Sve ono što pripadnici Domovinskog pokreta i ostale desnice koja na svako spominjanje Tita dobije napad anksioznosti odbijaju prihvatiti, pokazalo se danas u Kumrovcu. Tito je, naime, postao posve identičan Che Guevari, odnosno postao je tek pop-kulturni brand ljudi koji iz ovih ili onih razloga osjećaju nostalgiju i simpatiju prema socijalističkoj Jugoslaviji i u evokaciji njegovog lika i djela.
Osim folklora, u kumrovečkim okupljanjima nema apsolutno ničeg subverzivnog, a pogotovo ne nečeg što ima bilo kakav politički potencijal. Štoviše, u nekoj mjeri Titov status je i u goroj poziciji od Che Guevare iza čijih političkih uvjerenja barem nominalno stoji kubanski režim, dok s Titom to nije slučaj ni u jednoj od postjugoslavenskih država, uključujući Crnu Goru u kojoj mu je relativno nedavno postavljen veliki spomenik u glavnom gradu.
Bili ste jednom, bili ste svaki put
Međutim, ovo nije ništa novo jer zapravo traje još od druge polovice devedesetih, otkada su krenula masovna okupljanja u Kumrovcu povodom bivšeg Dana mladosti, što je dobilo ekstenziju u masovnim posjetama nekadašnjoj Kući cvijeća, odnosno današnjem beogradskom Muzeju Jugoslavije u kojem je Tito pokopan.
Scenografija je uvijek ista, a svodi se na puno starijih ljudi i jugoslavenskih zastava, što državnih, što republičkih, nešto mladih rockera naslonjenih na novi val, uvijek nekoliko bajkerskih klubova, uglavnom iz Slovenije, poneki političar iz marginalnih lijevih stranaka, puno pjesama iz filma ‘Bitka na Neretvi’ ili Balaševićevih oda Titu, i to je otprilike to.
Tko je bio samo jedan put, bilo kada u proteklih više od dvadeset godina, mogao je shvatiti političku beznačajnost i irelevantnost okupljanja.
To s Titovim likom i djelom nema ništa
Sa samom idejom jugoslavenstva i idejom o još uvijek egzistirajućem jedinstvenom kulturnom prostoru, stvari stoje donekle drugačije, jer se tu ne radi o nostalgično-komemorativnim okupljanjima, nego o nečemu što kao nova i živa scena itekako postoji i okuplja brojne i najtalentiranije autore s ovih prostora, na svim kulturno-umjetničkim, društveno-humanističkim ili pop-kulturnim poljima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No to s Titovim likom i djelom, socijalizmom kao takvim i bilo kakvom političkom idejom nema nikakvih dodirnih točaka, osim ako kao političku ideju ne promatramo alternativnu viziju društva i doživljaj o tome da je suradnja među ovdašnjim društvima prirodna i moguća na zajedničkim temama i problemima.
Stvar koja je prilično zanimljiva u svemu skupa jeste to da je, kada govorimo o pop-kulturnoj simbolici, novo kapitalističko doba, stvorilo poželjniju sliku Tita od onoga kakva je programski zamišljena u socijalističkoj Jugoslaviji.
Stvara se pop-kulturna slika pobjednika
Jer sada su iščeznule one patetične i nestvarne pričice, evidentno iz kršćanske mitologije, o Titu koji radi čuda i hrani gladnu djecu iz sela ili koji glumi velikog oca omladine, a ostala je slika pobjednika u partizanskoj borbi i predsjednika velike zemlje koja je bila bitno drugačija od njezinih nasljednica. Isto tako je jasno da i u ovakvoj simbolici i pop-kulturnoj slici Tita nema mjesta za problematizaciju bilo čega, pa tako ni spornih mjesta iz njegovog nasljeđa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što samo govori o tome koliko je nemoguće projektirati poželjno društveno sjećanje, bilo ono dobro ili loše, i koliko je logika kapitalizma i tržišta bila nerazumljiva i nedokučiva socijalističkom čovjeku, što je na koncu i bio jedan od razloga njezinog uspjeha.
Tito je postao tek sličica, i ništa više od toga
Tito je tako na kraju postao tek sličica i ništa više od toga, koja čak i ne povezuje u stvarnom smislu riječi ljude s ovih prostora koji njegovo nasljeđe poštuju. Odnosno, okuplja ih puno manje od bilo koje serije ili filma snimljenih u koprodukciji ovdašnjih kinematografija ili kablovskih operatera.
I kao takav, imat će svoj dugi život, posve nezavisno od političke i svake druge situacije u postjugoslavenskim zemljama. Oni koji to ne razumiju i vide u ovakvim okupljanjima nekakvu političku subverziju, neusporedivo su više posvađani s duhom vremena, od ljudi koji će se večeras umorni, ali zadovoljni vratiti kućama i svakodnevnim životima, s lijepog izleta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Kumrovcu se pokazalo ono što hrvatski desničari odbijaju prihvatiti: Tito se pretvorio u Che Guevaru
Ako ste barem jednom bili na okupljanju u Kumrovcu, onda ste vidjeli sve
Scenografija je uvijek ista: stari ljudi, jugoslavenske zastave, mladi rockeri koji slušaju novi val, nekoliko bajkerskih klubova. Poneki političar iz marginalnih lijevih stranaka, puno pjesama iz filma ‘Bitka na Neretvi’ ili Balaševićevih oda Titu, i to je otprilike to.
Sve ono što pripadnici Domovinskog pokreta i ostale desnice koja na svako spominjanje Tita dobije napad anksioznosti odbijaju prihvatiti, pokazalo se danas u Kumrovcu. Tito je, naime, postao posve identičan Che Guevari, odnosno postao je tek pop-kulturni brand ljudi koji iz ovih ili onih razloga osjećaju nostalgiju i simpatiju prema socijalističkoj Jugoslaviji i u evokaciji njegovog lika i djela.
Osim folklora, u kumrovečkim okupljanjima nema apsolutno ničeg subverzivnog, a pogotovo ne nečeg što ima bilo kakav politički potencijal. Štoviše, u nekoj mjeri Titov status je i u goroj poziciji od Che Guevare iza čijih političkih uvjerenja barem nominalno stoji kubanski režim, dok s Titom to nije slučaj ni u jednoj od postjugoslavenskih država, uključujući Crnu Goru u kojoj mu je relativno nedavno postavljen veliki spomenik u glavnom gradu.
Bili ste jednom, bili ste svaki put
Međutim, ovo nije ništa novo jer zapravo traje još od druge polovice devedesetih, otkada su krenula masovna okupljanja u Kumrovcu povodom bivšeg Dana mladosti, što je dobilo ekstenziju u masovnim posjetama nekadašnjoj Kući cvijeća, odnosno današnjem beogradskom Muzeju Jugoslavije u kojem je Tito pokopan.
Scenografija je uvijek ista, a svodi se na puno starijih ljudi i jugoslavenskih zastava, što državnih, što republičkih, nešto mladih rockera naslonjenih na novi val, uvijek nekoliko bajkerskih klubova, uglavnom iz Slovenije, poneki političar iz marginalnih lijevih stranaka, puno pjesama iz filma ‘Bitka na Neretvi’ ili Balaševićevih oda Titu, i to je otprilike to.
Tko je bio samo jedan put, bilo kada u proteklih više od dvadeset godina, mogao je shvatiti političku beznačajnost i irelevantnost okupljanja.
To s Titovim likom i djelom nema ništa
Sa samom idejom jugoslavenstva i idejom o još uvijek egzistirajućem jedinstvenom kulturnom prostoru, stvari stoje donekle drugačije, jer se tu ne radi o nostalgično-komemorativnim okupljanjima, nego o nečemu što kao nova i živa scena itekako postoji i okuplja brojne i najtalentiranije autore s ovih prostora, na svim kulturno-umjetničkim, društveno-humanističkim ili pop-kulturnim poljima.
No to s Titovim likom i djelom, socijalizmom kao takvim i bilo kakvom političkom idejom nema nikakvih dodirnih točaka, osim ako kao političku ideju ne promatramo alternativnu viziju društva i doživljaj o tome da je suradnja među ovdašnjim društvima prirodna i moguća na zajedničkim temama i problemima.
Stvar koja je prilično zanimljiva u svemu skupa jeste to da je, kada govorimo o pop-kulturnoj simbolici, novo kapitalističko doba, stvorilo poželjniju sliku Tita od onoga kakva je programski zamišljena u socijalističkoj Jugoslaviji.
Stvara se pop-kulturna slika pobjednika
Jer sada su iščeznule one patetične i nestvarne pričice, evidentno iz kršćanske mitologije, o Titu koji radi čuda i hrani gladnu djecu iz sela ili koji glumi velikog oca omladine, a ostala je slika pobjednika u partizanskoj borbi i predsjednika velike zemlje koja je bila bitno drugačija od njezinih nasljednica. Isto tako je jasno da i u ovakvoj simbolici i pop-kulturnoj slici Tita nema mjesta za problematizaciju bilo čega, pa tako ni spornih mjesta iz njegovog nasljeđa.
Što samo govori o tome koliko je nemoguće projektirati poželjno društveno sjećanje, bilo ono dobro ili loše, i koliko je logika kapitalizma i tržišta bila nerazumljiva i nedokučiva socijalističkom čovjeku, što je na koncu i bio jedan od razloga njezinog uspjeha.
Tito je postao tek sličica, i ništa više od toga
Tito je tako na kraju postao tek sličica i ništa više od toga, koja čak i ne povezuje u stvarnom smislu riječi ljude s ovih prostora koji njegovo nasljeđe poštuju. Odnosno, okuplja ih puno manje od bilo koje serije ili filma snimljenih u koprodukciji ovdašnjih kinematografija ili kablovskih operatera.
I kao takav, imat će svoj dugi život, posve nezavisno od političke i svake druge situacije u postjugoslavenskim zemljama. Oni koji to ne razumiju i vide u ovakvim okupljanjima nekakvu političku subverziju, neusporedivo su više posvađani s duhom vremena, od ljudi koji će se večeras umorni, ali zadovoljni vratiti kućama i svakodnevnim životima, s lijepog izleta.