Tjedan u kojem je nova afera obesmislila onu priču kako HDZ možda jest sklon korupciji, ali sam premijer nema s tim veze

Znala je jer joj je par godina prije suprug ostao bez posla zbog sličnog poteza, ali je to nije spriječilo da napravi ono što je smatrala ispravnim. Da je to bio njen jedini motiv, svjedoči to što se poslije nije željela eksponirati, objavivši knjigu tek nakon par godina kad priča gotovo nikoga nije zanimala.

Nakon svega je nažalost ostao poraz društva, u kojem su Tuđmanovi i dalje ikone, a Ankica Lepej je morala prodati stan da proživi normalnu starost. Ostala je i kultna izjava Smiljka Sokola kako novac nije imovina, ali i pjesma Torcide na Maksimiru: “Vrati pare Ankice, za djecu Hrvatske”.

Hrvati i Srbi po petstoti put

Ako vam se učini da ste taj film već gledali, osjećaj je ispravan. Proteklog tjedna gledali smo otprilike petstotu raspravu između srpskog i hrvatskog ministarstva kulture i javnih instituta te državotvornih intelektualaca oko toga tko ima pravo na dubrovačku književnu baštinu.

U čitavoj priči je najzabavnije to kako im nikad ne dosadi ponavljati uvijek iste stvari. Dok akademici i ministri žive u svojoj paralelnoj stvarnosti, nije zgorega ponoviti kako kompletna svjetska kulturna baština, pa tako i dubrovačka, pripada onima koji se na nju naslanjaju, uvažavaju je i poetski slijede. Dakle kompletnom zainteresiranom čovječanstvu.

Hadezeovci u aferi po tko zna koji put

Kad smo već kod upornog ponavljanja istog, evo nam opet hadezeovaca u aferi motiviranoj koristoljubljem. Predstojnik premijerova ureda Zvonimir Frka Petešić koristio je državni stan u Zagrebu, fiktivno se prijavio na Dugom Otoku, dok mu se obitelj isto tako selila administrativno po potrebi.

Ukratko, gledamo već više puta viđeni film, odnosno skandal koji je to samo za javnost i ozbiljne novinare, dočim premijer, Vlada i vladajuća stranka po starom dobrom običaju u svemu ne vide ništa sporno, osim sitnih tehničkih propusta.

Odavno smo zaključili kako u HDZ-u nemaju samoubilačkih sklonosti pa da se riješe ovih navika, no jedna po jedna ovakva afera obesmislila je i onu priču kako HDZ možda jeste sklon korupciji, ali sam premijer nema s tim veze. Nezgoda je što je sve veći broj ljudi koji uživaju njegovo visoko povjerenje i koje je osobno izabrao postaju akteri afera.

Novi eksperiment u Crnoj Gori

U Crnoj Gori ćemo pak, svi su izgledi, gledati još jedan eksperiment, budući da je Dritan Abazović odlučio odigrati novu igru i formirati manjinsku vladu s manjinama, koalicijskim Đukanovićevim partnerima i podrškom njegovog DPS-a.

S druge pak strane premijer Krivokapić bi najradije na nove izbore, i to nakon što iz Vlade izbaci Abazovića, prosrpske stranke najavljuju prosvjede, a sve skupa izgleda kao ideja iz zapadne diplomacije. Čiji ishod ćemo uskoro saznati.

Pregovori oko BiH

Kad smo već kod neizvjesnosti ishoda, vrijedi opet obratiti pažnju na Bosnu i Hercegovinu gdje je Dodik najavio uvjetni povratak u institucije, na Vučićevu molbu, oko koje su u Ankari razgovarali Vučić i Erdogan, a Milanović i Dodik taj razgovor jedva dočekali, dok su se u Moskvi na istu temu sasvim fino složili Gordan Grlić Radman i Sergej Lavrov.

Pojednostavljeno govoreći, apsolutno svi se ponašaju kao da Bosna i Hercegovina nije suverena država s postojećim institucijama. Što teško može završiti dobro.

Ukrajina

Na sličan način, teško može dobro završiti i ovo gomilanje ruskih snaga uz granicu s Ukrajinom, kao i iscrpljujući pregovori između SAD-a i Rusije. Gledajući sve ovo što se u diplomaciji događa, teško se oteti dojmu da mnogi jedva čekaju da pokrenu ratnu mašineriju, bez ikakve brige za posljedice.

Prve ozbiljne pukotine u Vučićevoj vlasti

U Srbiji su se pak pojavile prve ozbiljne pukotine u Vučićevoj vlasti, a izbori se bliže. Prvo je na referendumu o ustavnim promjenama u pravosuđu, s rekordno malom izlaznošću od jedva 30 %, koji je od građana doživljen kao izjašnjavanje o Vučićevoj vlasti, omjer bio 60-40, s bitnom činjenicom da su svi veći gradovi glasali protiv.

Nakon toga premijerka je objavila da Srbija raskida sve ugovore s kompanijom Rio Tinto, a nekakva živost u Beogradu se osjeća. Kao i nervoza Aleksandra Vučića.

Dvije godine Milanovićevog mandata

Zoran Milanović je proteklog tjedna obilježio drugu godišnjicu stupanja na predsjedničku dužnost, a jedino što je na tu temu smisleno reći je to koliko sada daleko izgleda ona kampanja i pobjednički govor o normalnoj zemlji i predsjedniku koji će raditi sve da se društvo smiri i normalizira.

Što je dalji od ideala kojeg je zacrtao, Milanović je bliži biračima desnice i nije nemoguće da osvoji drugi mandat. Što bi po normalizaciju društva djelovalo obrnuto proporcionalno.

Rezolucija Opće skupštine UN-a o zabrani negiranja Holokausta

Opća skupštinu UN-a donijela je jednu od onih svojih beskorisnih, ali uzvišenih rezolucija. Ovoga puta o zabrani negiranja Holokausta, uz rezerve koje je na glasanju izrazio Iran.

Odavno je već jasno da je stvarna moć UN-a tek nešto veća od one koju je imala iščezla Liga naroda, no ovakve rezolucije ipak mogu podsjetiti svijet na to koliko smo moralno i politički potonuli kada je ovako nešto potrebno donositi.

Aki

Tjedan je zaključen iznenadnom smrću Akija Rahimovskog, uz Huseina Hasanefendića Husa, zaštitnog znaka Parnog valjka, po objektivnim kriterijima najvećeg hrvatskog rock-banda.

Malo tko je spreman reći da mu je Valjak najdraži band, ali njihove pjesme su svi slušali i Aki je svojim glasom mnogima obilježio živote. I još će, bez obzira na to što smo ostali bez tog divnog čovjeka.