Kako sam na biciklu prošao rutom kojom izbjeglice ulaze u Hrvatsku
Uz sam rub ceste, u dužini od dva kilometra, nalazi se i minsko polje
Plan koji sam napravio u petak izgledao je prilično jednostavno. Krećem u subotu ujutro iz Zagreba za Tovarnik, vozim sa sobom bicikl, kombi ostavljam u Tovarniku, biciklom prelazim granicu, najprije idem u “kukuruze”, na prvi poljski prijelaz preko kojeg je prošlo nekoliko desetaka tisuća izbjeglica, a nakon toga poljskim stazama sjeverozapadno od Šida uz hrvatsku granicu do Berkasova, gdje dolaze autobusi s izbjeglicama iz Preševa.
Ali u noći s petka na subotu 3000 izbjeglica pojavilo se na hrvatskoj granici kod sela Strošinci, tridesetak kilometara južno od autoceste A3. Budući da pedeset autobusa nije moglo u Adaševcima skrenuti za Moroviće umjesto za Šid voljom izbjeglica ili vozača, nego odlukom “višeg faktora”, odlučio sam promijeniti plan te preko Bajakova i Morovića kombijem doći do Jamene u Srbiji.
Prazno Bajakovo
Na graničnom prijelazu Bajakovo bilo je svega nekoliko kamiona i automobila, ništa nije ukazivalo na burni tjedan u kojem je razmijenjeno više verbalnih plotuna nego u proteklom desetljeću, a izbjeglička kriza zauvijek promijenila pojam državne granice. Na prvom izlazu s autoceste nakon granice uputio sam se praznom cestom prema Moroviću; isto je značilo da je operacija slanja izbjeglica prema Strošincima završena.
Nakon Morovića cesta koja vodi u Jamenu zapravo na dva mjesta prolazi kroz teritorij Republike Hrvatske, ali obje države tu činjenicu ignoriraju. Isto tako, uz sam rub ceste na dužini od dva kilometra je minsko polje koje ima hrvatske i srpske oznake opasnosti i upozorenja. Upravo na tom dijelu inače potpuno prazne ceste u suprotnom smjeru hodale su manje grupe izbjeglica.
Dvojica dvadesetogodišnjaka krenula su prije tri mjeseca iz Lahorea u Pakistanu te proputovali gotovo 7000 km kroz četiri države: Iran, Tursku, Grčku i Makedoniju. Žele otići u istočni London gdje njihov rođak ima trgovinu
Zaustavljam se kraj dvojice dvadesetogodišnjaka, kažu da su izgubili strpljenje nakon dvanaestosatnog čekanja i velike mase izbjeglica koja je ispred njih te da traže neki drugi prijelaz. Nakon kraćeg objašnjavanja ipak prihvaćaju moju sugestiju da je povratak na mjesto koje su napustili najbolja opcija. Krenuli su prije tri mjeseca iz Lahorea u Pakistanu te proputovali gotovo 7000 km kroz četiri države: Iran, Tursku, Grčku i Makedoniju. Žele otići u istočni London gdje njihov rođak ima trgovinu.
Nekoliko kilometara ispred Jamene desetak vozila čeških registracija, nekoliko vozila novosadskih i beogradskih volontera i jedno vozilo beogradske TV-postaje. Srpske policije i dalje nigdje nema, dio čeških volontera upravo je posjedao u krug na samoj cesti i raspravlja o daljnjim aktivnostima. Na moj upit: “Gdje je granica?”, češka volonterka pokazuje prema velikoj masi izbjeglica koja je udaljena gotovo jedan kilometar u smjeru kuća u Strošincima. Usput nam daje galone pitke vode koju trebamo odnijeti njenim kolegama koji brinu o izbjeglicama.
Zatvorena cesta kao tranzitna trasa za izbjeglice
Cesta koja je bila u funkciji prije 1990. godine sada je zatvorena betonskim preprekama, ali poslužila je tisućama izbjeglica kao put do Strošinaca. Noć je bila hladna te su češki i srbijanski volonteri posjekli drva i granje u okolnoj šumi i napravili logorske vatre čiji ostaci sada služe za pečenje kukuruza.
Došavši do grupe od 1500 ljudi koja je strpljivo čekala da bude propuštena u Hrvatsku naletio sam na tri hrvatska interventna policajca. Tog trenutka sam shvatio da je granična crta negdje između logorskih vatri i pečenih kukuruza te da je moja misija spašavanja budućih stanovnika Londona završena.
Uz “good luck!” moji novi poznanici su nastavili čekati, a ja sam istim putem kojim sam i stigao otišao u Tovarnik. Ispred policijske postaje u Tovarniku nekoliko vozila viška bilo je jedini znak “izbjegličke krize”. Mjesto je u tom tmurnom i kišnom subotnjem poslijepodnevu živjelo svojim redovnim ritmom, bez obzira što je ministar obrane s nekoliko svojih suradnika upravo iz lokalne policijske postaje upravljao jednom od najsloženijih operacija u mirnodopskoj Hrvatskoj.
Kada sam na biciklu stigao na granični prijelaz srpski granični policajac je ipak našao za shodno postaviti pitanje o mojim namjerama. Kada sam stigao do čuvenih “kukuruza”,“ čija je slika obišla svijet, ugledao sam jednog jedinog lokalnog mještanina odjevenog u crveni prsluk, ali nejasne volonterske funkcije.
Beogradski taksist i četiri tinejdžera
U razgovoru nas je prekinuo dolazak beogradskog taksija iz kojeg su izašla četiri tinejdžera. Taksist je očekivao daleko više, ali na kraju se zadovoljio s 12 eura. Ispostavilo se da su Hazare iz središnjeg Afganistana i da im je trebalo manje od šest tjedana do Tovarnika. Nisu me uspjeli uvjeriti u svoju punoljetnost, a cilj im je daljnje školovanje u Njemačkoj ili Nizozemskoj. Bijeg od služenja u afganistanskoj vojsci i sudjelovanja u ratu kojem se ne vidi kraja glavni je razlog njihove izbjegličke odiseje.
Kada smo stigli do zadnjeg reda srpskih kukuruza razmijenili smo kontakte, a na hrvatskoj strani “zelene granice” bila je policija i sigurno najbolje organizirani “granični” doček na njihovom dosadašnjem putu.
Lokalni volonter je i dalje bio jedina osoba na punktu preko kojeg je u proteklih desetak dana prošla najmanje polovina od dosadašnjih 75.000 izbjeglica. Na moje pitanje zašto je ovaj prijelaz prazan, a u Strošincima koji su pola sata vožnje udaljeniji izbjeglice su provele cijelu noć čekajući autobuse, dobio sam neočekivani odgovor. “Ovo je prolaz samo za taksije i privatne aranžmane. Autobusi idu na Berkasovo (Bapsku).”
Zar Vam ta Vaša redakcija ne može dati auto nego morate dolaziti biciklom?, pitao me srpski policajac na granici
Nakon toga smo prešli na globalnu politiku i prognoze koliko će to sve skupa trajati. Kiša je počela jače padati i kada sam sav mokar ponovo došao na granični prijelaz u Tovarniku, srpski policajac me začuđeno pitao: “Od kuda?”. Moj nesmotreni odgovor je bio: “Iz kukuruza”. Ali nakon detaljnijeg upoznavanja želio je biti samo duhovit: “Zar Vam ta Vaša redakcija ne može dati auto nego morate dolaziti biciklom?”
Granični prijelaz za izbjeglice u Bapskoj nije možda legalan, ali je daleko najbolje što se izbjeglima na njihovom tužnom i preteškom putu do njega dogodilo. Hrvatska policija i volonteri sa svih strana svijeta stvorili su ugođaj koji će svim tim ljudima ostati u sjećanju do kraja života. Odmah po prelasku granice dobivaju odjeću, obuću, hranu, čaj, kavu i, što je najvažnije, eventualno potrebnu medicinsku pomoć. Austrijski volonter je stavljajući kapu dvogodišnjoj curici kazao njenom ocu : “Nažalost, nemamo manju veličinu, ali i ova će poslužiti”.
Ako netko želi kritizirati sadašnji model prihvata izbjeglica onda mora predložiti drugačije cjelovito rješenje. Hrvatske granice zbog njihove dužine i konfiguracije terena jednostavno nije moguće zatvoriti. Svako nasilno skretanje izbjegličkih valova prema BIH bilo bi višestruko štetno, a opet bi izbjeglička rijeka završila u Hrvatskoj te preko Slovenije stigla do Austrije i Njemačke.
Kad će izbjeglice prestati dolaziti?
Hrvatska je bez obzira na početne pogreške daleko najbolje organizirana tranzitna država na izbjegličkom putu. Za veliku većinu građana Hrvatske izbjeglice su samo blok vijesti u večernjim dnevnicima, a čak i za neposredne susjede izbjeglički koridori nemaju bitnog utjecaja na svakodnevni život i rad.
I za kraj, srpske radiostanice uredno, kao i hrvatske, izvještavaju o broju izbjeglica koje su ušle u Hrvatsku. Sve će biti lakše kada će i grčke, makedonske, srpske i hrvatske radiopostaje izvještavati o broju izbjeglica koje su proteklog dana ušle u svaku od tih država. Hoće li izbjeglice prestati dolaziti? Da, privremeno zbog vremenskih neprilika, a trajno kad se isprazne svi izbjeglički kampovi na Bliskom istoku.