Telegramov pregled tjedna: Mamić razotkriva suce, Milanović ratuje, Hrvatska se pretvara u Lampedusu

Hrvatska se definitivno pretvorila u Lampedusu, taj žuđeni otočić ispred Sicilije kojeg se mnogi nisu dokopali, završavajući utopljeni u Mediteranu. A najgore od svega je što zapravo nikoga od onih koji imaju moć nije briga. Nije ih bilo briga ni zbog Lampeduse, kao ni zbog BiH i Hrvatske. S jedne strane imamo kompletan svijet ujedinjen u zaustavljanju pandemije, a s druge potpunu ravnodušnost na konstantne smrti tisuća ljudi koji sanjaju bolji život.

Branislav Lečić optužen je za silovanje

Susjednu Srbiju pak potresa još jedan ozbiljan skandal vezan uz seksualno nasilje nad ženama. Opet u glumačkom svijetu. Naime, početkom tjedna je glumica Danijela Štajnfeld imenovala Branislava Lečića kao čovjeka koji ju je 2012. silovao četiri dana uoči premijere zajedničke predstave, objavljujući pri tome i audio-snimku razgovora kojeg je vodila s njim neko vrijeme nakon toga, nadajući se da će joj taj razgovor pomoći u suočavanju s traumama.

Snimka ne ostavlja nikakvog mjesta dilemama oko toga govori li Štajnfeld istinu, a Lečić je pokušavajući se obraniti prošao čitav krug, od ignoriranja, preko raznoraznih objašnjenja, monologa, čudnih konstrukcija, pa sve do spremnosti do ode na poligraf, što je u toj zemlji postalo popularno s aferama u posljednje vrijeme.

Uskoro su se počele javljati i druge žene sa sličnim iskustvima, Mirjana Karanović je odbila dalje igrati predstave s njim i po svemu sudeći, kako god završi pravosudni dio priče, ovaj nekadašnji ministar kulture, glumac zavidne karijere i aktualni predsjednik jedne od zaraćenih frakcija Demokratske stranke, okončao je ozbiljnu karijeru.

Trakavica oko Mamića

Iako su braća Mamić i Damir Vrbanović pravomoćno osuđeni, dojma smo da je ovo tek početak priče. Jednostavno je nemoguće ignorirati sve ono što je Zdravko Mamić rekao i potkrijepio snimkama i ostalim dokazima. Kao što je nemoguće ignorirati činjenicu da Zoran Mamić elegantno prelazi granice iako je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu.

Još malo o pravosuđu ili o Horvatinčiću

A kakva je zapravo situacija u pravosuđu svjedoči još jedna izvjesna odgoda odlaska Tomislava Horvatinčića na odsluženje zatvorske kazne, ovaj put zbog atrofije mišića, jer po zaključku vještaka ne može biti adekvatno liječen u zatvorskoj bolnici. I tako se baš svaki put poklopi, s iznenađujućim obratom u slučaju Zdravka Mamića, da ljudi koji čine elitu ove zemlje postavljene na potpuno krivim temeljima, bivaju nakon višegodišnjih opstrukcija procesa, osuđeni točno na toliko da ne moraju momentalno u zatvor, odnosno ispod pet godina, pa nastavljaju živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

Leteći cirkus Zorana Milanovića

No, s druge strane, ideja Zorana Milanovića da će na ovaj način promijeniti to isto pravosuđe je ponajprije potpuno besmislena, a potom i užasavajuća s obzirom na retoriku pa i logiku kojom se koristi. Može o Miloradu Pupovcu misliti tko god što hoće, ali je čovjek posve u pravu kad kaže da je jednostavno nemoguće na ovaj način postići to što predsjednik nominalno želi. Ali, ima tu još nešto. Da je samo djelić ovakve polemičke strasti, uložene energije i volje da zapravo mijenja stvari Milanović imao u vrijeme dok je bio premijer i imao stvarnu moć, pravosuđe više ne bi izgledalo kao ispostava HDZ-a.

Cenzura u Novostima

Da ni Milorad Pupovac nije posve nevin u odnosu prema premijeru Andreju Plenkoviću, svjedoči činjenica da su Novosti odlučile ne objaviti kolumnu Viktora Ivančića u kojoj ismijava Plenkovića i njegovo čuđenje svemu što se događa. Može sada netko reći da Pupovac nije glavni urednik tjednika, što je nominalno točno, ali je nemoguće da za ovo nije znao unaprijed i odobrio. Sve je skupa je tim besmislenije, jer je Ivančić napisao već čniz tekstova na ovu temu upravo u Novostima.

Klisovićeva karta ‘velike Hrvatske’

Da stvari mogu biti i gore svjedoči još jedan gaf kampanje Joška Klisovića za gradonačelnika Zagreba. Apsolutno je nevjerojatno da s te adrese u javnost krene propagandni materijal s Hrvatskom proširenih granica, a da to nitko ne registrira. Jednako kao što je nevjerojatno da od tog kandidata slušamo navodno zabavne doskočice o razlici u hercegovačkom porijeklu gradonačelnika i življenja u Hercegovačkoj ulici. SDP nije samo pokušaj lošije kopije HDZ-a, nego ni to ne znaju izvesti kako treba.

Bogićević ipak neće biti gradonačelnik Sarajeva

Da stanje na ljevici nije bitno bolje ni u Bosni i Hercegovini svjedoči cirkus u kojem su gradski vijećnici u Sarajevu prvo opstruirali izbor Bogića Bogićevića za novog gradonačelnika, a potom ga nakon što je on, zgrožen s onim što je vidio definitivno odustao od te pozicije, jednoglasno izabrali. Bosna i Hercegovina je nažalost istinski nacionalistička zemlja u kojoj sad već i simbolički pokušaji da se sačuva njena predratna supstanca više ne mogu proći.

Neizvjesni splitski izbori

Sve ankete pak, uključivši novo ozbiljno istraživanje koje je provela televizija N1, svjedoče o tome da će, kao i uvijek, najneizvjesnija utrka biti u Splitu. U kojem Željko Kerum iznova ima veliki izglede da osvoji vlast. U međuvremenu protiv njegove sestre Nevenke Bečić je konačno podignuta optužnica, ali to je jedva itko registrirao. Tko zna, možda uspije iznijeti obranu u kraćem periodu od Nadana Vidoševića koji je to napravio nakon osam godina.

Jagma oko cjepiva

Europska unija se izgleda ipak donekle pokrenula oko ubrzavanja kampanje cjepiva, postoji ideja o preraspodjeli Pfizerovog cjepiva, Covax-mehanizam je konačno dostavio prvih nešto manje od pedeset tisuća doza u Bosnu i Hercegovinu iz koje se građani masovno idu cijepiti u Srbiju, a političko vodstvo Hrvatske cijepilo se AstraZenecom s idejom da razbiju strah kod građana. Iako se pandemiji polako nazire kraj, činjenica je da ona sada luduje kao nikada i da su brojke svuda sve gore, a s ozbiljnim posljedicama u bolnicama završavaju sve mlađi ljudi.

Odlazak Irene Vrkljan i Joška Juvančića

Odlazak dvoje velikana ostavio sam za kraj, ali ne zato što smatram kulturu manje bitnom od svega prethodno navedenog, nego iz razloga da je odvojim od besmislene stvarnosti. Joško Juvančić je bio nezaobilazni akter u glumištu, na akademiji i posebno na Dubrovačkim ljetnim igrama, a knjige Irene Vrkljan, nažalost nikada nisu imali recepciju kakvu zaslužuju. Bilo bi lijepo da se to u budućnosti promijeni, a ja ću za kraj citirati dio oproštaja s njom kojeg je napisao Bora Ćosić u beogradskom listu Danas.

“…koju život vodio je kroz različite gradove i doba, a svuda su se naše sudbine sudarale, plele, uspoređivale, njezine krupne oči pratile su moj hod, ja sam kroz desetljeća gledao njenu sitnu figuru u stotini zajedničkih scena, zagrebačkih, rovinjskih, berlinskih. U mojoj rovinjskoj kući pričinjava se Ireni kako stare engleske tapete cvjetaju jednom botanikom, vidljivom samo za pjesničko oko.

Moja knjiga poezije zove se potom „Irenina soba“, jer ova tako postaje i njena, ukradena iz moje prozodije. Naš berlinski život pretvorio se u susjedski, u ulici Mommsena, mojoj prvoj tamošnjoj adresi, ona i Beno žive samo dvije kuće dalje. Taj samozatajni pisac njemački, za koga govore kao o najvećem stilisti onog jezika, s Irenom prevodi apokrif moje bake „Bel tempo“, bilo je to zaista najljepše vrijeme našeg života, berlinskog, i uopće.”