Vrlo je izvjesno da u Zagrebu uskoro više neće biti ulica nazvanih po dužnosnicima i propagandistima krvavog ustaškog režima, NDH i poglavnika Ante Pavelića. Koliko se zasad zna, takvih je devet, zahtjevi za promjenama stigli su za četiri ulice na Peščenici, četiri na Črnomercu i jednu u Dubravi. Predlagači su Svjetski židovski kongres, sveučilišni profesori Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić, pravnik Erol Šehu, te mirovna aktivistica i dugogodišnja direktorica Documente Vesna Teršelič.
Sada se čini da bi odluke mogle dobiti visoku podršku u Gradskoj skupštini jer su prijedlog u gradskoj četvrti Peščenica-Žitnjak već jednoglasno podržali vijećnici svih političkih opcija koje su ušle u kvartovsko vijeće, a to su Možemo, SDP, HDZ, Most, stranka Milana Bandića i lista Vesne Škare Ožbolt.
To je za promatrače bilo svojevrsno iznenađenje budući da je lani u travnju – kad se u Slavonskom Brodu glasalo i izglasalo oduzimanje ulice književniku Mili Budaku, doglavniku i ministru u Vladi NDH i potpisniku rasnih zakona – osam vijećnika koalicije HDZ-HSP izjasnilo kao suzdržano.
Najmračnije razdoblje povijesti
Porazno je da imena osoba tijesno vezanih uz zločinačku NDH desetljećima stoje na uličnim pločama u državi koja se u Ustavu poziva na svoje antifašističko nasljeđe, no to ukazuje na nezrelost i kalkulantstvo unutar političkih elita ovog društva, čiji se pripadnici nisu bili u stanju jasno distancirati čak ni od najmračnijeg razdoblja naše nacionalne prošlosti.
Postavlja se i pitanje kako to da se stanovnici iz ”ustaških” ulica diljem Hrvatske nisu bunili, ali za to nije bilo pretpostavke budući da ljudi ili nisu imali pojma tko su osobe čija su imena u rubrici ‘adresa’ upisivali u svoje dokumente ili ih se naprosto obmanjivalo. Jedan od tipičnih primjera je Mile Budak, jedan od istaknutih ustaških ideologa koji je imao tko zna koliko ulica po Hrvatskoj, a koga se iz radikalnih desnih krugova prikazivalo samo kao tankoćutnog pisca i utoliko nevinu žrtvu ostrašćene ideologije suprotnog predznaka.
Zato hajde da vidimo za koja se imena traži promjena i tko su stvarno bile te povijesne ”veličine” koje su u okolnostima političke i moralne pomutnje dobile ulice u glavnom gradu naše zemlje. Sve podatke preuzimamo iz arhive Svjetskog židovskog kongresa. Na Peščenici su to Filip Lukas, Vladimir Arko, Ivan Šarić i Antun Bonifačić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Podržao izbacivanje kolege Židova
Geograf Filip Lukas bio je predsjednik Matice Hrvatske od 1928. do 1945. godine, dakle i za vrijeme Nezavisne države Hrvatske. U ime nakladnika Glavnog ustaškog stana, kao glavni urednik 1943. godine potpisuje enciklopedijski priručnik Naša domovina u kome se veličaju uspjesi ustaškog poretka. Na sjednici Matice hrvatske 29. travnja 1941. drži govor koji zaključuje poklikom ”neka Bog ispuni poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove Hrvatske dr. Ante Pavelić”.
Kao promotor ideologije ”krvi i tla”, ekskluzivnog hrvatstva i rasne teorije, Lukas je svojim javnim djelovanjem izravno pridonio stvaranju atmosfere progona u kojoj će genocid nad Srbima, Židovima i Romima u NDH biti moguć. Uz otvorenu podršku ustaštvu i nacizmu, bavio se dokazivanjem rasnih teorija i teza o ”narodnom duhu” i, ”krvnoj čistoći” u skladu s radovima tadašnjih nacističkih ideologa.
Poznate osobe iz hrvatske povijesti karakterizirao je negativno ako nisu bile ”čiste hrvatske krvi”, a umjetnike koji su odbili prihvatiti fašistoidne umjetničke koncepte smatrao je nemoralnim izdajicama koji zaslužuju mržnju. Bio je jedini profesor Zagrebačkog sveučilišta koji je u svibnju 1941. podržao izbacivanje s posla svoga kolege matematičara, Židova Vladimira Vranića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čovjek koji se divio Poglavniku
Zagrebački poduzetnik Vladimir Arko od 1941. do 1945. opskrbljivao je njemačku i talijansku vojsku i vojsku NDH svojim proizvodima. Poslije rata optužen je za izdajništvo i suradnju s okupatorom. U trenutku uhićenja, u tvornici je popio cijankalij.
Ivan Šarić bio je nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije i pisac. Za vrijeme NDH objavljivao je pjesme u kojima se divi poglavniku. Sudjelovao je u radu biskupskih konferencija 1941. i 1945. u Zagrebu i iskazivao je naglašenu podršku Paveliću, NDH i ustašama. U svibnju 1945. odlazi u emigraciju, najprije u Austriju, a zatim u Španjolsku, umire u Madridu 1960. godine
Antun Bonifačić od 1941. radi u Odjelu za kulturne Ministarstva vanjskih poslova NDH i potpredsjednik je Društva hrvatskih književnika. Nakon što je u svibnju 1945. izbjegao u Argentinu, neko vrijeme živio u Brazilu, a potom u SAD-u. Godine 1973. preuzima vodstvo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, kako je Ante Pavelić preimenovao ustaški pokret u emigraciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spjevao o ‘Ustaši koji je pao’
Na Črnomercu bi bez ulica trebali ostati Franjo Nevistić, Ivan Oršanić, Srećko Karaman i Branko Klarić. Franjo Nevistić radio je nakon osnutka NDH kao tajnik u kabinetu ministra pravosuđa. Uoči Božića 1944. postavljen je za stožernika Sveučilišnog stožera, u siječnju 1945. za glavnog urednika glasila ustaškog pokreta ‘Spremnost’. U tom tjedniku dokazivala se ispravnost ustaške politike, a ustaška revolucija gorljivo se prikazivala kao borba za hrvatsku državu.
Kao jedan od najaktivnijih članova ustaškog pokreta u domovini prije rata, Ivan Oršanić u NDH postaje utjecajni dužnosnik režima i jedan od najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika. U ljeto 1941. imenovan je glavnim pobočnikom i članom Glavnog ustaškog stana, a potom i upravnim zapovjednikom Ustaške mladeži. U svibnju 1944. ponovno je unaprijeđen. Bio član Hrvatskoga državnoga sabora i državni tajnik za promidžbu u Ministarstvu udružbe.
Srećko Karaman i Branko Klarić bili su pjesnici. Karaman je za vrijeme NDH službovao u upravnoj službi u Dalmaciji. Klarić je radio u Zagrebu kao činovnik. Surađivao je u ustaškom glasilu Hrvatski narod. Pjesme je posvećivao poglavniku Anti Paveliću, Juri Francetiću, 10. travnju itd. Neke od tih pjesama zovu se Psalam za Hrvatsku i za Poglavnika, Ustaši koji je pao, Travanjski navještaj, Ustaška Lađa. Ubijen je prilikom povlačenja s Bleiburga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Još jedan pjevao ustašama
U Gornjoj Dubravi traži se promjena imena ulice Vladimira Jurčića, profesora i književnika koji je za vrijeme NDH sudjelovao u ustaškoj promidžbi i indoktrinaciji mladih. Činio je to pišući hvalospjeve ustaškim junacima, među kojima se ističu “Pukovnik Jure Francetić” te niz pjesmica za ustašku mladež od 7 do 11 godina koje slave Poglavnika Pavelića.
Jedna od pjesmica koje je sklepao Jurčić zove se Ustaška koračnica: ”Stupaj, jedan, dva i tri, sedam, osam i devet, ustajemo rano svi, na nama ostaje svijet. Četiri i pet i šest, tika-taka, tik-tak-tik: u nama se budi svijest. Živio naš Poglavnik.”
Može se tu napisati knjiga
O tome s kojom je argumentacijom ovih devet osoba uopće dobilo ulice u Zagrebu, tko su bili predlagači i tko su bili dizači ruku za te odluke mogla bi se jednog dana napisati važna knjiga. Bilo bi to zanimljivo i poučno svjedočanstvo o dobu lutanja ”bespućima povijesnih zbiljnosti” koje u Hrvatskoj, na žalost, još uvijek nije završilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da jest, ne bismo se danas više bavili s NDH i ustaštvom, niti bi ta tema na ijednom relevantnom mjestu sustava bila nešto o čemu se ima potrebe politički diskutirati. No i mali korak oduzimanja ulica dužnosnicima i apologetima NDH bio bi neki pomak u pravom smjeru. Nadamo se da će do takvog pomaka doći u velikoj suglasnosti i u kratkom roku barem u vijećnici zagrebačke Gradske skupštine.
Tko su te ustaše čije ulice u Zagrebu žele preimenovati? Pavelićev intimus, promotor krvne čistoće i izdajnik koji je popio cijankalij
Zahtjeva za promjenu je zasad devet, a čini se da bi promjene mogle dobiti visoku podršku u Gradskoj skupštini
Porazno je da imena osoba tijesno vezanih uz zločinačku NDH desetljećima stoje na uličnim pločama u državi koja se u Ustavu poziva na svoje antifašističko nasljeđe, no to ukazuje na nezrelost i kalkulantstvo unutar političkih elita ovog društva, čiji se pripadnici nisu bili u stanju jasno distancirati čak ni od najmračnijeg razdoblja naše nacionalne prošlosti.
Vrlo je izvjesno da u Zagrebu uskoro više neće biti ulica nazvanih po dužnosnicima i propagandistima krvavog ustaškog režima, NDH i poglavnika Ante Pavelića. Koliko se zasad zna, takvih je devet, zahtjevi za promjenama stigli su za četiri ulice na Peščenici, četiri na Črnomercu i jednu u Dubravi. Predlagači su Svjetski židovski kongres, sveučilišni profesori Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić, pravnik Erol Šehu, te mirovna aktivistica i dugogodišnja direktorica Documente Vesna Teršelič.
Sada se čini da bi odluke mogle dobiti visoku podršku u Gradskoj skupštini jer su prijedlog u gradskoj četvrti Peščenica-Žitnjak već jednoglasno podržali vijećnici svih političkih opcija koje su ušle u kvartovsko vijeće, a to su Možemo, SDP, HDZ, Most, stranka Milana Bandića i lista Vesne Škare Ožbolt.
To je za promatrače bilo svojevrsno iznenađenje budući da je lani u travnju – kad se u Slavonskom Brodu glasalo i izglasalo oduzimanje ulice književniku Mili Budaku, doglavniku i ministru u Vladi NDH i potpisniku rasnih zakona – osam vijećnika koalicije HDZ-HSP izjasnilo kao suzdržano.
Najmračnije razdoblje povijesti
Porazno je da imena osoba tijesno vezanih uz zločinačku NDH desetljećima stoje na uličnim pločama u državi koja se u Ustavu poziva na svoje antifašističko nasljeđe, no to ukazuje na nezrelost i kalkulantstvo unutar političkih elita ovog društva, čiji se pripadnici nisu bili u stanju jasno distancirati čak ni od najmračnijeg razdoblja naše nacionalne prošlosti.
Postavlja se i pitanje kako to da se stanovnici iz ”ustaških” ulica diljem Hrvatske nisu bunili, ali za to nije bilo pretpostavke budući da ljudi ili nisu imali pojma tko su osobe čija su imena u rubrici ‘adresa’ upisivali u svoje dokumente ili ih se naprosto obmanjivalo. Jedan od tipičnih primjera je Mile Budak, jedan od istaknutih ustaških ideologa koji je imao tko zna koliko ulica po Hrvatskoj, a koga se iz radikalnih desnih krugova prikazivalo samo kao tankoćutnog pisca i utoliko nevinu žrtvu ostrašćene ideologije suprotnog predznaka.
Zato hajde da vidimo za koja se imena traži promjena i tko su stvarno bile te povijesne ”veličine” koje su u okolnostima političke i moralne pomutnje dobile ulice u glavnom gradu naše zemlje. Sve podatke preuzimamo iz arhive Svjetskog židovskog kongresa. Na Peščenici su to Filip Lukas, Vladimir Arko, Ivan Šarić i Antun Bonifačić.
Podržao izbacivanje kolege Židova
Geograf Filip Lukas bio je predsjednik Matice Hrvatske od 1928. do 1945. godine, dakle i za vrijeme Nezavisne države Hrvatske. U ime nakladnika Glavnog ustaškog stana, kao glavni urednik 1943. godine potpisuje enciklopedijski priručnik Naša domovina u kome se veličaju uspjesi ustaškog poretka. Na sjednici Matice hrvatske 29. travnja 1941. drži govor koji zaključuje poklikom ”neka Bog ispuni poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove Hrvatske dr. Ante Pavelić”.
Kao promotor ideologije ”krvi i tla”, ekskluzivnog hrvatstva i rasne teorije, Lukas je svojim javnim djelovanjem izravno pridonio stvaranju atmosfere progona u kojoj će genocid nad Srbima, Židovima i Romima u NDH biti moguć. Uz otvorenu podršku ustaštvu i nacizmu, bavio se dokazivanjem rasnih teorija i teza o ”narodnom duhu” i, ”krvnoj čistoći” u skladu s radovima tadašnjih nacističkih ideologa.
Poznate osobe iz hrvatske povijesti karakterizirao je negativno ako nisu bile ”čiste hrvatske krvi”, a umjetnike koji su odbili prihvatiti fašistoidne umjetničke koncepte smatrao je nemoralnim izdajicama koji zaslužuju mržnju. Bio je jedini profesor Zagrebačkog sveučilišta koji je u svibnju 1941. podržao izbacivanje s posla svoga kolege matematičara, Židova Vladimira Vranića.
Čovjek koji se divio Poglavniku
Zagrebački poduzetnik Vladimir Arko od 1941. do 1945. opskrbljivao je njemačku i talijansku vojsku i vojsku NDH svojim proizvodima. Poslije rata optužen je za izdajništvo i suradnju s okupatorom. U trenutku uhićenja, u tvornici je popio cijankalij.
Ivan Šarić bio je nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije i pisac. Za vrijeme NDH objavljivao je pjesme u kojima se divi poglavniku. Sudjelovao je u radu biskupskih konferencija 1941. i 1945. u Zagrebu i iskazivao je naglašenu podršku Paveliću, NDH i ustašama. U svibnju 1945. odlazi u emigraciju, najprije u Austriju, a zatim u Španjolsku, umire u Madridu 1960. godine
Antun Bonifačić od 1941. radi u Odjelu za kulturne Ministarstva vanjskih poslova NDH i potpredsjednik je Društva hrvatskih književnika. Nakon što je u svibnju 1945. izbjegao u Argentinu, neko vrijeme živio u Brazilu, a potom u SAD-u. Godine 1973. preuzima vodstvo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, kako je Ante Pavelić preimenovao ustaški pokret u emigraciji.
Spjevao o ‘Ustaši koji je pao’
Na Črnomercu bi bez ulica trebali ostati Franjo Nevistić, Ivan Oršanić, Srećko Karaman i Branko Klarić. Franjo Nevistić radio je nakon osnutka NDH kao tajnik u kabinetu ministra pravosuđa. Uoči Božića 1944. postavljen je za stožernika Sveučilišnog stožera, u siječnju 1945. za glavnog urednika glasila ustaškog pokreta ‘Spremnost’. U tom tjedniku dokazivala se ispravnost ustaške politike, a ustaška revolucija gorljivo se prikazivala kao borba za hrvatsku državu.
Kao jedan od najaktivnijih članova ustaškog pokreta u domovini prije rata, Ivan Oršanić u NDH postaje utjecajni dužnosnik režima i jedan od najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika. U ljeto 1941. imenovan je glavnim pobočnikom i članom Glavnog ustaškog stana, a potom i upravnim zapovjednikom Ustaške mladeži. U svibnju 1944. ponovno je unaprijeđen. Bio član Hrvatskoga državnoga sabora i državni tajnik za promidžbu u Ministarstvu udružbe.
Srećko Karaman i Branko Klarić bili su pjesnici. Karaman je za vrijeme NDH službovao u upravnoj službi u Dalmaciji. Klarić je radio u Zagrebu kao činovnik. Surađivao je u ustaškom glasilu Hrvatski narod. Pjesme je posvećivao poglavniku Anti Paveliću, Juri Francetiću, 10. travnju itd. Neke od tih pjesama zovu se Psalam za Hrvatsku i za Poglavnika, Ustaši koji je pao, Travanjski navještaj, Ustaška Lađa. Ubijen je prilikom povlačenja s Bleiburga.
Još jedan pjevao ustašama
U Gornjoj Dubravi traži se promjena imena ulice Vladimira Jurčića, profesora i književnika koji je za vrijeme NDH sudjelovao u ustaškoj promidžbi i indoktrinaciji mladih. Činio je to pišući hvalospjeve ustaškim junacima, među kojima se ističu “Pukovnik Jure Francetić” te niz pjesmica za ustašku mladež od 7 do 11 godina koje slave Poglavnika Pavelića.
Jedna od pjesmica koje je sklepao Jurčić zove se Ustaška koračnica: ”Stupaj, jedan, dva i tri, sedam, osam i devet, ustajemo rano svi, na nama ostaje svijet. Četiri i pet i šest, tika-taka, tik-tak-tik: u nama se budi svijest. Živio naš Poglavnik.”
Može se tu napisati knjiga
O tome s kojom je argumentacijom ovih devet osoba uopće dobilo ulice u Zagrebu, tko su bili predlagači i tko su bili dizači ruku za te odluke mogla bi se jednog dana napisati važna knjiga. Bilo bi to zanimljivo i poučno svjedočanstvo o dobu lutanja ”bespućima povijesnih zbiljnosti” koje u Hrvatskoj, na žalost, još uvijek nije završilo.
Da jest, ne bismo se danas više bavili s NDH i ustaštvom, niti bi ta tema na ijednom relevantnom mjestu sustava bila nešto o čemu se ima potrebe politički diskutirati. No i mali korak oduzimanja ulica dužnosnicima i apologetima NDH bio bi neki pomak u pravom smjeru. Nadamo se da će do takvog pomaka doći u velikoj suglasnosti i u kratkom roku barem u vijećnici zagrebačke Gradske skupštine.