Sva je prilika da će, kada se bude podvlačila crta, glavni sport u gradu i državi biti prebacivanje odgovornosti. Kada se bude pisao završni račun za europski Fond solidarnosti, upravo će to biti glavna politička disciplina: traženje odgovora na pitanje tko je kriv što Hrvatska nije iskoristila svih 5,1 milijardu kuna, koliko nam je Bruxelles odobrio za obnovu nakon lanjskog potresa u Zagrebu i okolici.
Europske milijarde moramo potrošiti do sredine 2022. godine. Tada istječe rok od 18 mjeseci, a njegovo produljenje, koliko je poznato, još nije odobreno. U prvih 12 mjeseci odobrena je i provedena finalna isplata 43,7 milijuna kuna. U narednih šest mjeseci moramo potrošiti pet milijardi i nešto sitno milijuna kuna. Ako novac ostane neiskorišten – a u ovom trenutku situacija ne djeluje pretjerano obećavajuće – tko će, dakle, biti odgovoran?
Podijeljena odgovornost
Najjednostavniji odgovor: krajnji korisnici. Ta birokratska fraza obuhvaća kazališta, muzeje, župe, arhive, fakultete, bolnice, uostalom i Sabor i Vladu i ministarstva – sve one koji bi EU sredstva trebali uložiti u popravak svojih zgrada, nastradalih u potresu. Oni su morali provesti hitne sanacije u skladu s pravilima pa da sada mogu tražiti refundaciju.
Oni moraju provesti javne natječaje (ako su obveznici javne nabave) po propisima, tako da odrade sve kako treba i preveniraju žalbe i poništenja. Oni moraju predati ispravne zahtjeve za nadoknadu sredstava – kojima od Vladinih resora traže povrat novca – uz svu potrebnu popratnu dokumentaciju, kako administracija ne bi imala razloga, niti izliku vraćati ih na doradu.
Pa ipak ključna odgovornost za uspjeh ili debakl s Fondom solidarnosti uopće nije na njima, nego na Vladi. Premijer Andrej Plenković pohvalio se svojedobno da je Vlada „munjevito“ osigurala sredstva za obnovu iz više izvora. Ali njihova dionica tu nije završena. Ni izdaleka.
Natezanje s pravilima
Vlada. Tako glasi precizniji odgovor na pitanje tko će biti odgovoran ako europski novac za obnovu ostane neiskorišten. Za to postoji nekoliko argumenata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravila je definirala Vlada i na to su – nevjerojatno – potrošili nekoliko tjedana i to nakon što su sredstva krajem prošle godine isplaćena. Dobro upućeni izvor snebivao se nad tolikim otezanjem: „Izgubili smo mjesec dana na definiranje prihvatljivih troškova, a tek smo ih ovaj tjedan uspjeli pretočiti u zajednička nacionalna pravila“, upozoravao je još krajem siječnja Telegramov sugovornik. Već smo debelo bili zagazili u onaj rok od 18 mjeseci.
Premijerova izjava
Sredinom ljeta, kada je rok u lipnju 2022. još djelovao dostižno, u krugovima ljudi koji se bave EU fondovima počelo se ozbiljno tvrditi da su rokovi prekratki za tako opsežan i zahtjevan posao. Posebno se dvojilo oko mogućnosti da se novac iskoristi za konkretne radove, a s obzirom na to kako kod nas funkcioniraju javne nabave, s dugotrajnim postupcima i beskrajnim žalbama (i taj sustav, usput, uređuje Vlada).
U Vladi su, dakako, morali znati za ove dvojbe. Ako nisu znali, to bi, pak, bila sasvim posebna dubina problema u koju se ovdje nemamo ni vremena ni prostora upuštati. No, naravno da su bili svjesni situacije; pa sam ministar Darko Horvat je u lipnju tvrdio da „kreće bitka s vremenom“. A onda je premijer Plenković sve lijepo objasnio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve će se srediti
Novac nam neće propasti jer je najmanji problem, ako bude potrebno, dignuti telefon i nazvati predsjednicu Europske komisije, objašnjavao je predsjednik Vlade krajem kolovoza. Dakle, taman negdje na pola onog roka od 18 mjeseci, premijer je, očito, zaključio da je trenutak da se pritisak malo smanji.
Da se stvari, je li, dedramatiziraju. Zašto bi nakon toga itko strepio zbog rokova, ako s vrha izvršne vlasti stiže poruka da se sve može jednostavno srediti (još uvijek nije sređeno – o tome se još pregovara s Bruxellesom).
Može li to država?
Tri mjeseca kasnije službeni podaci, koje smo neki dan objavili, oslikavaju prilično zabrinjavajuću sliku. ‘Krajnji korisnici’ dosad su zatražili da im se refundira 231 milijun kuna. Resorna ministarstva su uspjela provjeriti, odobriti i isplatiti 43,7 milijuna kuna troškova prihvatljivih za financiranje iz Fonda solidarnosti. Resorna ministarstva su, dakle, dosad provjerila i finalno odobrila petinu traženog iznosa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Obje su svote nevjerojatno skromne. Ali ova druga otvara šire pitanje – ima li država dovoljne kapacitete za taj posao. Što da je, nekim slučajem, od ministarstava zatražena refundacija ne 230 milijuna, nego dvije milijarde i 300 milijuna kuna? Koliko bi im vremena trebalo da obrade, provjere i isplate toliki iznos?
Ili, da budemo precizniji, koliko će im vremena trebati da obrade, provjere i isplate toliki iznos (valjda ćemo i do tog iznosa jednom doći)?
Zasluge i odgovornost
Premijer Plenković rado spominje koliko je njegova Vlada uspješna u korištenju EU fondova. Kako su na početku prvog mandata zatekli samo devet posto ugovorenih sredstava, a danas je Hrvatska 50 milijardi kuna u plusu. I tom plusu su, naravno, uz Vladu pridonijeli i neki ‘krajnji korisnici’.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Općina koja je europskim novcem uredila vatrogasni dom. Grad koji je opremio vrtić i izgradio kanalizaciju. Javno poduzeće koje je rekonstruiralo prugu. Poljoprivredno gospodarstvo koje je sredstvima iz briselskih fondova moderniziralo štalu.
Ako to Vlada smatra i svojom zaslugom, kojom bi to logikom mogući debakl Fonda solidarnosti prepustila nekom drugom?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko će biti kriv kada ne iskoristimo 5 milijardi kuna koje nam za obnovu nudi EU? Samo Vlada
Vlada se voli hvaliti kako je uspješna u korištenju EU fondova. Kojom bi to logikom propast s Fondom solidarnosti prepustila nekom drugom?
Premijer Andrej Plenković pohvalio se svojedobno da je Vlada „munjevito“ osigurala sredstva za obnovu iz više izvora. Ali njihova dionica tu nije završena. Ni izdaleka
Sva je prilika da će, kada se bude podvlačila crta, glavni sport u gradu i državi biti prebacivanje odgovornosti. Kada se bude pisao završni račun za europski Fond solidarnosti, upravo će to biti glavna politička disciplina: traženje odgovora na pitanje tko je kriv što Hrvatska nije iskoristila svih 5,1 milijardu kuna, koliko nam je Bruxelles odobrio za obnovu nakon lanjskog potresa u Zagrebu i okolici.
Europske milijarde moramo potrošiti do sredine 2022. godine. Tada istječe rok od 18 mjeseci, a njegovo produljenje, koliko je poznato, još nije odobreno. U prvih 12 mjeseci odobrena je i provedena finalna isplata 43,7 milijuna kuna. U narednih šest mjeseci moramo potrošiti pet milijardi i nešto sitno milijuna kuna. Ako novac ostane neiskorišten – a u ovom trenutku situacija ne djeluje pretjerano obećavajuće – tko će, dakle, biti odgovoran?
Podijeljena odgovornost
Najjednostavniji odgovor: krajnji korisnici. Ta birokratska fraza obuhvaća kazališta, muzeje, župe, arhive, fakultete, bolnice, uostalom i Sabor i Vladu i ministarstva – sve one koji bi EU sredstva trebali uložiti u popravak svojih zgrada, nastradalih u potresu. Oni su morali provesti hitne sanacije u skladu s pravilima pa da sada mogu tražiti refundaciju.
Oni moraju provesti javne natječaje (ako su obveznici javne nabave) po propisima, tako da odrade sve kako treba i preveniraju žalbe i poništenja. Oni moraju predati ispravne zahtjeve za nadoknadu sredstava – kojima od Vladinih resora traže povrat novca – uz svu potrebnu popratnu dokumentaciju, kako administracija ne bi imala razloga, niti izliku vraćati ih na doradu.
Pa ipak ključna odgovornost za uspjeh ili debakl s Fondom solidarnosti uopće nije na njima, nego na Vladi. Premijer Andrej Plenković pohvalio se svojedobno da je Vlada „munjevito“ osigurala sredstva za obnovu iz više izvora. Ali njihova dionica tu nije završena. Ni izdaleka.
Natezanje s pravilima
Vlada. Tako glasi precizniji odgovor na pitanje tko će biti odgovoran ako europski novac za obnovu ostane neiskorišten. Za to postoji nekoliko argumenata.
Pravila je definirala Vlada i na to su – nevjerojatno – potrošili nekoliko tjedana i to nakon što su sredstva krajem prošle godine isplaćena. Dobro upućeni izvor snebivao se nad tolikim otezanjem: „Izgubili smo mjesec dana na definiranje prihvatljivih troškova, a tek smo ih ovaj tjedan uspjeli pretočiti u zajednička nacionalna pravila“, upozoravao je još krajem siječnja Telegramov sugovornik. Već smo debelo bili zagazili u onaj rok od 18 mjeseci.
Premijerova izjava
Sredinom ljeta, kada je rok u lipnju 2022. još djelovao dostižno, u krugovima ljudi koji se bave EU fondovima počelo se ozbiljno tvrditi da su rokovi prekratki za tako opsežan i zahtjevan posao. Posebno se dvojilo oko mogućnosti da se novac iskoristi za konkretne radove, a s obzirom na to kako kod nas funkcioniraju javne nabave, s dugotrajnim postupcima i beskrajnim žalbama (i taj sustav, usput, uređuje Vlada).
U Vladi su, dakako, morali znati za ove dvojbe. Ako nisu znali, to bi, pak, bila sasvim posebna dubina problema u koju se ovdje nemamo ni vremena ni prostora upuštati. No, naravno da su bili svjesni situacije; pa sam ministar Darko Horvat je u lipnju tvrdio da „kreće bitka s vremenom“. A onda je premijer Plenković sve lijepo objasnio.
Sve će se srediti
Novac nam neće propasti jer je najmanji problem, ako bude potrebno, dignuti telefon i nazvati predsjednicu Europske komisije, objašnjavao je predsjednik Vlade krajem kolovoza. Dakle, taman negdje na pola onog roka od 18 mjeseci, premijer je, očito, zaključio da je trenutak da se pritisak malo smanji.
Da se stvari, je li, dedramatiziraju. Zašto bi nakon toga itko strepio zbog rokova, ako s vrha izvršne vlasti stiže poruka da se sve može jednostavno srediti (još uvijek nije sređeno – o tome se još pregovara s Bruxellesom).
Može li to država?
Tri mjeseca kasnije službeni podaci, koje smo neki dan objavili, oslikavaju prilično zabrinjavajuću sliku. ‘Krajnji korisnici’ dosad su zatražili da im se refundira 231 milijun kuna. Resorna ministarstva su uspjela provjeriti, odobriti i isplatiti 43,7 milijuna kuna troškova prihvatljivih za financiranje iz Fonda solidarnosti. Resorna ministarstva su, dakle, dosad provjerila i finalno odobrila petinu traženog iznosa.
Obje su svote nevjerojatno skromne. Ali ova druga otvara šire pitanje – ima li država dovoljne kapacitete za taj posao. Što da je, nekim slučajem, od ministarstava zatražena refundacija ne 230 milijuna, nego dvije milijarde i 300 milijuna kuna? Koliko bi im vremena trebalo da obrade, provjere i isplate toliki iznos?
Ili, da budemo precizniji, koliko će im vremena trebati da obrade, provjere i isplate toliki iznos (valjda ćemo i do tog iznosa jednom doći)?
Zasluge i odgovornost
Premijer Plenković rado spominje koliko je njegova Vlada uspješna u korištenju EU fondova. Kako su na početku prvog mandata zatekli samo devet posto ugovorenih sredstava, a danas je Hrvatska 50 milijardi kuna u plusu. I tom plusu su, naravno, uz Vladu pridonijeli i neki ‘krajnji korisnici’.
Općina koja je europskim novcem uredila vatrogasni dom. Grad koji je opremio vrtić i izgradio kanalizaciju. Javno poduzeće koje je rekonstruiralo prugu. Poljoprivredno gospodarstvo koje je sredstvima iz briselskih fondova moderniziralo štalu.
Ako to Vlada smatra i svojom zaslugom, kojom bi to logikom mogući debakl Fonda solidarnosti prepustila nekom drugom?