Telegramov kolumnist: I ja sam nekad bio izbjeglica u Njemačkoj
Izbjeglištvo u Njemačkoj značilo je onomad, a i danas, razliku između života i smrti
Novinarski autoritet i poznati skriboman Inoslav Bešker njemačku bi riječ “Duldung” u rubrici Riječ dana vjerojatno objasnio kao “privremenu odgodu protjerivanja stranaca” koji nemaju pravo na ostanak. Tako je, uostalom, tumači njemački Zakon o prebivalištu koji regulira čije će se protjerivanje, i na temelju kojih pravnih i stvarnih razloga, odgoditi.
“Duldung” ne daje, i u tom je njemački zakonodavac vrlo jasan, pravo na prebivalište ili boravak, već isključivo govori o tome da se protjerivanje nesretnika koji se tu zatekao iz nekih razloga ne može provesti te da ga se ne može prisilno vratiti u njegovu domovinu. I dalje je, naravno, izložen stalnim provjerama i ponovnim evaluacijama, ali sve će se to događati na sigurnom – u Njemačkoj.
Važan dokument
O tom dokumentu, zapravo, najbolje govori doslovan prijevod značenja te riječi, a koji znam zahvaljujući tome što sam i sam nešto više od godinu dana bio ponosni nositelj tog prava, za vrijeme kojeg sam ovladao tim ne pretjerano nježnim jezikom, a koje znači: trpljenje.
Njemački zakonodavac je, dakle, u svojoj strogoj maniri taj status izbjeglice koja se zatekla na njemačkom tlu, ali bez prava da ostane, definirao tako da će ga, eto, neko vrijeme, dok razlozi za to postoje, trpjeti, ali čim ti razlozi nestanu – raus!
Pa ipak, koliko god to zvučalo strogo, ne mogu ni ja, Miro Par, ni svi inoslavi beškeri ovog svijeta i precizne njemačke zakonske odredbe, objasniti koliko nam je taj dokument značio. Njegovo pravo značenje, za razliku od ovog pravnog, izazivalo je osjećaj takve sreće koju je najbolje i, svakako najispravnije, objasniti kao razliku između života i smrti. I to ne bilo kakvog života nego onog dobrog, njemačkog života koji je obilježio moje rano djetinjstvo…
Grad mira
Umjesto da, dakle, budem u podrumu sarajevskog naselja Grbavica ili, jebatga, ubijen snajperskim hicem od strane nekog pijanog četnika ili ludog stranca, “psa rata”, koji na to ubijanje civila i djece gleda kao na videoigricu, ja sam u Toys’r’usu kupovao plastičnu figuricu legendarnog kečera Breta Hitmana Harta i na njemačkim TV programima gledao kako Werder Bremen osvaja to prvenstvo ’92/’93.
Migranti iz Sirije zapravo su izbjeglice kao što sam to bio i ja dok sam, kao petogodišnjak, s bratom i mamom išao preko liberalnije mađarske granice
Jeo sam, i to često, gyros kod Grka, vozio se na ringišpilu za vrijeme mjesne božićne proslave te polazio u vrtić i školu koji su više podsjećali na Disneyland nego na neku instituciju i sustav. Do četvrtog razreda, usput budi rečeno, da sam kojim slučajem toliko dugo ostao, ne bih uopće dobivao ocjene nego smajlije. Znate, one žute koje stavljate na kraj rečenice dok tipkate poruku na iPhoneu…
Usporedbe radi, zahvaljujući čuvenom ministru Jovanoviću, kod nas se djeci već od petog zbrajaju ocjene za upis u srednju školu, a sumnjam da je naš obrazovni sustav u svijetu mnogo cjenjeniji od ovog sa smajlijima.
U Sarajevu tada, doduše, ne bih ni mogao pohađati školu. Teško bih se, naime, mogao koncentrirati od zvuka granate koja bi mi upala u školu. Ili, štajaznam, glava bi me mogla zaboljeti od metka koji bi je prosvirao…
Pa, iako je bezbeli i taj život u izbjeglištvu i odvojenosti od oca, za kojega se nije moglo pouzdano znati je li uopće živ, itekako težak te nosi mnogo problema, određenih poniženja i nesreće, zahvaljujući njemačkom “Duldungu”, nisam u toj ranoj životnoj fazi imao barem tu vrstu problema s koncentracijom.
Danke, Deutschland
Grad Osnabrück, koji se nalazi u saveznoj državi Niedersachsen, skroz gore na sjeveru blizu Nizozemske, te ima perspektivan klub u trećoj ligi za koji srčano navijam, potvrdio je dakle i u mom slučaju svoj međunarodni status i naziv “Grad mira”. Taj status stekao je sredinom 17. st., točnije 1648. g., kada je upravo u njemu potpisan mirovni sporazum kojim je okončan Tridesetogodišnji rat u Svetom Rimskom Carstvu i Osmogodišnji rat između Španjolske i Nizozemske. Godine 1992., barem za mene, moga brata i mamu, tamo je, eto, okončana i opsada Sarajeva.
Nešto slično tome će sada, nadam se, moći ostvariti i ovi takozvani migranti iz Sirije, a zapravo iste izbjeglice kao što sam to bio i ja dok sam kao petogodišnjak s bratom i mamom preko tada dosta liberalnije mađarske granice pokušavao doći do obećane zemlje koju i dalje najbolje opisuje onaj stari i, čini se, uvijek aktualan vic kada Mujo pita Sulju što bi učinio da je sutra smak svijeta. “Spakirao bih djecu i ženu…”, kaže spremno Suljo,”i pravac Njemačka”.
Iako nisam predugo koristio to njihovo gostoprimstvo i blagodati, te sam se vratio na ove naše prostore čim su se za to stvorili određeni uvjeti, a isto će možda učiniti i neki od njih koji sada čekaju u redovima po njemačkim institucijama gdje ih se provjerava i evaluira te odlučuje hoće li ih se neko vrijeme trpjeti, ne prođe dan a da mi s usana ne sklizne jedno “Danke Deutschland”. Hvala ti što si me trpjela, Njemačka, i molim te da sada isto to učiniš i s ovim Sirijcima. Bit će ti, vjeruj mi, vječno zahvalni.
Tekst je objavljen u tiskanom Telegramu 5. rujna 2015.