Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Tena Štivičić: Zapadnjački način života se ionako ne može spasiti

Telegramova kolumnistica Tena Stivičić o izbjeglicama i životu u Londonu

ZADNJA IZMJENA: lis. 1, 2015
Foto: AFP

Nedavno sam, u jednom društvu u Hrvatskoj, upoznala ženu koja me usred općenitog ćaskanja upitala, osjećate li vi u Londonu, u svakodnevnom životu, utjecaj islama. Zagrada je čini mi se visjela u zraku – budući da tamo imate toliko muslimana.

Možda se, zatečena pitanjem, nisam odmah dovoljno sadržajno izrazila, ali pitanje je ostalo sa mnom.

Ako isključimo mogućnost da sam kao “spavač” iz špijunskih filmova, nesvjesna utjecaja sve dok mi ne zazvoni telefon i netko mi ne šapne lozinku, nešto poput “insha Allah”, ja ga ne osjećam.

Naš način života

Malo sam više informirana o islamu nego što sam bila prije, jer je to isto pitanje stalno latentno prisutno u britanskom životu. Imam neke, ne baš tolerantne, stavove o burkama i šerijatskom zakonu, i čitav niz mišljenja o Saudijskoj Arabiji zbog kojih bi me tamo, bez sumnje, pozdravili šibom, kamenom ili solnom kiselinom, ali, s druge strane, imam i tvrdoglav i uporan nedostatak nepovjerenja u muslimane.

Također, linija demarkacije u Britaniji između “mi” i “oni” redovito me zbunjuje i ne znam kamo spadam, ali nakon godina bijele, istočnoeuropske, prijetnja je opet druge boje kože i, uglavnom, druge vjere. Pa uzmimo da pripadam srednjoj vrijednosti onoga što se naziva “našim načinom života”, pojma koji je, sudeći po mnogim izvorima, stalno pod napadom, ali, kako god okreneš, još se uvijek ne da.

Kad sam prije trinaest godina došla u London, o migrantima sam znala malo. Malo iz onih naših dana, o gastarbajterima i to s nikad propitanim, paušalnim gradskim snobizmom.

O izbjeglicama sam znala iz onih naših drugih dana. O tome kako je strašno biti izbjeglica, kako pogled na njih slama srce, a i kako je empatija akutna stvar i opstaje samo ako izbjeglica pokazuje stalnu poniznost i zahvalnost. A ne da tamo, po hotelima, demonstrira nedostatak kućnog odgoja. Jer bonton je bonton, prošao ti egzistencijalnu traumu ili ne.
A o azilantima, i o tome kako ih neumoljivo proizvodi globalni kapitalizam, tek sam počela saznavati. U tadašnjoj Hrvatskoj, zagledanoj samo u dva pupka, svoj i jednog susjeda, malo se mislilo o globalizaciji.

U jednom britanskom televizijskom programu otkrila sam što su to prihvatni centri za tražitelje azila. Kasnije, istražujući ih za dramu koju sam pisala, saznala sam da zbog pravnih, kulturoloških, jezičnih i praktičnih barijera obrada molbe za azil ponekad traje i nekoliko godina i da ih mnogi aplikanti provode zaključani u ćelijama prihvatnih centara. Službeno neutralni, ali realno osumnjičeni kao lažljivci, čame u tim ćelijama, dok se vrijeme obrade vodi kao “neizvjesno”. Jedna mi je takva tražiteljica rekla “ne znati koliko treba čekati, isto je kao da je zauvijek.”

Svih mojih godina u Londonu, i mnogo godina prije, migranti uporno dolaze, s tim da ovdje uporno i ostaju. I ja 13 godina kontaminiram sredinu u koju sam nahrupila s mirisom pašticade i podozrivošću prema kraljevskoj obitelji, što ovdje nisu prosječne vrijednosti

U tom programu, prije trinaest godina, neki su zajapureni Britanci vapili o zaštiti našeg načina života od, u tom slučaju, Iračana. Naravno, i prije nego sam ja počela bilježiti vrijeme u Britaniji, ta je sintagma dobro prolazila. Naš način života u Britaniji trajno se odvija na matrici antiimigrantskog bubnjanja. Megafon je malo uperen prema Africi, malo prema istočnoj Europi, malo prema Bliskom i Dalekom istoku, a, u zadnje se vrijeme, sve više, neurotično trza na sve strane. Teško je odlučiti koji su stranci opasniji, kojih ima više, koji bi mogli iskoristiti trenutak kad je pažnja okrenuta nekoj akutnoj izbjegličkoj krizi, da se provuku ispod radara.

Svih mojih godina u Londonu, i mnogo godina prije, migranti uporno dolaze, s tim da ovdje uporno i ostaju, a onih koji se nakon koje godine vraćaju kućama nema u javnom diskursu. Da ne spominjem sve one nepregledne koji su tu bili prije mene, a da zanemarim i sebe samu koja, već trinaest godina, kontaminiram sredinu u koju sam nahrupila mirisom pašticade i podozrivošću prema kraljevskoj obitelji, a to nisu prosječne vrijednosti našeg načina života. I usprkos tome, svi mi i dalje živimo normalno. Štiteći nešto neodrživo. Nešto što će se urušiti. I kao u vezi sa zlostavljačem, nešto što nas već unesrećuje.

Za sreću trebaju stvari

Naš način života, da pojasnim, ne podrazumijeva da se u prostorijama mjesne zajednice sastajemo, pjevamo autohtone pjesme i jedemo tradicionalne kolače slaveći naš identitet.

On podrazumijeva to da uzimamo što nam treba iz zemalja bogatih resursima, a koji nam trebaju da bismo naš način života provodili u djelo. Kako te zemlje, tako bogate svime što nama igra spadaju u treći svijet, pitanje je za Kviska.

Pojedine situacije ponekad galvaniziraju jedan dio nas da se skupimo i u milijunima marširamo protiv neke ilegalne invazije, ali kad nas odignoriraju, idemo kućama, jer naš način života je brz i iscrpljujuć i ne dopušta vrijeme za ustrajanje u protestu. Uzročno-posljedična veza između dotičnog ilegalnog rata i stvaranja ISIL-a povijesna je perspektiva i nema veze sa svakodnevicom našeg načina života.

A i nema mjesta za takve poruke u našoj svijesti trajno hipnotiziranoj željom za posjedovanjem više stvari. Odavno razotkriveni manevar i dalje nas drži u šaci. Stvari su ključni element sreće u našem načinu života. Da bismo imali stvari, one moraju biti jeftine, a da bi bile jeftine mora postojati mreža sweatshopova u Europi i izvan nje koja podržava mizernu egzistenciju čitave sile očajnika koji bi inače prolazili još gore, budući da potječu iz zemalja koje nikako da ostvare stabilnu autonomnost. Iako im mi stalno u tome pomažemo.

A tamo stalno novi ratovi, pučevi, egzodusi, stalno sumanuti diktatori dolaze, odlaze, a mi smo stalno tu. Te podrivamo, te rušimo, te bombardiramo, te provodimo sankcije, te destabiliziramo, pa stabiliziramo, pa, čovječe, dokle ćemo im više pomagati kad njima očito pomoći nema i nikad im nije dosta. Nije im dosta što im pomažemo kod njih, nego sad još da im pomažemo i kod nas.

Lako je donirati odjeću

Pa nismo mi na ovoj zemlji isključivo zato da pomažemo drugima. Jasno je, naravno, da nijedna od naših zemalja sama po sebi, kako sada funckionira, ne može primiti nebrojene izbjeglice. I jasno je da svaka zemlja ima svoj vlastiti broj unesrećenih, nezaposlenih, onih koji ne vide zašto bi nekim strancima trebalo dati šansu za bolji život kad je mi sami ne vidimo. Jer mislimo da su izbjeglice, a ne sistem, krive što se kvaliteta našeg života srozava i što se neshvatljivo kotrljamo u siromaštvo dok je bogatstva oko nas sve više.

Naravno, opća je empatija, pa i moja vlastita, jalova i nekonstruktivna. Ali lakše je donirati staru odjeću nego usmjeriti život ka agitiranju za promjenu vanjske politike svih zapadnih sila.

A lakše je i bjesniti protiv konkretnog neprijatelja nego usvojiti ideju da je distopijska slika budućnosti na pragu. Naš način života i migranti – to su dvije strane istog novčića koji se neprekidno vrti. A vrti se, samo još i to da ne zaboravimo, na skliskom terenu klimatskih promjena koje će uskoro proizvesti novi val migracija.

Ne znam kamo će Hrvati. Moj muž i ja planiramo put škotskih visoravni.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. rujna 2015.

Tena Štivičić
Spisateljica i dramaturginja
Više s weba