The Guardian je upravo objavio 2000 mučnih dokumenata o uvjetima na onom australskom otoku za azilante. I još je strašnije nego što se mislilo

Guardianova analiza dokumenata otkriva kako su u tim izvješćima djeca daleko najzastupljenija skupina. Od ukupno 2.116 dokumenata, koliko ih je pušteno u javnost, 51.3 posto izvješća odnosi se na djecu iako djeca čine tek 18 posto ukupne populacije azilanata na Nauruu. Izvješća se odnose na razdoblje od svibnja 2013. do listopada 2015. godine.

Silovanja djece redovita su pojava na Nauruu

Razmjeri okrutnosti variraju od prijetnji djeci ubojstvima do izravnog fizičkog nasilja koje su čuvari vršili na djecom azilanata. U rujnu 2014. jedan je učitelj prijavio kako je jedna učenica zatražila tuširanje u trajanju od četiri minute umjesto dvije. “Njezin zahtjev je prihvaćen pod uvjetom da će čuvaru pružati seksualne usluge. Radi se o muškarcu. Nije prijavila je li se to doista dogodilo ili nije. Taj čuvar želi inače gledati i dječake i djevojčice dok se tuširaju”, stoji u jednom od tih dokumenata.

Neki dokumenti sadrže i primjere šokatnog ponašanja traumatizirane djece. Jedan službenik kampa prijavio je, primjerice, u rujnu 2014., slučaj djevojčice koja si je vlastoručno zašila usne. Jedan je čuvar to vidio i stao joj se smijati. U srpnju iste godine jedna se djevojčica, kojoj tad nije bilo još niti 10 godina, skinula do gola i pozvala grupu odraslih da stave prste u njenu vaginu. U veljači 2015. jedna je djevojčica pokazala na svoju vaginu i rekla da ju je jedan azilant ondje rezao.

U tim izvješćima našlo se ukupno sedam prijava seksualnog nasilja nad djecom, 59 puta prijavljeni su napadi na djecu, 30 puta dokumentirani su slučajevi djece koja su se samoozlijeđivala, dok su čak 159 puta prijavljeni slučajevi djece koja su prijetila da će pribjeći samoozljeđivanju.

Izvješća su pisali ljudi koje je zaposlila australska vlada

Izvješća iz Naurua pokazuju nevjerojatne činove očaja. Jedna je žena doživjela slom nakon što joj je u listopadu 2015. rečeno kako će svoje dijete morati roditi u logoru. “Dat ću svoje dijete Australcima da se za njega brinu”, obećavala je čuvarima. “Ne želim roditi ovdje i odgajati ga u ovoj prljavštini.”

Ovi dokumenti podižu pitanja o tome kako se prijavljuju informacije na Nauruu, jednom od dva australska kampa za azilante. Dodatno ističu ozbiljnu zabrinutost za dobrobit djece i odraslih koji borave na tom izoliranom otoku. Pokazuju kako su australske vlasti propustile reagirati na rane znakove opasnosti i kako se nisu provele istrage u slučajevima seksualnog nasilja nad djecom.

A najpogubniji dio tih dokaza tiče se izvješća koje su dokumentirali sami zaposlenici logora. Ti socijalni radnici, čuvari, učitelji i liječnici imaju dužnost brinuti se za tisuće azilanata zatočenih na otoku.

Australija je u tom periodu provodila istrage u kampovima

Nauru je, inače, najmanja otočna država na svijetu u kojoj živi manje od 10.000 ljudi. A Australija nudi operativnu podršku lokalnim vlastima što je čini direktno odgovornom za užase koji se ondje događaju. Prema posljednjim dostupnim podacima na Nauruu je boravilo 442 ljudi: 338 muškaraca, 55 žena i 49 djece. U drugom australskom logoru takvog tipa, onom na otuku Manusu, Australci drže 854 azilanta, svi su muškarci. Australsku imigrantsku politiku UN, inače, kritizira već dulje vrijeme.

Guardian piše kako je te uznemirujuće dokumente objavio zbog toga što smatra da Australci imaju pravo znati kako se njihova vlada odnosi prema ljudima koji borave na Nauruu i Manusu, kampovima za koje australski porezni obveznici godišnje izdvajaju 1.2 milijarde dolara godišnje.

Ti dokumenti, inače, pokrivaju razdoblje u kojem su australske organizacije za zaštitu ljudskih prava kao i službeni organi vlasti navodno provodili istrage o zbivanjima u ta dva ozloglašena logora. Svaka od tih istraga završava time što australske vlasti navode kako rade na poboljšavanju uvjeta u kampovima za azilante.

Parlament je podržao takvu imigrantsku politiku

Tako je u travnju 2015. australski ministar imigracije Peter Dutton poručio kako Nauru želi pretvoriti u sigurno mjesto. Kazao je kako je svojim zaposlenicima naložio da naprave sve što je u njihovoj moći da se pobrinu za to da se uvjeti u australskim logorima za azilante poboljšaju.

Wilson Security, tvrtka koja se brine za sigurnost na Nauruu, poručila je u australskom parlamentu kako vodi robustnu politiku, procedure i procese kako bi podržala operacije na Nauruu. “Optužbe za seksualno zlostavljanje tretiraju se brzo i susosjećajno. Čim Wilson Security primi neku optužbu, odmah poduzimamo nužne korake kako bismo riješili slučajeve.”

Vlasti onemogućuju pristup logoru

No, nakon curenja ovih dokumenata postalo je jasno da tome nije tako. Mnogi od azilanata koji borave na Nauruu u dokumentiranom dvogodišnjem periodu nisu imali priliku napustiti otok. Neki su dobili dopuštenje da otok napuste na jedan dan, ali su bili pod strogim nadzorom. Drugima je dopušteno da se pridruže domicilnoj zajednici, ali im je i dalje bilo zabranjeno napuštati otok.

Ovi dokumenti dokazuju i ono o čemu se pisalo još i ranije: pristup Nauruu strogo je kontroliran. Incidenti koji se događaju ondje prijavljuju se tek povremeno, no australska politika prešućivanja afera povezanih s logorima za azilante spriječila je protok informacija.

Silovanja su svakodnevna pojava

Kako su pokazala izvješća, seksualno nasilje nad mladim ženama stalna je pojava na tom otoku. U jednom od tih dokumenata zapisana je i prijava mlade žene kojoj je rečeno kako se nalazi na listi čekanja koju su sastavili lokalni čuvari. Radi se o listi na kojoj su navedene sve slobodne azilantice koje su čuvari smatrali poželjnima. “Primila je ponude da ju se oplodi nakon što izađe iz logora.”

Drugi, u nizu sličnih dokumenata, otkriva kako je jedan savjetnik Wilson Securityja jednoj ženi koja je prijavila silovanje rekao kako su silovanja u Australiji uobičajena pojava te kako se silovatelje ne kažnjava. Priča postaje i traumatičnija kad joj se doda da ju je čuvar nakon prijave silovanja upitao zašto nije vikala kad joj se to dogodilo. “Moraš prihvatiti da bi tvoj silovatelj na Nauruu mogao postati tvoj prvi susjed. Osim toga, moraš svog sina podučiti tome da se prema njemu odnosi s poštovanjem”, rekao joj je čuvar.

Postoje i optužbe da vozači autobusa redovito slikaju azilantice te da potom njihove fotografije koriste pri masturbaciji. A dokumentirani su i slučajevi u kojima se muškarcima prijeti da će biti silovani kao i slučaj žene koja je zaprijetila samoubojstvom ne prestanu li je muškarci dirati.

Bivša savjetnica s otoka sve potvrdila

“Spremna sam reći da su silovanja na Nauruu veliki problem”, poručuje Lousie Newman, bivša savjetnica vladine organizacije za nadzor zdravlja azilanata. “Neke od priča žrtava su nevjerojatno alarmantne, poglavito zbog toga što se ne poduzima ništa kako bi se to nasilje zaustavilo”, dodaje.

“Ne radi se o jednom izoliranom slučaju. Da se radi o samo jednom slučaju i da je odgovor vlasti na to nasilje bio nepostojeći, tad bi se možda na tome moglo i poraditi. Problem je u tome što mislim da se ovdje radi o sustavnom izostanku procesiranja zločina i razumijevanja cjelokupne situacije”, kaže Newman.

OVDJE možete pročitati ostatak prilično šokantnih priča imigranata zatočenih u australskom azilantskom logoru Nauru.

Dugotrajna izolacija pogubna je za psihu

Zdravstveni stručnjaci već dugo upozoravaju na psihičke posljedice uzrokovane dugotrajnom izolacijom, a ovi spisi vrlo slikovito prikazuju kako se te posljedice manifestiraju. Jedan muškarac pitao je socijalnog radnika može li mu nabaviti metke kako bi ga drugi azilant mogao ubiti. Jedna žena naoštrila je olovku kojom si je potom prerezala zapešća. Druga se pokušala objesiti plahtom.

U jednom izvješću iz siječnja 2015. opisan je slučaj djevojčice koja je doživjela psihotičnu epizodu nakon što je njezina majka pretrpjela spontani pobačaj. Neprestano je imala halucinacije djeteta koje ju je pratilo. “Nije sigurna radi li se o muškarcu ili o ženi, ali zna da ima tamno lice i da je veličine djeteta. Halucinacija joj prijeti smrću, a ponekad je navodi i na samoubojstvo”, zapisao je netko od zaposlenika Naurua u njezin dosje.

Doktor Peter Young, bivši ravnatelj australskog psihijatrijskog sustava za azilante, potvrdio je da stopa suicidalnosti nakon šest mjeseci provedenih u izolaciji raste. “Tome je tako zbog beznađa koje je najjači okidač za samoubojstva. Neki oblici samoozlijeđivanja poput šivanja usana imaju elemente protesta i već su ranije dokumentirani u zatvorima. Zatvorenici se tim činom služe kako bi ukazali na vlastitu bespomoćnost.”