Bivši ravnatelj Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiškoj tom je prilikom, u članku nekog lokalnog portala koji ga opisuje kao “jednog od istinskih heroja današnjice”, govorio o vlastitoj navadi, ne može si valjda pomoći, da uvijek čini dobro i spašava živote, čestim doniranjem krvi.
Istu pobudu, da čini dobro i spašava živote, ipak nije osjetio u slučaju dvoipolgodišnje djevojčice, izručene, u režiji Centra Branka Medunića – onog koji voli činiti dobro jer se pritom dobro osjeća – u ruke problematičnih roditelja. Kojima je ranije bila oduzeta, jer su problematični, jer joj nisu bili roditelji, osim biološki.
‘Sve smo napravili po pravilima struke’
Kako će policija utvrditi, roditelji su djevojčicu sustavno zlostavljali i grubo prebijali, sve dok nije završila u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici, u kojoj se trenutno bori za život. Kada govori o sebi, ravnatelj Medunić voli se kočoperiti spašavanjem života, no kada se spašava nečiji život, koji nije njegov, on kaže: “sve smo napravili po pravilima struke”.
Dobro je činiti dobro – “prekrasan je osjećaj dobiti potvrdu da se učinili nešto dobro” – no definicija dobročiniteljstva ravnatelja Medunića svojim opsegom ne obuhvaća dvoipolgodišnjakinju koju je činovnički hladno predao u ruke onima, kojima je iz ruku već bila oduzeta.
Osim što će, dakle, djevojčicu izručiti na milost i nemilost, a ispostavit će se više na nemilost, nego milost, osim što će kasnije kazati da je sve bilo korektno i po pravilima struke, što valjda znači da bi, kako nogometni treneri vole kazati, sve napravio isto, Branko Medunić također je počinio ultimativno djelo kojim se odličan stranački namjesnik razlikuje od prosječnog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tipično karijerni put tranzicijskog kaputaša
Dopustio je da ga vrh hranidbenog lanca, onaj koji ga je imenovao i stvorio, teatralno na televiziji smijeni, umjesto da se sam, ljudski i časno, ispriča i odstupi. Tako je, u maniri dostojnoj poslušnog čovjeka državne mehanizacije, kolegama iznad sebe podario čast smjene, a sebi je pritom zauvijek oduzeo, jer u životima nekih ljudi postoje stvari bitno važnije od ljudskosti i časti.
Branko Medunić rođen je 5. kolovoza 1959. godine. Školi nije bio osobito posvećen, pa je doniranje krvi koristio kao izliku da je danima ne pohađa, a najčešće u onima danima, u kojima je bilo potrebno pisati školsku zadaćnicu. Isti trik s davanjem krvi, prema vlastitom pripovijedanju, koristio je u vojsci – bio je dragovoljac Domovinskog rata – kako bi užicao koji slobodni dan.
Nakon završetka rata, Medunića čeka karijerni put tipičnog HDZ-ovog tranzicijskog kaputaša, nižerangiranog činovnika u brzinski oformljenom jednopartijskom instrumentariju, koji je imao zamijeniti prethodni jednopartijski instrumentarij, uz nešto više slobodnog marketa i demokratskog folklora, ali bez suštinskog iskoraka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iskopana neugodna kaznena prijava
Kao diplomirani socijalni radnik, Medunić ulazi u sustav socijalne skrbi te vrlo brzo dolazi do čelnih pozicija lokalnog Centra za socijalnu skrb. U isto vrijeme, što naravno ne znači da je jedno osiguralo drugo, jer takvo što za post-ratnu Hrvatsku bilo bi nečuveno, probija se kroz strukture lokalnog HDZ-a, a do ranih 2000-ih postaje predsjednik novogradiškog ogranka i član Središnjeg odbora stranke.
S tih pozicija daje svoj skromni obol pobjedi stranke na parlamentarnim izborima 2003. godine, pa kao provjeren stranački kadar ulazi u novu vladu; 3. lipnja 2004. bit će imenovan pomoćnikom ondašnje ministrice branitelja i obitelji Jadranke Kosor, jer prekrasan je osjećaj dobiti potvrdu da ste učinili nešto dobro.
Odmah nakon imenovanja, međutim, novogradiški HDZ-ovac Branko Medunić upada u krajnje neugodan skandal: Feral je iskopao kaznenu prijavu, podignutu protiv njega zbog nekretninske prevare u kojoj je navodno sudjelovao kao ravnatelj Centra.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povratak u manje prestižnu fotelju
Prijavu je podignula izvjesna Lidija Šegvić, sestra žene kojoj je Medićeva ustanova u studenom 2000. godine dodijelila skrbnicu, da bi je sud za desetak dana proglasio poslovno nesposobnom. Na taj način, tvrdilo se u prijavi, intervencijom Centa za socijalnu skrb, 76-godišnjakinja je ostala bez prava raspolaganja obiteljskom kućom u Novoj Gradiški, u koju se bila preselila iz Zagreba.
Je li u ovom slučaju Branko Medunić osjetio potrebu da čini dobro, jer se pritom dobro osjeća, ili je postupao po pravilima struke, kao što je po pravilima struke postupao u slučaju prebijene djevojčice, i je li jedno u koliziji s drugim, nejasno je: kaznena prijava odbačena je desetak dana nakon dolaska HDZ-a na vlast.
Ipak, iz nekog razloga, izlet Branka Medunića u visoku politiku nije bio značajnijeg vijeka: nakon osam mjeseci odlazi s pozicije pomoćnika i spuštenog repa vraća se na lokalnu razinu, otadžbinu iz koje je tek utekao – u Novu Gradišku, u osjetno manje prestižnu fotelju od ugledne one iz ministarstva, fotelju predsjednika Gradskog vijeća Nove Gradiške.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stručnost i partijsko napredovanje
Uigranom partijskom metodom nasumičnog miješanja i dijeljenja špila karata, Medunić je tako, u vrlo kratkom roku, prošao nekoliko razina i funkcija, od dragovoljca Domovinskog rata, predsjednika gradske filijale HDZ-a, člana Središnjeg odbora stranke i ravnatelja Centra za socijalnu skrb, do pomoćnika ministrice nove vlade, i onda, nažalost, nazad na početak radnje, na mjesto predsjednika Gradskog vijeća i ravnatelja Centra.
U tome je problem kada razni medunići i trutovi, nakon ljudskih tragedija radi potresa ili prebijanja, nastupaju nadmeno i odrješito, pogonjeni autoritetom birokratskog aparatusa. U tome je problem kada unesrećenima nabijaju na nos postupanja po pravilima struke – o njihovoj stvarnoj stručnosti teško je suditi, kada je proboj kroz strukture socijalnih ustanova pratio proboj kroz strukture jednopartijskog koncerna, pa je neutralnom promatraču neke stvari nemoguće razlučiti, a vidi žrtve vrle naše stručnosti.
Nakon kraha bivše šefice Kosor na izborima, pokušao se Medunić malo rehabilitirati: 2012. godine išao se ugurati na Opći Sabor stranke, onaj kojim će se ustoličiti Tomislav Karamarko, no bezuspješno: dobio je tek nekoliko tuceta glasova i nije se plasirao među odabrane delegate iz Brodsko-posavske županije…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kratiš vrijeme i čekaš lokalne portale
Pozicija gradskog HDZ-ovaca i ravnatelja lokalnog Centra sigurna je i stabilna; upravljaš godišnjim budžetom od četrdesetak milijuna kuna, vrijeme kratiš vrijeme svečanim objavljivanjem edukacijskih projekata i redovnim uplaćivanjem stranačkih donacija, čekajući da te neki lokalni portal opet intervjuira i ispod slike napiše: “jedan od istinskih heroja današnjice”, jer, kako sam izjavljuješ, prekrasan je osjećaj dobiti potvrdu da činiš dobro.
I moliš svevišnjeg da ne dođe trenutak u kojem ćeš zbilja morati činiti dobro, u kojem dvoipolgodišnju djevojčicu nećeš izručiti u pakao iz kojeg se jedva izbavila, u kojem je monstrumi neće premlatiti, u kojem se ona neće morati boriti za život. U kojem će sve za tebe biti kako je za tebe oduvijek bilo – po pravilima struke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko je bivši ravnatelj Centra iz Nove Gradiške? Tipični HDZ-ov kaputaš s kaznenom prijavom za prevaru
Protiv ravnatelja Medunića bila je podignuta kaznena prijava, kasnije odbačena, zbog slučaja s kućom u Novoj Gradiški
Nakon završetka rata, Medunića čeka karijerni put tipičnog HDZ-ovog tranzicijskog kaputaša, nižerangiranog činovnika u brzinski oformljenom jednopartijskom instrumentariju, koji je imao brzinski zamijeniti prethodni jednopartijski instrumentarij, uz nešto više slobodnog marketa i demokratskog folklora, ali bez suštinskog iskoraka. Sve po pravilima struke
Jednom prilikom o samom sebi Branko Medunić izjavio je ovo: “Prekrasan je osjećaj dobiti potvrdu da ste učinili nešto dobro. Lijepo je i nekome nešto pokloniti ili reći lijepu riječ, a kamoli spasiti nečiji život”.
Bivši ravnatelj Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiškoj tom je prilikom, u članku nekog lokalnog portala koji ga opisuje kao “jednog od istinskih heroja današnjice”, govorio o vlastitoj navadi, ne može si valjda pomoći, da uvijek čini dobro i spašava živote, čestim doniranjem krvi.
Istu pobudu, da čini dobro i spašava živote, ipak nije osjetio u slučaju dvoipolgodišnje djevojčice, izručene, u režiji Centra Branka Medunića – onog koji voli činiti dobro jer se pritom dobro osjeća – u ruke problematičnih roditelja. Kojima je ranije bila oduzeta, jer su problematični, jer joj nisu bili roditelji, osim biološki.
‘Sve smo napravili po pravilima struke’
Kako će policija utvrditi, roditelji su djevojčicu sustavno zlostavljali i grubo prebijali, sve dok nije završila u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici, u kojoj se trenutno bori za život. Kada govori o sebi, ravnatelj Medunić voli se kočoperiti spašavanjem života, no kada se spašava nečiji život, koji nije njegov, on kaže: “sve smo napravili po pravilima struke”.
Dobro je činiti dobro – “prekrasan je osjećaj dobiti potvrdu da se učinili nešto dobro” – no definicija dobročiniteljstva ravnatelja Medunića svojim opsegom ne obuhvaća dvoipolgodišnjakinju koju je činovnički hladno predao u ruke onima, kojima je iz ruku već bila oduzeta.
Osim što će, dakle, djevojčicu izručiti na milost i nemilost, a ispostavit će se više na nemilost, nego milost, osim što će kasnije kazati da je sve bilo korektno i po pravilima struke, što valjda znači da bi, kako nogometni treneri vole kazati, sve napravio isto, Branko Medunić također je počinio ultimativno djelo kojim se odličan stranački namjesnik razlikuje od prosječnog.
Tipično karijerni put tranzicijskog kaputaša
Dopustio je da ga vrh hranidbenog lanca, onaj koji ga je imenovao i stvorio, teatralno na televiziji smijeni, umjesto da se sam, ljudski i časno, ispriča i odstupi. Tako je, u maniri dostojnoj poslušnog čovjeka državne mehanizacije, kolegama iznad sebe podario čast smjene, a sebi je pritom zauvijek oduzeo, jer u životima nekih ljudi postoje stvari bitno važnije od ljudskosti i časti.
Branko Medunić rođen je 5. kolovoza 1959. godine. Školi nije bio osobito posvećen, pa je doniranje krvi koristio kao izliku da je danima ne pohađa, a najčešće u onima danima, u kojima je bilo potrebno pisati školsku zadaćnicu. Isti trik s davanjem krvi, prema vlastitom pripovijedanju, koristio je u vojsci – bio je dragovoljac Domovinskog rata – kako bi užicao koji slobodni dan.
Nakon završetka rata, Medunića čeka karijerni put tipičnog HDZ-ovog tranzicijskog kaputaša, nižerangiranog činovnika u brzinski oformljenom jednopartijskom instrumentariju, koji je imao zamijeniti prethodni jednopartijski instrumentarij, uz nešto više slobodnog marketa i demokratskog folklora, ali bez suštinskog iskoraka.
Iskopana neugodna kaznena prijava
Kao diplomirani socijalni radnik, Medunić ulazi u sustav socijalne skrbi te vrlo brzo dolazi do čelnih pozicija lokalnog Centra za socijalnu skrb. U isto vrijeme, što naravno ne znači da je jedno osiguralo drugo, jer takvo što za post-ratnu Hrvatsku bilo bi nečuveno, probija se kroz strukture lokalnog HDZ-a, a do ranih 2000-ih postaje predsjednik novogradiškog ogranka i član Središnjeg odbora stranke.
S tih pozicija daje svoj skromni obol pobjedi stranke na parlamentarnim izborima 2003. godine, pa kao provjeren stranački kadar ulazi u novu vladu; 3. lipnja 2004. bit će imenovan pomoćnikom ondašnje ministrice branitelja i obitelji Jadranke Kosor, jer prekrasan je osjećaj dobiti potvrdu da ste učinili nešto dobro.
Odmah nakon imenovanja, međutim, novogradiški HDZ-ovac Branko Medunić upada u krajnje neugodan skandal: Feral je iskopao kaznenu prijavu, podignutu protiv njega zbog nekretninske prevare u kojoj je navodno sudjelovao kao ravnatelj Centra.
Povratak u manje prestižnu fotelju
Prijavu je podignula izvjesna Lidija Šegvić, sestra žene kojoj je Medićeva ustanova u studenom 2000. godine dodijelila skrbnicu, da bi je sud za desetak dana proglasio poslovno nesposobnom. Na taj način, tvrdilo se u prijavi, intervencijom Centa za socijalnu skrb, 76-godišnjakinja je ostala bez prava raspolaganja obiteljskom kućom u Novoj Gradiški, u koju se bila preselila iz Zagreba.
Je li u ovom slučaju Branko Medunić osjetio potrebu da čini dobro, jer se pritom dobro osjeća, ili je postupao po pravilima struke, kao što je po pravilima struke postupao u slučaju prebijene djevojčice, i je li jedno u koliziji s drugim, nejasno je: kaznena prijava odbačena je desetak dana nakon dolaska HDZ-a na vlast.
Ipak, iz nekog razloga, izlet Branka Medunića u visoku politiku nije bio značajnijeg vijeka: nakon osam mjeseci odlazi s pozicije pomoćnika i spuštenog repa vraća se na lokalnu razinu, otadžbinu iz koje je tek utekao – u Novu Gradišku, u osjetno manje prestižnu fotelju od ugledne one iz ministarstva, fotelju predsjednika Gradskog vijeća Nove Gradiške.
Stručnost i partijsko napredovanje
Uigranom partijskom metodom nasumičnog miješanja i dijeljenja špila karata, Medunić je tako, u vrlo kratkom roku, prošao nekoliko razina i funkcija, od dragovoljca Domovinskog rata, predsjednika gradske filijale HDZ-a, člana Središnjeg odbora stranke i ravnatelja Centra za socijalnu skrb, do pomoćnika ministrice nove vlade, i onda, nažalost, nazad na početak radnje, na mjesto predsjednika Gradskog vijeća i ravnatelja Centra.
U tome je problem kada razni medunići i trutovi, nakon ljudskih tragedija radi potresa ili prebijanja, nastupaju nadmeno i odrješito, pogonjeni autoritetom birokratskog aparatusa. U tome je problem kada unesrećenima nabijaju na nos postupanja po pravilima struke – o njihovoj stvarnoj stručnosti teško je suditi, kada je proboj kroz strukture socijalnih ustanova pratio proboj kroz strukture jednopartijskog koncerna, pa je neutralnom promatraču neke stvari nemoguće razlučiti, a vidi žrtve vrle naše stručnosti.
Nakon kraha bivše šefice Kosor na izborima, pokušao se Medunić malo rehabilitirati: 2012. godine išao se ugurati na Opći Sabor stranke, onaj kojim će se ustoličiti Tomislav Karamarko, no bezuspješno: dobio je tek nekoliko tuceta glasova i nije se plasirao među odabrane delegate iz Brodsko-posavske županije…
Kratiš vrijeme i čekaš lokalne portale
Pozicija gradskog HDZ-ovaca i ravnatelja lokalnog Centra sigurna je i stabilna; upravljaš godišnjim budžetom od četrdesetak milijuna kuna, vrijeme kratiš vrijeme svečanim objavljivanjem edukacijskih projekata i redovnim uplaćivanjem stranačkih donacija, čekajući da te neki lokalni portal opet intervjuira i ispod slike napiše: “jedan od istinskih heroja današnjice”, jer, kako sam izjavljuješ, prekrasan je osjećaj dobiti potvrdu da činiš dobro.
I moliš svevišnjeg da ne dođe trenutak u kojem ćeš zbilja morati činiti dobro, u kojem dvoipolgodišnju djevojčicu nećeš izručiti u pakao iz kojeg se jedva izbavila, u kojem je monstrumi neće premlatiti, u kojem se ona neće morati boriti za život. U kojem će sve za tebe biti kako je za tebe oduvijek bilo – po pravilima struke.