Nekad je nužno odabrati stranu

Telegramov pregled tjedna: Kako je Hrvatska uz Dumbovića, Škoru i Bandića zanemarila Papin povijesni potez

Tjedan obilježen Cicom Kranjčarom, papom Franjom, 100. godišnjicom Labinske republike i businessom as usual s ispraćajem Milana Bandića

March 7.2021 : Pope Francis durign the visit at the Syriac Catholic Churh of the Immaculate Conception ( al-Tahira-l-Kubra ), tn the predominantly Christian town of Quaraqosh (Baghdeda ) , in Nineveh province , Iraq//IPAPRESSITALY_ipa1389/2103071213/Credit:Â'VATICAN MEDIA /CPP / IP/SIPA/2103071214,Image: 595803740, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no

Ako ikada, u proteklom tjednu smo savršeno mogli naučiti kako razlučiti bitno od nebitnog, ljude koji su ostavili ili ostavljaju duboki trag, od onih koji će biti brzo zaboravljeni kad odu sa scene. Stoga su bitne stvari koje su obilježile protekli tjedan smrt Zlatka Kranjčara, papin povijesni susret s čelnikom šijitskih muslimana i put po Iraku te obilježavanje stote godišnjice Labinske republike. S druge strane u moru uvijek istih zamornih događaja i informacija koje bismo mogli svesti pod zajednički nazivnik ‘business as usual’, bilježimo komemoraciju i sprovod Milana Bandića, još jedan ciklus prepucavanja Zorana Milanovića i čelnika Bosne i Hercegovine, Vučićevu estradnu sveprisutnost, niz afera petrinjskog gradonačelnika i Škorinu kandidaturu.

Smrt Zlatka Kranjčara

Još jedna u nizu preuranjenih smrti u posljednje vrijeme, ovog puta Zlatka Kranjčara, svih nas je podsjetila na to koliko je život kratak i nepredvidiv i koje stvari i vrijednosti ostaju zauvijek. Poput njegovog višedesetljetnog prijateljstva s još jednom Dinamovom legendom, Markom Mlinarićem, zatim odnosa s obitelji, za što je dovoljno pogledati govore njegove djece na sprovodu, potom odnosa prema ulici i ljudima s kojima je odrastao, a na koncu i prema klubu koji ga je često znao izigrati posljednjih godina. Zlatko Kranjčar bio je jedan od najvećih nogometaša na ovim prostorima i netko tko je u svemu što je u životu radio bio iskren do kraja, zbog čega će ostati zapamćen zauvijek, kao i ona gumena figurica s njegovim likom u dresu Dinama.

Povijesni papin posjet Iraku

Po svemu sudeći papa Franjo odlučio je mnoge stvari toliko pomaknuti u svom pontifikatu, da se one kasnije neće moći tek tako vratiti unazad. Istina je, on nije sazvao novi Vatikanski koncil, ali vlastitim djelovanjem uspješno pomiče granice zamislivog. Stoga je poražavajuća činjenica da se njegov susret s poglavarom šijitskih muslimanima ajatolahom Al Sistanijem, kao i čitav posjet Iraku nalazi na marginama medijskog i javnog interesa, iza Bandića, Dumbovića, Penave, Plenkovića, Milanovića i ostalih uvijek istih lica i vijesti.

Iako je naveden kao privatni, sastanak dvojice vjerskih poglavara je trajao znatno duže od predviđenog, a ono što smo saznali jest da i jedan i drugi očekuju kulturu dijaloga i međusobnu podršku. Papa je kasnije na međureligijskom okupljanju zaključio da vjernici ne smiju tolerirati nasilje terorizma nad religijom, a putovanje bi trebao okončati molitvom u Mosulu. Ovim posjetom, naravno pokušava pomoći tamošnjim kršćanima, a kako stvari stoje nije nemoguće da u skorije vrijeme dođe i u Jasenovac, što bi bilo u rangu iračke turneje.

Stota godišnjica Labinske republike

Za divno čudo, stota godišnjica Labinske republike, praktično prvog antifašističkog ustanka u Europi obilježena je primjereno, dokumentarnim filmom na HRT-u i solidnim interesom javnosti. Ta činjenica je bitna zbog toga što bez rudnika praktično ne bi bilo ni Labina, potom što svjedoči o tome da smo valjda definitivno izašli iz doba u kojima su postojale tabu-teme, također i jer priča o Labinskoj republici ukazuje na to da ovdje postoji autentična tradicija radničkog pokreta i na koncu zato jer to jeste bio epohalan događaj. Teško je stoga bilo nakon toga ne pogledati Mikuljanov film ‘Crveni i crni’ s Bekimom Fehmiuom i Milanom Štrljićem u glavnim ulogama, koji tematizira ovaj događaj.

Business as usual

Evo nas konačno i kod čitavog niza tema koje se uporno ponavljaju bez ikakvog reda i svrhe, a svjedoče o hrvatskoj stvarnosti i o tome zbog čega su ljudi zasićeni vijestima, događajima i sve više pasivni. Bilježimo tako još jedno, svakako ne posljednje, prepucavanje predsjednika Milanovića i čelnika Bosne i Hercegovine, inicirano još jednom od njegovih nepotrebnih i ničim izazvanih izjava o toj zemlji. Ovog puta vezano uz epidemiju.

U istu ravan ide i Plenkovićevo uzaludno uključivanje u utrku za novog gradonačelnika Zagreba i njegovo ismijavanje Klisovića kao ozbiljnog kandidata.

Kad smo već kod tih izbora, kandidatura Miroslava Škore, objavljena nakon Bandićeve smrti također ide u tu kategoriju ‘beskonačnog dana’, a petrinjski gradonačelnik Dumbović vjerovatno ovih dana preklinje potres više nego ikada. Da nije bilo potresa, reflektori javnosti ne bi se usmjerili prema njemu i karakteru njegove vlasti, prenamjenama i prodajama zemljišta, skupim jaknama koje nosi, specijalnim odnosima Grada i tvrtke njegove snahe i sina, o čemu ste mogli čitati na Telegramu, niti bi se suočio s prosvjedima. Izvjesno je nažalost da će sve to skupa prekriti ‘ružmarin, snjegovi i šaš’, ali i to da mu je ozbiljna politička karijera ipak pri kraju.

Aleksandar Vučić pak osim što pokazuje da ima razne marketinške talente, zbog kojih spektakularno slijeće u Sarajevo, noseći pet tisuća doza cjepiva na poklon, kao da se natječe s Milanovićem u besmislenim i ničim izazvanim izjavama. Ovog puta o istarskoj Malvaziji.

U konačnici, komemoracija i sprovod Milanu Bandiću s kompletnom scenografijom, govorima i profilom ljudi koji su im prisustvovali daju najprecizniju moguću sliku društva i države. Što svakako nije razlog za pravednički gnjev, jer politička i društvena elita nije pala s Marsa, nego predstavlja vjernu presliku nas samih koji ih biramo.

Novo zahuktavanje epidemije

Na kraju, pandemija je tema koje se još dugo nećemo riješiti. Novi val se izgleda zahuktava pa se čak i susjedne Bosna i Hercegovina te Srbija iznova donekle zatvaraju. Hrvatska je pak krenula u stanovitu liberalizaciju, o kojoj se sve više razmišlja i unutar Europske unije, a po svemu sudeći premijer bi mogao prelomiti i odlučiti se na uvoz Sputnjika, bez kojeg će očito biti nemoguće procijepiti dovoljan broj ljudi do ljeta.