Protekli tjedan kao da je s promjenom vremena donio i instantni povratak traumatičnim povijesnim temama i geopolitičkim pitanjima. Usput je još jednom potvrdio koliko je lako nekome nacrtati metu na čelu u društvu, kao u slučaju prijetnji Danki Derifaj, kako je teško izaći iz rata, na što ukazuje primjer Afganistana trenutačno te koliko je zapaljiva atmosfera devedesetih teško iskorjenjiva, za što najbolji primjer vidimo u Crnoj Gori.
Tjedan je počeo obilježavanjem Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, čija je osnovna namjena bila da istočnoeuropskim revizionistima pruži određenu povijesnu satisfakciju, što su njihova idejna braća u Hrvatskoj odlično iskoristila za istu namjenu. Jer obilježavanje tog dana mahom se svelo na odavanje počasti ubijenim vojnicima kolaboracionističke NDH, bez ikakvog kritičkog preispitivanja svega što je do toga dovelo, te na konstantno kriziranje antifašističke borbe i njenog ishoda. S obzirom da to doista tako izgleda, jasno je da oni koji uporno odaju počast ustaškoj državi, korištenjem prepoznatljivog pozdrava, osjećaju da zapravo ne rade ništa nedopustivo. Koliko god da premijer Plenković relativizirao čitavu situaciju i tvrdio da će se o eventualnoj zabrani tog pozdrava razmisliti, ali da je on ionako službeno zabranjen. Problem je u tome što to doista jeste tako, ali uz nejasnu sudsku praksu i čitav niz iznimki pod očitim pokroviteljstvom države.
Prijetnje Danki Derifaj
Jedan od onih koje pravosuđe tretira kao zaštićenu osobu jeste Marko Perković Thompson, čovjek koji je za mnoge izravni krivac što se novinarka RTL-a Danka Derifaj suočila s nizom užasnih prijetnji. A sve zbog toga što je profesionalno radila svoj posao i ukazala na probleme koji postoje između susjeda i spomenutog pjevača na splitskom Žnjanu. Jednako kao što ga je svojevremeno sud oslobodio krivnje za uzvikivanje ustaškog pozdrava pod osebujnim tumačenjem da je riječ o integralnom dijelu pjesme, sada je on osebujnim tumačenjem da mu je novinarka provalila u dom pokrenuo val prijetnje i komentara punih mržnje prema Derifaj. To što se na kraju njegova tvrdnja pokazala upitnom nije polučilo nikakve isprike, reakcije ili bilo što slično. Što je, naravno, bilo za očekivati.
Plenković i Blair
Premijer Plenković pak nikako ne uspijeva da se emancipira od vlastite diplomatske karijere, što smo u nekoliko navrata vidjeli kroz njegovu iskrenu začuđenost zbog toga što javnost ne uspijeva anticipirati genijalnost njegovih diplomatskih uspjeha. Poput odobravanja ulaska u Schengen ili imenovanja Marije Pejčinović Burić i Dubravke Šuice na neke birokratske funkcije. Štoviše, u tim prigodama bi znao biti šokiran pitanjima koja su se odnosila na stvarni život i politiku Vlade. Nešto slično vidjeli smo i protekli tjedan na ‘Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske’, na kojoj se ukazao i Tony Blair, čovjek koji je ostavio u rasulu britanske laburiste i koji je uvukao zemlju u bespotrebni rat služeći se neistinama. Sve to nije omelo ideju da se razgovor njih dvojice predstavi kao još jedan u nizu premijerovih diolomatskih uspjeha.
Kaos u Kabulu
Kako pak završi nepromišljeno uplitanje u ratove i potom još nepromišljeniji izlazak iz okupiranih zemalja gledamo ovih dana u Kabulu. Afganistan je ušao u potpuni kaos, mnogi ljudi pokušavaju pobjeći iz zemlje, opet su se aktivirali bombaši samoubojice, Biden pokušava sanirati štetu, ali ona se više ne može sanirati tek tako, a novi izbjeglički val je pred vratima.
Erdoganov posjet Sarajevu
U Sarajevo je proteklog tjedna stigao turski predsjednik Erdogan, nezaobilazan faktor u prošloj i predstojećoj izbjegličkoj krizi. Svima je jasno da je ključni razlog njegovog posjeta sudjelovanje na šerijatskoj svadbi kćerke Bakira Izetbegovića, ali usput se susreo i s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što je čak i Milorada Dodika natjeralo na povratak u državne institucije. Ali tek toliko da još jednom zaključimo kako se nije odmaknuo iz formule devedesetih, ovog puta kroz ideju da bi o budućnosti zemlje trebali razgovarati predsjednici Hrvatske, Srbije i Turske. Ukratko, potrošili smo tri užasna desetljeća da bismo se vratili na početak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tenzije u Crnoj Gori
Na tom početku ponovno je i Crna Gora, društvo gotovo nepomirljivije od onoga u Bosni i Hercegovini. Ovog puta povod je ustoličenje novog mitropolita SPC-a na Cetinju, što bi se trebalo odigrati 5. rujna. Vjerovatno i hoće, ali očito uz masovne prosvjede i tenzije, s neizvjesnim ishodom. Čitav problem s tom zemljom, kao i s regionalnim okruženjem jeste u tome što nikako ne uspijeva ostaviti devedesete iza sebe. Ili joj se to onemogućava.
Tjedan koji nam je pokazao kako je lako nekome nacrtati metu na čelu, kao u slučaju Derifaj, i kako je teško izaći iz rata
Dragan Markovina i ove nedjelje komentira događanja koja su obilježila tjedan
Tjedan obilježen raspravama o ustaškom pozdravu, prijetnjama novinarki Derifaj, Plenkovićevim susretom s Blairom, bombaškim napadom u Kabulu, Erdoganovom posjetom Sarajevu i tenzijama u Crnoj Gori
Protekli tjedan kao da je s promjenom vremena donio i instantni povratak traumatičnim povijesnim temama i geopolitičkim pitanjima. Usput je još jednom potvrdio koliko je lako nekome nacrtati metu na čelu u društvu, kao u slučaju prijetnji Danki Derifaj, kako je teško izaći iz rata, na što ukazuje primjer Afganistana trenutačno te koliko je zapaljiva atmosfera devedesetih teško iskorjenjiva, za što najbolji primjer vidimo u Crnoj Gori.
Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i revizionizam
Tjedan je počeo obilježavanjem Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, čija je osnovna namjena bila da istočnoeuropskim revizionistima pruži određenu povijesnu satisfakciju, što su njihova idejna braća u Hrvatskoj odlično iskoristila za istu namjenu. Jer obilježavanje tog dana mahom se svelo na odavanje počasti ubijenim vojnicima kolaboracionističke NDH, bez ikakvog kritičkog preispitivanja svega što je do toga dovelo, te na konstantno kriziranje antifašističke borbe i njenog ishoda. S obzirom da to doista tako izgleda, jasno je da oni koji uporno odaju počast ustaškoj državi, korištenjem prepoznatljivog pozdrava, osjećaju da zapravo ne rade ništa nedopustivo. Koliko god da premijer Plenković relativizirao čitavu situaciju i tvrdio da će se o eventualnoj zabrani tog pozdrava razmisliti, ali da je on ionako službeno zabranjen. Problem je u tome što to doista jeste tako, ali uz nejasnu sudsku praksu i čitav niz iznimki pod očitim pokroviteljstvom države.
Prijetnje Danki Derifaj
Jedan od onih koje pravosuđe tretira kao zaštićenu osobu jeste Marko Perković Thompson, čovjek koji je za mnoge izravni krivac što se novinarka RTL-a Danka Derifaj suočila s nizom užasnih prijetnji. A sve zbog toga što je profesionalno radila svoj posao i ukazala na probleme koji postoje između susjeda i spomenutog pjevača na splitskom Žnjanu. Jednako kao što ga je svojevremeno sud oslobodio krivnje za uzvikivanje ustaškog pozdrava pod osebujnim tumačenjem da je riječ o integralnom dijelu pjesme, sada je on osebujnim tumačenjem da mu je novinarka provalila u dom pokrenuo val prijetnje i komentara punih mržnje prema Derifaj. To što se na kraju njegova tvrdnja pokazala upitnom nije polučilo nikakve isprike, reakcije ili bilo što slično. Što je, naravno, bilo za očekivati.
Plenković i Blair
Premijer Plenković pak nikako ne uspijeva da se emancipira od vlastite diplomatske karijere, što smo u nekoliko navrata vidjeli kroz njegovu iskrenu začuđenost zbog toga što javnost ne uspijeva anticipirati genijalnost njegovih diplomatskih uspjeha. Poput odobravanja ulaska u Schengen ili imenovanja Marije Pejčinović Burić i Dubravke Šuice na neke birokratske funkcije. Štoviše, u tim prigodama bi znao biti šokiran pitanjima koja su se odnosila na stvarni život i politiku Vlade. Nešto slično vidjeli smo i protekli tjedan na ‘Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske’, na kojoj se ukazao i Tony Blair, čovjek koji je ostavio u rasulu britanske laburiste i koji je uvukao zemlju u bespotrebni rat služeći se neistinama. Sve to nije omelo ideju da se razgovor njih dvojice predstavi kao još jedan u nizu premijerovih diolomatskih uspjeha.
Kaos u Kabulu
Kako pak završi nepromišljeno uplitanje u ratove i potom još nepromišljeniji izlazak iz okupiranih zemalja gledamo ovih dana u Kabulu. Afganistan je ušao u potpuni kaos, mnogi ljudi pokušavaju pobjeći iz zemlje, opet su se aktivirali bombaši samoubojice, Biden pokušava sanirati štetu, ali ona se više ne može sanirati tek tako, a novi izbjeglički val je pred vratima.
Erdoganov posjet Sarajevu
U Sarajevo je proteklog tjedna stigao turski predsjednik Erdogan, nezaobilazan faktor u prošloj i predstojećoj izbjegličkoj krizi. Svima je jasno da je ključni razlog njegovog posjeta sudjelovanje na šerijatskoj svadbi kćerke Bakira Izetbegovića, ali usput se susreo i s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što je čak i Milorada Dodika natjeralo na povratak u državne institucije. Ali tek toliko da još jednom zaključimo kako se nije odmaknuo iz formule devedesetih, ovog puta kroz ideju da bi o budućnosti zemlje trebali razgovarati predsjednici Hrvatske, Srbije i Turske. Ukratko, potrošili smo tri užasna desetljeća da bismo se vratili na početak.
Tenzije u Crnoj Gori
Na tom početku ponovno je i Crna Gora, društvo gotovo nepomirljivije od onoga u Bosni i Hercegovini. Ovog puta povod je ustoličenje novog mitropolita SPC-a na Cetinju, što bi se trebalo odigrati 5. rujna. Vjerovatno i hoće, ali očito uz masovne prosvjede i tenzije, s neizvjesnim ishodom. Čitav problem s tom zemljom, kao i s regionalnim okruženjem jeste u tome što nikako ne uspijeva ostaviti devedesete iza sebe. Ili joj se to onemogućava.