U prva četiri mjeseca ove godine u SAD-u je iz vatrenoga oružja ubijena 5971 osoba, među njima 92 djece u dobi do 11 godina i 516 u dobi od 12 do 17 godina. Zabilježene su 184 “masovne pucnjave”, ako se kao takve računaju samo one u kojima je jedna osoba iz vatrenoga oružja ubila najmanje četiri osobe. Podatke o žrtvama vatrenoga oružja dnevno prikuplja i objavljuje američka neprofitna organizacija “The Gun Violence Archive”.
Ova porazna statistika ponajviše je rezultat enormne “naoružanosti” američkih građana. Prema posljednjemu dostupnome izvješću „Small Arms Survey“ u SAD-u je u civilnome posjedu bilo 390 milijuna komada vatrenoga oružja ili 120,48 komada na 100 stanovnika. U svijetu je u cirkulaciji cca milijardu komada, od čega je u vojnim arsenalima 133 milijuna, policija i snage reda raspolažu s 23 milijuna, a civili drže u svojem posjedu 857 milijuna komada vatrenoga oružja.
Ministar je rekao veliku glupost…
Nakon SAD-a najviše vatrenoga oružja prema broju stanovnika imaju građani ratom devastiranoga Jemena (52,84 komada/100 stanovnika) i Srbije (39,14/100). Hrvatska s 13,67 komada na 100 stanovnika nalazi se u sredini europske ljestvice.
Po “nenaoružanosti” građana europski prvaci su Poljaci (2,51/100), ispred Nizozemaca (2,60) i Rumunja (2,63). Globalni lideri su Republika Koreja (0,16/100) i Japan (0,30/100) pa nikoga ne bi trebao čuditi podatak da je 2019. godine u Japanu i Republici Koreji zabilježeno 0,02 umorstva vatrenim oružjem na 100 000 stanovnika, a u SAD-u 4,12/ 100 000 ili čak 206 puta više.
Iako Republika Koreja i Japan imaju nešto veći udio stanovnika od SAD-a koji redovno uživa u “pucačkim” video igrama tu ovisnost i strast nisu prenijeli iz virtualnoga u realni svijet te je srpski ministar prosvjete u ostavci Branko Ružić “fulao ceo futbal” kada je za masakr učenika u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” optužio “poguban utjecaj interneta i igrica te takozvanih zapadnih vrijednosti”.
… a Vučić je nastavio sa sličnim izjavama
Tom nadasve glupom, besmislenom i huškačkom izjavom napravio je odgovarajuću uvertiru za dva krajnje skandalozna javna nastupa Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije iskoristio je masakre u beogradskoj osnovnoj školi i u selima u okolici Mladenovca da bi po tko zna koji put prikazao sebe kao žrtvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta njegova loše glumljena petparačka jadikovka ovoga je puta bila zasjenjena iznošenjem nepoznatih detalja o djetetu ubojici u beogradskoj osnovnoj školi odnosno o ubojici, mlađem punoljetniku u selima u okolini Mladenovca, a na kraju i predviđanjem kazni za njihova nedjela čak prije nego što je završena i policijska istraga.
Omiljeno oružje masovnih ubojica dostupno u Hrvatskoj
U subotu poslijepodne dogodilo se novo masovno ubojstvo u trgovačkome centru u Allenu, nedaleko od Dallasa u Teksasu. Napadač je pucajući iz jurišne poluautomatske puške AR-15 ubio osam osoba u dobi od 5 do 51 godine, te ranio njih sedam, sve dok ga nije likvidirao policajac koji je po nekom drugom pozivu bio u trgovačkom centru.
U skladu s uvedenom praksom lokalna policija nije odmah otkrila identitet ubojice te je sva pažnja javnosti usmjerena na žrtve. To je bilo 199. masovno ubojstvo ove godine u SAD-u i treće protekloga tjedna. Ubojica je koristio najpopularnije oružje američkih masovnih ubojica, a zanimljivo je da je prodaja upravo toga modela bila oglašena u veljači ove godine i na Njuškalu uz napomenu da je to oružje dozvoljeno u Republici Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reklamiranje masovnog ubojice
Aleksandar Vučić vjerojatno ne razumije da je njegova konferencija za medije održana nakon masovnoga ubojstva u beogradskoj osnovnoj školi bila i reklama za počinitelja, da je njegovo samodopadno prepričavanje javnosti nepoznatih detalja o djetetu ubojici i njegovoj obitelji protivno ne samo interesu policijske istrage nego i realno populariziranje masovnoga zločina i samoga ubojice.
Je li masakr u selima oko Mladenovca samo dan nakon masovnoga ubojstva u beogradskoj osnovnoj školi na bilo koji način neposredno potaknut i tim tragičnim događajem pokazat će istraga, ali je nesporno da medijski i internetski tretman masovnih ubojstava može biti i okidač u glavama svih onih koji rješenja svojih problema s drugim ljudima i najbližom okolinom vide u kopiranju takvih krvavih zločina.
Potencijalni „obični“ ili masovni ubojice su među nama, a njihove žrtve mogu biti članovi obitelji, prijatelji, kolege na radnome mjestu, susjedi ili potpuni neznanci. Odavno smo se uvjerili da se ubojicom ne postaje zbog gledanja akcijskih i ratnih filmova i serija ili čitanja romana s takvom tematikom pa možemo sa sigurnošću pretpostaviti da će i generacije odrasle na video igrama biti jednako imune kao i one stasale bez interneta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema alternative rigoroznoj kontroli oružja
Velike neravnomjernosti u broju ubojstava vatrenim oružjem na karti Svijeta ipak su ponajviše posljedica razlika u broju i dostupnosti vatrenoga oružja. U Rumunjskoj je količina vatrenoga oružja u posjedu građana petnaest puta manja (u odnosu na broj stanovnika) nego u susjednoj Srbiji pa je zanemarujući ostale faktore i vjerojatnost tragedija koje su se dogodile u beogradskoj osnovnoj školi i u selima oko Mladenovca toliko puta manja.
Građani japanske Osake i građani američkoga Dallasa ne mogu imati ni približno istu matematičku vjerojatnost da će biti žrtve vatrenoga oružja jer je u Japanu takvoga oružja 400 puta manje nego u SAD-u.
Australija je nakon masovnoga ubojstva u Port Arthuru 1996. godine kada je ubijeno 35 osoba u periodu od dva tjedna radikalno izmijenila zakonsku kontrolu posjedovanja vatrenoga oružja. U narednih nekoliko mjeseci od građana je otkupljeno 650 000 pušaka i pištolja. Umjesto naoružanih čuvara i policajaca u školama u Srbiji, baš kao i svakoj drugoj zemlji, potrebna je rigorozna kontrola kupnje i posjedovanja vatrenoga oružja te masovni otkup postojećega arsenala u vlasništvu građana. Sve drugo ipak je od sekundarne važnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tirade o štetnom utjecaju igrica i Zapada su besmislica. Jasno je da najviše ljudi gine u zemljama s najviše oružja
Potencijalne ubojice su među nama, ali oružje nije svugdje jednako dostupno
Odavno smo se uvjerili da se ubojicom ne postaje zbog gledanja akcijskih i ratnih filmova i serija ili čitanja romana s takvom tematikom pa možemo sa sigurnošću pretpostaviti da će i generacije odrasle na video igrama biti jednako imune kao i one stasale bez interneta
U prva četiri mjeseca ove godine u SAD-u je iz vatrenoga oružja ubijena 5971 osoba, među njima 92 djece u dobi do 11 godina i 516 u dobi od 12 do 17 godina. Zabilježene su 184 “masovne pucnjave”, ako se kao takve računaju samo one u kojima je jedna osoba iz vatrenoga oružja ubila najmanje četiri osobe. Podatke o žrtvama vatrenoga oružja dnevno prikuplja i objavljuje američka neprofitna organizacija “The Gun Violence Archive”.
Ova porazna statistika ponajviše je rezultat enormne “naoružanosti” američkih građana. Prema posljednjemu dostupnome izvješću „Small Arms Survey“ u SAD-u je u civilnome posjedu bilo 390 milijuna komada vatrenoga oružja ili 120,48 komada na 100 stanovnika. U svijetu je u cirkulaciji cca milijardu komada, od čega je u vojnim arsenalima 133 milijuna, policija i snage reda raspolažu s 23 milijuna, a civili drže u svojem posjedu 857 milijuna komada vatrenoga oružja.
Ministar je rekao veliku glupost…
Nakon SAD-a najviše vatrenoga oružja prema broju stanovnika imaju građani ratom devastiranoga Jemena (52,84 komada/100 stanovnika) i Srbije (39,14/100). Hrvatska s 13,67 komada na 100 stanovnika nalazi se u sredini europske ljestvice.
Po “nenaoružanosti” građana europski prvaci su Poljaci (2,51/100), ispred Nizozemaca (2,60) i Rumunja (2,63). Globalni lideri su Republika Koreja (0,16/100) i Japan (0,30/100) pa nikoga ne bi trebao čuditi podatak da je 2019. godine u Japanu i Republici Koreji zabilježeno 0,02 umorstva vatrenim oružjem na 100 000 stanovnika, a u SAD-u 4,12/ 100 000 ili čak 206 puta više.
Iako Republika Koreja i Japan imaju nešto veći udio stanovnika od SAD-a koji redovno uživa u “pucačkim” video igrama tu ovisnost i strast nisu prenijeli iz virtualnoga u realni svijet te je srpski ministar prosvjete u ostavci Branko Ružić “fulao ceo futbal” kada je za masakr učenika u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” optužio “poguban utjecaj interneta i igrica te takozvanih zapadnih vrijednosti”.
… a Vučić je nastavio sa sličnim izjavama
Tom nadasve glupom, besmislenom i huškačkom izjavom napravio je odgovarajuću uvertiru za dva krajnje skandalozna javna nastupa Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije iskoristio je masakre u beogradskoj osnovnoj školi i u selima u okolici Mladenovca da bi po tko zna koji put prikazao sebe kao žrtvu.
Ta njegova loše glumljena petparačka jadikovka ovoga je puta bila zasjenjena iznošenjem nepoznatih detalja o djetetu ubojici u beogradskoj osnovnoj školi odnosno o ubojici, mlađem punoljetniku u selima u okolini Mladenovca, a na kraju i predviđanjem kazni za njihova nedjela čak prije nego što je završena i policijska istraga.
Omiljeno oružje masovnih ubojica dostupno u Hrvatskoj
U subotu poslijepodne dogodilo se novo masovno ubojstvo u trgovačkome centru u Allenu, nedaleko od Dallasa u Teksasu. Napadač je pucajući iz jurišne poluautomatske puške AR-15 ubio osam osoba u dobi od 5 do 51 godine, te ranio njih sedam, sve dok ga nije likvidirao policajac koji je po nekom drugom pozivu bio u trgovačkom centru.
U skladu s uvedenom praksom lokalna policija nije odmah otkrila identitet ubojice te je sva pažnja javnosti usmjerena na žrtve. To je bilo 199. masovno ubojstvo ove godine u SAD-u i treće protekloga tjedna. Ubojica je koristio najpopularnije oružje američkih masovnih ubojica, a zanimljivo je da je prodaja upravo toga modela bila oglašena u veljači ove godine i na Njuškalu uz napomenu da je to oružje dozvoljeno u Republici Hrvatskoj.
Reklamiranje masovnog ubojice
Aleksandar Vučić vjerojatno ne razumije da je njegova konferencija za medije održana nakon masovnoga ubojstva u beogradskoj osnovnoj školi bila i reklama za počinitelja, da je njegovo samodopadno prepričavanje javnosti nepoznatih detalja o djetetu ubojici i njegovoj obitelji protivno ne samo interesu policijske istrage nego i realno populariziranje masovnoga zločina i samoga ubojice.
Je li masakr u selima oko Mladenovca samo dan nakon masovnoga ubojstva u beogradskoj osnovnoj školi na bilo koji način neposredno potaknut i tim tragičnim događajem pokazat će istraga, ali je nesporno da medijski i internetski tretman masovnih ubojstava može biti i okidač u glavama svih onih koji rješenja svojih problema s drugim ljudima i najbližom okolinom vide u kopiranju takvih krvavih zločina.
Potencijalni „obični“ ili masovni ubojice su među nama, a njihove žrtve mogu biti članovi obitelji, prijatelji, kolege na radnome mjestu, susjedi ili potpuni neznanci. Odavno smo se uvjerili da se ubojicom ne postaje zbog gledanja akcijskih i ratnih filmova i serija ili čitanja romana s takvom tematikom pa možemo sa sigurnošću pretpostaviti da će i generacije odrasle na video igrama biti jednako imune kao i one stasale bez interneta.
Nema alternative rigoroznoj kontroli oružja
Velike neravnomjernosti u broju ubojstava vatrenim oružjem na karti Svijeta ipak su ponajviše posljedica razlika u broju i dostupnosti vatrenoga oružja. U Rumunjskoj je količina vatrenoga oružja u posjedu građana petnaest puta manja (u odnosu na broj stanovnika) nego u susjednoj Srbiji pa je zanemarujući ostale faktore i vjerojatnost tragedija koje su se dogodile u beogradskoj osnovnoj školi i u selima oko Mladenovca toliko puta manja.
Građani japanske Osake i građani američkoga Dallasa ne mogu imati ni približno istu matematičku vjerojatnost da će biti žrtve vatrenoga oružja jer je u Japanu takvoga oružja 400 puta manje nego u SAD-u.
Australija je nakon masovnoga ubojstva u Port Arthuru 1996. godine kada je ubijeno 35 osoba u periodu od dva tjedna radikalno izmijenila zakonsku kontrolu posjedovanja vatrenoga oružja. U narednih nekoliko mjeseci od građana je otkupljeno 650 000 pušaka i pištolja. Umjesto naoružanih čuvara i policajaca u školama u Srbiji, baš kao i svakoj drugoj zemlji, potrebna je rigorozna kontrola kupnje i posjedovanja vatrenoga oružja te masovni otkup postojećega arsenala u vlasništvu građana. Sve drugo ipak je od sekundarne važnosti.