manja i moć onih koji su ih postavili.
Na zdravstvu možda to najjasnije i najbolnije osjetimo, ali u Hrvatskoj sve, od obrazovanja i znanosti do pravosuđa, funkcionira na principu mreže unutar koje se međusobno rade usluge. Sve više građana radi financijskog probitka, ponekad i radi opstanka, nastoji stvoriti takvu mrežu. One funkcioniraju u baš svakom segmentu javnih usluga.
Završiti formiranje države
Onaj tko razbije taj model i još uspostavi nezavisne institucije, koje to neće biti samo na papiru, zapravo će završiti formiranje hrvatske države. Što se taj posao više odgađa, teže će ga biti obaviti, u jednom trenutku postat će to nemoguće.
Istine radi treba reći i to da nijedna vlast taj posao neće odraditi bez ljudi u svakom dijelu javnog sektora, bilo da je riječ o zdravstvu, pravosuđu, obrazovanju, znanosti, kulturi. Bez te podrške svaki će pokušaj vlasti izgledati kako nasilan čin. Ako je istina da 95 posto sudaca, liječnika, državnih službenika, policajaca želi samo pošteno i odgovorno raditi svoj posao onda bi svaki potez u tom pravcu trebali prigrliti.
Tako nam je propalo društvo
No, dosad nije bilo tako. Ugled zdravstva se srozavao pred očima liječnika. Još gore je propadao ugled sveučilišta, a da akademska zajednica nije ni zucnula o tome. Ravnatelji osnovnih i srednjih škola najgore su gazili dostojanstvo svojih profesora, kako bi ostali dio interesne mreže. Tako je, a da nije propisno ni nastalo, propalo i hrvatsko društvo. Hrvatska je trenutno na najboljem putu da bude tek destinacija, na kojoj mali broj ljudi prosperira, a ostali tek zarađuju za preživljavanje.
Ako se odluči za zaokret, nova vlast tako će početi rješavati i ostale probleme koji muče Hrvatsku. Dio ljudi će odustati od iseljavanja, dio će se možda vratiti. Tamo gdje je država servis, a ne prepreka, ugodnije je imati i djecu. Tamo gdje se poštuju pravila, manje je prisvajanja općeg dobra, manje je divlje gradnje i manje je utaje poreza.
Poslove za državu onda rade oni koji to znaju, a država ima novca za to ih primjereno platiti. Možda bi onda mogli razmišljati i tome kako nam izgledaju bolničke sobe, a ne samo da svi s istim dijagnozama jednako brzo dobivaju skrb.