Prva, najčešća teza jest ona o strateškoj važnosti brodogradnje za Republiku Hrvatsku. Zašto bi u 2018. godini brodogradnja, a ne, recimo, umjetna inteligencija, predstavljala strateški odabir Hrvatske, nejasno je. Strateškim industrijama obično se proglašavaju one, od kojih koristi imaju sve ostale industrije i većina građana, poput željeznice, pošte, vodovoda ili električne struje, pa država ili lokalna zajednica odluče limitirati tržišne mehanizme.
Razlog za to jest umjetno održavanje pristupačnih cijena ili neisplativih usluga od kojih, računa se, koristi imaju ostali poslovni i privatni subjekti. Američka državna pošta niže gubitke i ima dampinške cijene dostave paketa, koje su međutim omogućile tisućama e-commerce startupova da izgrade svoje biznise (pa tako i Amazonu i Jet.com-u). Gradnja brodova ne djeluje kao aktivnost koja poboljšava život i poslovanje onih građana Hrvatske, koji ne sudjeluju u njoj. Tezu o strateškoj važnosti brodogradnje plasirali su lokalni političari kojima glasovi zaposlenika i njihovih obitelji uistinu predstavljaju strateški interes.
Bedasta ekonomska manipulacija
Druga teza o novom državnom spašavanju brodogradilišta sažeta je u tekstu Poslovnog dnevnika iz 2009. godine, nedavno uskrsnulom na društvenim mrežama, u kojem se navodi kako i ona brodogradilišta, koja posluju s minusom, puno znače za državni proračun. Tu se misli na masu poreza i doprinosa koje velika kompanija poput Uljanika godišnje uplaćuje u državni proračun, što je jedna od najbedastijih ekonomskih manipulacija u kompleksnoj temi brodogradnje.
Najbrži put za izgraditi kompaniju od 500 milijuna kuna godišnjih prihoda jest da novčanice od 10 kuna ljudima prodajete po 9 kuna; iako ćete prihodovno sasvim sigurno dostići Inu, Agrokor i Plivu, vaš poslovni model ima ugradbenu grešku radi koje neprekidno proizvodite minuse. Kazati da vi, ipak, zapošljavate ljude i uplaćujete u proračun, pa stoga možete iz njega povući novac kad vam zatreba, naprosto je netočno. Porezi, doprinosi i prirezi nisu oblik štednje, koji možete u bilo kojem trenutku zatražiti nazad, jer bi onda svatko razuman odmah od države zatražio svoj novac. Problem vašeg poslovnog modela ne može biti problem koji bi državu nagnao na intervenciju, jer bi onda svaka loše postavljena tvrtka mogla zatražiti Vladinu pomoć – razlika, doduše velika, bila bi samo u broju zaposlenih.
Brkanje vlasničkih i radničkih problema
Treća teza jest upravo broj zaposlenika, odnosno da bi stečaj Uljanika bio nepopravljiv ekonomski šok za cijelu Istru. S ljudske se strane možemo složiti da je jezivo raspravljati o mogućem stečaju kompanije s 4500 zaposlenih. No tim ljudima treba drugačije pomoći da se snađu; uz deficit radnika koji u Hrvatskoj raste, to bi ionako bilo jednostavnije nego se čini. U raspravama o Uljaniku, pritom, brkaju se vlasnički i radnički problemi – zaposlenici ove kompanije nisu samo zaposlenici. Dobar dio njih drži dionice te kompanije. Kad je 2012. provedena zadnja etapa radničke privatizacije, predstavnici sindikata hvalili su se kako će sada konačno upravljati svim procesima, bez nesposobnih i pohlepnih menadžera, da bi šest godina kasnije ustvrdili da nisu znali kako trebaju nadzirati rad vlastite Uprave.
Osim toga, stečaj ili predstečaj kompanije ne mora značiti njen nestanak ili prekid proizvodnje, već promjene u vlasničkim odnosima. Pevecovi dućani normalno rade i nakon Peveca. Ukoliko je fundamentalni poslovni model zdrav i dobar, a problemi se tiču trenutne likvidnosti ili operativne nesposobnosti, ne postoji ništa što bi spriječilo hordu oportunih investitora da odmah ugrabe udjele Uljanika. Njihov izostanak ipak upućuje na dublje probleme te kompanije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Desni i lijevi populisti eksploatiraju tužne sudbine
Četvrta teza jest ona emotivno-nostalgična, da bi propast Uljanika označio simbolični kraj velike industrije na Jadranu (ili barem u Puli). Problem koji uporno ponavlja većina nepoznavatelja osnovnih ekonomskih zakona jest da se drže onoga sto je nekad bilo, i po tome analiziraju sadašnjost i gataju o budućnosti. Proizvođači kočija sasvim su sigurno doživjeli teške dane u doba automobilskog zaleta, kao i Katolička crkva u doba izuma tiskarskog stroja; babe vračare u doba etabliranja medicine kao legitimne znanosti; dućani s pločama u doba Spotifyja; i tako dalje.
Teška industrija uglavnom se seli prema azijskim zemljama, a zapadne zemlje odavno su se okrenule robotici, IT-u, umjetnoj inteligenciji, biotehnologiji – odnosno, naprednijim uslugama i proizvodima koje ljudima omogućuju bolja radna mjesta, veće plaće i brži napredak. Na ruševinama starih vojno-tehnoloških divova Silicijske doline izgrađeni su Google, Apple, Microsoft i ostali. Grubu neistinu da se stare, nekadašnje poslove može vratiti uz državnu ispomoć danas nam prodaju desni i lijevi populisti, od Trumpa do Živog zida, koji tako na najgori mogući način eksploatiraju objektivne životne probleme i tužne ljudske sudbine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teze o nužnosti državne intervencije u Uljanik prepune su mitova i zabluda
Nekoliko besmislenih teorija koje nam uporno nameću kako bismo pomislili da su državna jamstva za brodogradilišta dobra ideja
Najbrži put za izgraditi kompaniju od 500 milijuna kuna godišnjih prihoda jest da novčanice od 10 kuna ljudima prodajete po 9 kuna; iako ćete prihodovno sasvim sigurno dostići Inu, Agrokor i Plivu, vaš poslovni model ima ugradbenu grešku radi koje neprekidno proizvodite minuse. Kazati da vi, ipak, zapošljavate ljude i uplaćujete u proračun, pa stoga možete iz njega povući novac kad vam zatreba, naprosto je netočno
Prva, najčešća teza jest ona o strateškoj važnosti brodogradnje za Republiku Hrvatsku. Zašto bi u 2018. godini brodogradnja, a ne, recimo, umjetna inteligencija, predstavljala strateški odabir Hrvatske, nejasno je. Strateškim industrijama obično se proglašavaju one, od kojih koristi imaju sve ostale industrije i većina građana, poput željeznice, pošte, vodovoda ili električne struje, pa država ili lokalna zajednica odluče limitirati tržišne mehanizme.
Razlog za to jest umjetno održavanje pristupačnih cijena ili neisplativih usluga od kojih, računa se, koristi imaju ostali poslovni i privatni subjekti. Američka državna pošta niže gubitke i ima dampinške cijene dostave paketa, koje su međutim omogućile tisućama e-commerce startupova da izgrade svoje biznise (pa tako i Amazonu i Jet.com-u). Gradnja brodova ne djeluje kao aktivnost koja poboljšava život i poslovanje onih građana Hrvatske, koji ne sudjeluju u njoj. Tezu o strateškoj važnosti brodogradnje plasirali su lokalni političari kojima glasovi zaposlenika i njihovih obitelji uistinu predstavljaju strateški interes.
Bedasta ekonomska manipulacija
Druga teza o novom državnom spašavanju brodogradilišta sažeta je u tekstu Poslovnog dnevnika iz 2009. godine, nedavno uskrsnulom na društvenim mrežama, u kojem se navodi kako i ona brodogradilišta, koja posluju s minusom, puno znače za državni proračun. Tu se misli na masu poreza i doprinosa koje velika kompanija poput Uljanika godišnje uplaćuje u državni proračun, što je jedna od najbedastijih ekonomskih manipulacija u kompleksnoj temi brodogradnje.
Najbrži put za izgraditi kompaniju od 500 milijuna kuna godišnjih prihoda jest da novčanice od 10 kuna ljudima prodajete po 9 kuna; iako ćete prihodovno sasvim sigurno dostići Inu, Agrokor i Plivu, vaš poslovni model ima ugradbenu grešku radi koje neprekidno proizvodite minuse. Kazati da vi, ipak, zapošljavate ljude i uplaćujete u proračun, pa stoga možete iz njega povući novac kad vam zatreba, naprosto je netočno. Porezi, doprinosi i prirezi nisu oblik štednje, koji možete u bilo kojem trenutku zatražiti nazad, jer bi onda svatko razuman odmah od države zatražio svoj novac. Problem vašeg poslovnog modela ne može biti problem koji bi državu nagnao na intervenciju, jer bi onda svaka loše postavljena tvrtka mogla zatražiti Vladinu pomoć – razlika, doduše velika, bila bi samo u broju zaposlenih.
Brkanje vlasničkih i radničkih problema
Treća teza jest upravo broj zaposlenika, odnosno da bi stečaj Uljanika bio nepopravljiv ekonomski šok za cijelu Istru. S ljudske se strane možemo složiti da je jezivo raspravljati o mogućem stečaju kompanije s 4500 zaposlenih. No tim ljudima treba drugačije pomoći da se snađu; uz deficit radnika koji u Hrvatskoj raste, to bi ionako bilo jednostavnije nego se čini. U raspravama o Uljaniku, pritom, brkaju se vlasnički i radnički problemi – zaposlenici ove kompanije nisu samo zaposlenici. Dobar dio njih drži dionice te kompanije. Kad je 2012. provedena zadnja etapa radničke privatizacije, predstavnici sindikata hvalili su se kako će sada konačno upravljati svim procesima, bez nesposobnih i pohlepnih menadžera, da bi šest godina kasnije ustvrdili da nisu znali kako trebaju nadzirati rad vlastite Uprave.
Osim toga, stečaj ili predstečaj kompanije ne mora značiti njen nestanak ili prekid proizvodnje, već promjene u vlasničkim odnosima. Pevecovi dućani normalno rade i nakon Peveca. Ukoliko je fundamentalni poslovni model zdrav i dobar, a problemi se tiču trenutne likvidnosti ili operativne nesposobnosti, ne postoji ništa što bi spriječilo hordu oportunih investitora da odmah ugrabe udjele Uljanika. Njihov izostanak ipak upućuje na dublje probleme te kompanije.
Desni i lijevi populisti eksploatiraju tužne sudbine
Četvrta teza jest ona emotivno-nostalgična, da bi propast Uljanika označio simbolični kraj velike industrije na Jadranu (ili barem u Puli). Problem koji uporno ponavlja većina nepoznavatelja osnovnih ekonomskih zakona jest da se drže onoga sto je nekad bilo, i po tome analiziraju sadašnjost i gataju o budućnosti. Proizvođači kočija sasvim su sigurno doživjeli teške dane u doba automobilskog zaleta, kao i Katolička crkva u doba izuma tiskarskog stroja; babe vračare u doba etabliranja medicine kao legitimne znanosti; dućani s pločama u doba Spotifyja; i tako dalje.
Teška industrija uglavnom se seli prema azijskim zemljama, a zapadne zemlje odavno su se okrenule robotici, IT-u, umjetnoj inteligenciji, biotehnologiji – odnosno, naprednijim uslugama i proizvodima koje ljudima omogućuju bolja radna mjesta, veće plaće i brži napredak. Na ruševinama starih vojno-tehnoloških divova Silicijske doline izgrađeni su Google, Apple, Microsoft i ostali. Grubu neistinu da se stare, nekadašnje poslove može vratiti uz državnu ispomoć danas nam prodaju desni i lijevi populisti, od Trumpa do Živog zida, koji tako na najgori mogući način eksploatiraju objektivne životne probleme i tužne ljudske sudbine.