Neprimjetna smrt političkih stranaka u iščekivanju Trumpa i Orbana

Za većinu novih stranaka u zadnjih par godina ispalo je da je riječ o mrtvorođenčadi

ZADNJA IZMJENA: tra 15, 2016
Foto: AFP

Igrom prilika moj je drug bio zadužen za organizaciju pokopa jedne političke stranke. Stranka je umrla s minusom na tekućem računu pa mu je trebalo gotovo godinu dana da skupi novac i otplati njene dugove. Tražiti donacije za mrtvu stranku ispao je prilično težak zadatak jer donatorima nije mogao obećati pomoć stranke na javnim raspisima, posao za sina ili kćer u ministarstvu ili pak rušenje zakona koji bi htio regulirati područje njihova djelovanja.

Moj drug mogao im je reći tek hvala i doviđenja, a to nisu riječi koje investitori u vlastitu budućnost žele čuti. Podjednako je teško bilo dokopati se neplaćenih članarina strankinih sad već bivših članova. Ti se ljudi u novom životu nisu htjeli prisjećati svoje neslavne prošlosti, a još manje podmirivati dugove pokojniku.

Kraljevska smrt

Srećom se radilo o maloj stranci, stranci u početnom stadiju koja se prije smrti još nije razrasla u sve nadzorne odbore, stručne komisije i štabove, kulturna društva i sindikate. Njeno je umiranje zapravo proteklo gotovo pa bezbolno.

Kraljevska smrt, reklo bi se mrtvozorničkim rječnikom. Smrt je to kojom ozbiljne, velike stranke ne umiru. One umiru polako, neprimjetno i obično tek nakon brojnih bezuspješnih liječničkih terapija i oživljavanja shvatite da je smrt već odavno nastupila.

Smrt nekoć najveće slovenske stranke, Liberalne demokracije Slovenije (LDS), ustanovljena je tako tek nakon desetak godina pa je pokojni LDS neko vrijeme mrtav vladao Slovenijom i time pomogao Janezu Janši da na sljedećim izborima osvoji vlast, da bi zatim izveo liposukciju na svom kosturu, tri godine sastavljao vladu Boruta Pahora i ispratio nas u krizu. Od tada pa do danas, LDS leži negdje mrtav, nesahranjen, a politička praznina koju je ostavio iza sebe još se popunjava.

U najgorem, ali nažalost i najvjerojatnijem slučaju, moglo bi nam se dogoditi pravo ukazanje slovenskog Viktora Orbana ili još klasičnijeg desničara i populista kao što je onaj Donald Trump

Sličnom, neprimjetnom smrću umrla je i naša najveća desna stranka. Slovenski socijalni demokrati (SDS) u svojim najboljim danima pokušavali su se prodavati kao umjerena europska desnica, ali im glumljenje poštivanja građanskih prava svih građana nikada nije polazilo za rukom. No, s vremenom je nestalo čak i neiskrene umjerenosti i europejstva, stranku su posljednjih godina napustili svi koji su bili u stanju progovoriti dvije tri proste rečenice, a da pritom ne uvrijede političke suparnike, pripadnike manjina, slovenski pravopis, zdrav razum i logiku.

Ono što je ostalo, tipična je fašistoidna desnica, poput Jobbika i Zlatne zore, pa pokojni SDS danas organizira domoljubne skupove za obranu Slovenije, svojim paramedijima širi islamofobnu propagandu, dok njeni članovi u parlamentu drže predavanja iz kreativne povijesti. Da bi smrt SDS-a postala zvanična, trebalo bi samo još vijest o njenoj smrti priopćiti njenu predsjedniku, pokojnom političaru Janezu Janši. Ali nekim čudom, u stranci koja bi tako hrabro branila Sloveniju od izbjeglica, nitko nije dovoljno hrabar za taj čin.

Opasni za zajednicu

Smrt političkih stranaka, međutim, pa čak i kada zadesi one vama omražene, nikako nije nešto čemu bi se odgovoran građanin trebao radovati. Vrijeme nakon smrti vrijeme je malih stranačkih bogova, svih onih koji za života stranke nisu smjeli previsoko dignuti svoje glavice. Kad stranka umre, mali bogovi se svi sretni dočepaju kormila uvjereni da mogu riješiti stvar, iako je obično riječ o ljudima koji ne umiju riješiti ni dječje zagonetke.

Uz to, lokalni mangupi kojima je stranka nudila pokriće za njihove lokalne mangupluke, i sva ona ništarija, koja je s pomoću stranke svoje ništavne guzice smjestila u udobne javnoupravničke fotelje, smrću svog blagoslovitelja vrlo se uznemiri i ako ne uspiju naći nove političke sponzore, po pravilu se povampire, a mali ih bogovi ne umiju zauzdati. I tu stvari obično izmiču kontroli, a postaju i opasne za širu društvenu zajednicu.

Stoga je smrt Janšine stranke nešto što nas svakako treba zabrinjavati. Izvjesno je, naime, samo to da će SDS ostaviti iza sebe jednu sasvim solidnu ekstremističku formaciju s nezanemarivim brojem sljedbenika i glasača koja će otvoreno krenuti u rat sa svime što je drukčije i strano, dok je nemoguće predvidjeti što će popuniti ispražnjen prostor lijevo od esdeesovskog fašizma.

Smrt političkih stranaka, međutim, pa čak i kada zadesi one vama omražene, nije nešto čemu bi se trebalo radovati. Vrijeme nakon smrti vrijeme je malih stranačkih bogova

Pitanje je to naše političke budućnosti; pitanje je to hoćemo li u Sloveniji ikada dobiti modernu, demokratsku desnicu koja neće biti utemeljena na svom anti-antifašizmu i na boli poraženih u Drugom svjetskom ratu; pitanje je to tko će i čime će nagovoriti sve one koji su se ili će se tek razočarati politikom pokojnog SDS-a i Janeza Janše.

U najgorem, ali na žalost i najvjerojatnijem slučaju, moglo bi se dogoditi da nam se ukaže slovenski Viktor Orban ili pak klasičniji desničarski populist poput Donalda Trumpa, netko, dakle, tko će ljudima ponuditi SDS-ovu politiku s čovječjim licem. Iskreno rečeno, trenutačni slovenski premijer Miro Cerar i njegova Stranka modernog centra nisu baš daleko od toga, ali ipak sumnjam da mogu nagovoriti Janšine glasače pa makar od države napravili atomsko sklonište.

No, još više od te mogućnosti bi nas moralo brinuti što se za većinu stranaka koje su se pojavile na političkoj sceni u posljednjih nekoliko godina ispostavilo da je riječ o mrtvorođenčadi pa si stoga polako treba postaviti pitanje – ima li u slovenskoj politici života? Jer bez obzira na to koliko smo mi s razlogom razočarani politikom, ono što bi umjesto nje moglo popuniti nastalu prazninu, mnogo je, baš mnogo gore.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 9. travnja 2016.

Goran Vojnović
Književnik i redatelj
42 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program