Upravo se razvijaju navodno vrlo ozbiljne diskusije o tome favoriziraju li mediji Tomislava Tomaševića na račun drugog kandidata za izborni finale. Iz tabora Domovinskog pokreta napadaju novinare i urednike da glade Tomaševića guščjom peruškom dočim su njihovom Miroslavu Škori otvoreno neskloni. Iz toga, po običaju, insinuiraju da ”ekstremna ljevica” u medijima ima svoje plaćenike. Pozivaju se analitičari da kažu što se njima čini.
Točno je, ozbiljniji mediji skloniji su Tomaševiću
Dakle, da. Točno je da su svi ozbiljniji mediji puno skloniji Tomaševiću nego Škori, ali u tome nema ništa ni nedopušteno ni nakaradno, a kamoli da bi upućivalo na neobjektivnost, pristranost ili čak na korupciju. Dapače, normalno je i poželjno da mediji steknu stav o svemu što istražuju, promatraju i o čemu pišu. Zadatak medija nije da nemaju stav, nego da ga uravnoteženo formiraju u skladu sa svim činjenicama koje su im dostupne i do kojih mogu doći, da ga zatim iznesu pred javnost i da zatim snose odgovornost za svoje ocjene. To je novinarstvo. Nikako stav unaprijed, ali post festum, to da, apsolutno. Tako se stječe ugled.
Smisao novinarskog posla nije kruška po njušku nego ajmo, sve na stol, ni od buhe praviti slona, ni slona svoditi ne buhu, pa ćemo onda pošteno ocijeniti tko je u pravu a tko nije. Tko je bolji a tko lošiji. Koja je solucija korisna a koja štetna. Je li se moglo potrošiti manje novca za isti ili čak veći dobitak. Tko laže, a tko govori istinu. Tko je inteligentan, a tko glup kao čep. Naravno, u izbornim kampanjama je princip da se – prije formiranja stavova i upravo u svrhu formiranja stavova – ravnopravno dade prilika svim kandidatima koji iole imaju što reći i tu hrvatski mediji nisu napravili grešku.
Obojica imaju jednake šanse za uvjeriti birače da su bolji izbori
Naprotiv. Debata između Tomaševića i Škore ima posvuda toliko da su se svima već popele navrh glave. I u njima Škoro i Škorini dobivaju jednak prostor kao i Tomašević i njegovi, a često otmu i veći jer drugoj strani ne daju doći do riječi. Dakle, svakome od njih pružaju se jednake šanse da uvjere birače kako je upravo on bolji izbor te da novinarima pokažu svoje argumente za svako pitanje koje im je postavljeno.
U hodu se o kandidatima stekne stav, ne samo da se mora steći, nego je to nužno. Sigurno neće pobrati široke simpatije onaj aspirant na gradonačelničku fotelju koji neprestano šiba lažne informacije, koji ne zna odgovoriti što ga se pita a važno je za funkciju za koju se natječe, onaj tko se izvlači na demagogiju, tko ispali da u Zagrebu ima 300 državnih vrtića a ima ih 60, onaj tko stalno huška i ideologizira umjesto da jasno iznosi svoja rješenja za gradske probleme. Ljudima postane antipatičan. A novinari kažu, vidi ovoga kako vrda, pa čuje li on pitanje? Ima li on što reći ili namjerno javnost mota oko plota?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gubitnici uvijek udaraju po novinarima
Znači, novinari uspoređuju, važu, računaju, misle, i onda kako kome. Tako se to i radi. To je kanon. Kad Škoro ili bilo tko drugi pred medijima glumata u prazno, ubada ispod pojasa i navlači protivnika na stvari koje su ili posve nebitne ili su iskonstruirane na trumpovskim podmetanjima, na temelju čega očekuje da će se kazaljka okrenuti na njegovu stranu? Dobije isti prostor da se promovira i istakne, a iskoristi ga na neuvjerljiv i iritantan način. Nađe mu se neznanje, da je drugome podvaljivao laži, da preskače stvari na koje nema odgovore i onda se duri da su novinari pristrani. Kako da ne.
Ako su ti mediji našli rupe i zalome, kriv si sam, njima je i posao da ih nađu. I neki naši nedovoljno doučeni kolege rade priloge tako da jednome daju da izjavi kako upravo pada kiša, a onda mu suprotstave drugoga koji tvrdi da sija sunce i vruće je kao u paklu. To nije objektivnost. Zadatak je autora da pogleda kroz prozor, vidi je li kiša ili sunce i da konstatira tko je u pravu. Svi gubitnici uvijek udaraju po novinarima. Ta je kuknjava nategnuta, jadna i promašena. Idi i izbori se da te ocijene kao boljega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Točno je da su svi ozbiljniji mediji skloniji Tomaševiću nego Škori. I to je normalno
U tome nema ništa ni nedopušteno ni nakaradno, a kamoli da bi upućivalo na neobjektivnost, pristranost ili čak na korupciju. Dapače, to je poželjno
I neki naši nedovoljno doučeni kolege rade priloge tako da jednome daju da izjavi kako upravo pada kiša, a onda mu suprotstave drugoga koji tvrdi da sija sunce i vruće je kao u paklu. To nije objektivnost. Zadatak je autora da pogleda kroz prozor, vidi je li kiša ili sunce i da konstatira tko je u pravu. Svi gubitnici uvijek udaraju po novinarima. Ta je kuknjava nategnuta, jadna i promašena. Idi i izbori se da te ocijene kao boljega
Upravo se razvijaju navodno vrlo ozbiljne diskusije o tome favoriziraju li mediji Tomislava Tomaševića na račun drugog kandidata za izborni finale. Iz tabora Domovinskog pokreta napadaju novinare i urednike da glade Tomaševića guščjom peruškom dočim su njihovom Miroslavu Škori otvoreno neskloni. Iz toga, po običaju, insinuiraju da ”ekstremna ljevica” u medijima ima svoje plaćenike. Pozivaju se analitičari da kažu što se njima čini.
Nakon što sam otvoreno rekla da sam, evo, glasala za Možemo – i mi novinari smo, naime, glasači – pita me ispod teksta jedan komentator stranog imena, dakle lažni profil, hoće li mi sada Tomašević obnoviti stan. Drugi me optužuje da sam i ja ”imala prste” u trošenju novca koji su čelnici Možemo dobivali na javnim natječajima za svoje projekte u okviru civilnih udruga. Sve je to, naravno, jako komično, ali tema o ”objektivnosti medija” uspjela se nametnuti kao nešto što ipak treba vidjeti. Okej. Ali poziciju novinarstva očito je nužno nanovo objasniti svima koji nisu sigurni kako mi trebamo raditi, a još više onima koji se prave da to ne znaju.
Točno je, ozbiljniji mediji skloniji su Tomaševiću
Dakle, da. Točno je da su svi ozbiljniji mediji puno skloniji Tomaševiću nego Škori, ali u tome nema ništa ni nedopušteno ni nakaradno, a kamoli da bi upućivalo na neobjektivnost, pristranost ili čak na korupciju. Dapače, normalno je i poželjno da mediji steknu stav o svemu što istražuju, promatraju i o čemu pišu. Zadatak medija nije da nemaju stav, nego da ga uravnoteženo formiraju u skladu sa svim činjenicama koje su im dostupne i do kojih mogu doći, da ga zatim iznesu pred javnost i da zatim snose odgovornost za svoje ocjene. To je novinarstvo. Nikako stav unaprijed, ali post festum, to da, apsolutno. Tako se stječe ugled.
Smisao novinarskog posla nije kruška po njušku nego ajmo, sve na stol, ni od buhe praviti slona, ni slona svoditi ne buhu, pa ćemo onda pošteno ocijeniti tko je u pravu a tko nije. Tko je bolji a tko lošiji. Koja je solucija korisna a koja štetna. Je li se moglo potrošiti manje novca za isti ili čak veći dobitak. Tko laže, a tko govori istinu. Tko je inteligentan, a tko glup kao čep. Naravno, u izbornim kampanjama je princip da se – prije formiranja stavova i upravo u svrhu formiranja stavova – ravnopravno dade prilika svim kandidatima koji iole imaju što reći i tu hrvatski mediji nisu napravili grešku.
Obojica imaju jednake šanse za uvjeriti birače da su bolji izbori
Naprotiv. Debata između Tomaševića i Škore ima posvuda toliko da su se svima već popele navrh glave. I u njima Škoro i Škorini dobivaju jednak prostor kao i Tomašević i njegovi, a često otmu i veći jer drugoj strani ne daju doći do riječi. Dakle, svakome od njih pružaju se jednake šanse da uvjere birače kako je upravo on bolji izbor te da novinarima pokažu svoje argumente za svako pitanje koje im je postavljeno.
U hodu se o kandidatima stekne stav, ne samo da se mora steći, nego je to nužno. Sigurno neće pobrati široke simpatije onaj aspirant na gradonačelničku fotelju koji neprestano šiba lažne informacije, koji ne zna odgovoriti što ga se pita a važno je za funkciju za koju se natječe, onaj tko se izvlači na demagogiju, tko ispali da u Zagrebu ima 300 državnih vrtića a ima ih 60, onaj tko stalno huška i ideologizira umjesto da jasno iznosi svoja rješenja za gradske probleme. Ljudima postane antipatičan. A novinari kažu, vidi ovoga kako vrda, pa čuje li on pitanje? Ima li on što reći ili namjerno javnost mota oko plota?
Gubitnici uvijek udaraju po novinarima
Znači, novinari uspoređuju, važu, računaju, misle, i onda kako kome. Tako se to i radi. To je kanon. Kad Škoro ili bilo tko drugi pred medijima glumata u prazno, ubada ispod pojasa i navlači protivnika na stvari koje su ili posve nebitne ili su iskonstruirane na trumpovskim podmetanjima, na temelju čega očekuje da će se kazaljka okrenuti na njegovu stranu? Dobije isti prostor da se promovira i istakne, a iskoristi ga na neuvjerljiv i iritantan način. Nađe mu se neznanje, da je drugome podvaljivao laži, da preskače stvari na koje nema odgovore i onda se duri da su novinari pristrani. Kako da ne.
Ako su ti mediji našli rupe i zalome, kriv si sam, njima je i posao da ih nađu. I neki naši nedovoljno doučeni kolege rade priloge tako da jednome daju da izjavi kako upravo pada kiša, a onda mu suprotstave drugoga koji tvrdi da sija sunce i vruće je kao u paklu. To nije objektivnost. Zadatak je autora da pogleda kroz prozor, vidi je li kiša ili sunce i da konstatira tko je u pravu. Svi gubitnici uvijek udaraju po novinarima. Ta je kuknjava nategnuta, jadna i promašena. Idi i izbori se da te ocijene kao boljega.