Hrvatska javnost dulje od petnaest godina raspravlja u nužnim, neizbježnim strukturalnim reformama. Te se reforme, međutim, nikad i nigdje ne provode. Dugovi u zdravstvu postojano rastu. Zaposleni ni u uz najveće napore ne mogu zaraditi dovoljno novca, da bi umirovljenici primali barem donekle pristojne penzije. A broj zaposlenika u državnim službama nikako da se smanji. Naprotiv, broj radnika koji primaju plaću iz državnog proračuna raste ili stagnira: prije godinu i pol dana državni je proračun isplaćivao 232 tisuće plaća mjesečno, što je više nego godinu dana ranije.
Svaki pokušaj bilo koje vlasti u Hrvatskoj da smanji broj državnih službenika, završava dogovorom s ovim ili onim sindikatom, o tome kako se broj državnih službenika zapravo ne može i neće smanjiti. Ovdje se ne radi ni o kakvom državnom nemaru, neznanju ili nesposobnosti.
Ovdje je riječ o jasnoj političkoj volji. Hrvatska je od prvog dana svoje neovisnosti definirana i kao dogovorna država. U dogovornoj državi niti jedna se Vlada ne želi ozbiljnije konfrontirati sa sindikatima, nego radnicima uvijek isplaćuje minimum dovoljan za preživljavanje, izbjegavanje socijalnih nemira i velikih demonstracija, ali nedovoljan za dobar život. Oni koji ne žele pristati na takav minimum, masovno se iseljavaju.
Tomaševićeva odluka je hrabra, logična i ispravna
Da bi Hrvatska postala država koja bi svojim građanima, onima koji žive izvan popularnih turističkih destinacija i izvan blagodati sive ekonomije, omogućila uvjete za stvaranje dobrog života, Hrvatska mora smanjiti državnu potrošnju. Što ni jedna Vlada ne želi učiniti, jer bi tako morala prekinuti s modelom dogovorne države, koji je utemeljen prije tridesetak godina, a koji se definitivno petrificirao u ovom stoljeću. Zato u Hrvatskoj nema famoznih strukturalnih reformi.
I zato je odluka zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da Zagrebački holding naprosto otpusti više od pet stotina zaposlenih, točnije 544, izazvala tako snažne negativne reakcije u javnosti .
Tomašević možda nije koristio najsuptilnije metode u izradi liste viška radnika u Holdingu, niti je dobro iskomunicirao svoju odluku, što je sve moglo iziritirati dio javnosti. No, Tomislav Tomašević u ovom je slučaju tisuću posto u pravu. Riječ je o jednom od prvih pravih reformskih poteza u zemlji. Gospodin Tomašević zna da mora smanjiti gradske troškove, pa je stoga odlučio otpustiti one radnike, koji Gradu ne trebaju. I to je hrabra, logična i ispravna odluka, koja može voditi uravnoteženju gradskih financija. Bilo bi sjajno kad bi se središnja vlast i vlasti većih gradova i županija povele za Tomaševićevim primjerom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najkorisniji potez bilo koje vlasti unatrag dvadesetak godina
Republika Hrvatska, ako želi zaista napredovati, naprosto ne može financirati tisuće i tisuće, vjerojatno desetine tisuća neefikasnih ljudi na izmišljenim radnim mjestima, koji su zaposleni u državnim službama isključivo zato da bi negdje dobivali plaću. Naravno da država mora pronaći modele zbrinjavanja viška zaposlenih; nitko se ne zalaže da ih se baci na ulicu i ostavi bez egzistencije.
Ali, Hrvatska, zemlja sa zastrašujuće neefikasnom državnom i lokalnim upravama, naprosto se mora riješiti viška državnih plaća: smanjenje broj zaposlenih u državnoj upravi i u državnim poduzećima jedan je od glavnih preduvjeta za promjene koje će Hrvatsku učiniti konkurentnijom i efikasnijom.
Tomislav Tomašević u prvih je osam mjeseci svog mandata napravio nekoliko većih grešaka. No, odluke o otkazima u Holdingu i o ukidanju statusa roditelja odgojitelja spadaju među najmodernije i najkorisnije poteze bilo koje vlasti u Hrvatskoj unatrag dvadesetak godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tomaševićeva odluka o 544 otkaza u Holdingu prvi je pravi reformski potez bilo koje vlasti u Hrvatskoj
To je jedan od najmodernijih i najkorisnijih poteza za grad
Tomašević možda nije koristio najsuptilnije metode u izradi liste viška radnika u Holdingu, niti je dobro iskomunicirao svoju odluku, što je sve moglo iziritirati dio javnosti. No, Tomislav Tomašević u ovom je slučaju tisuću posto u pravu. Bilo bi sjajno kad bi se središnja vlast i vlasti većih gradova i županija povele za njegovim primjerom.
Hrvatska javnost dulje od petnaest godina raspravlja u nužnim, neizbježnim strukturalnim reformama. Te se reforme, međutim, nikad i nigdje ne provode. Dugovi u zdravstvu postojano rastu. Zaposleni ni u uz najveće napore ne mogu zaraditi dovoljno novca, da bi umirovljenici primali barem donekle pristojne penzije. A broj zaposlenika u državnim službama nikako da se smanji. Naprotiv, broj radnika koji primaju plaću iz državnog proračuna raste ili stagnira: prije godinu i pol dana državni je proračun isplaćivao 232 tisuće plaća mjesečno, što je više nego godinu dana ranije.
Svaki pokušaj bilo koje vlasti u Hrvatskoj da smanji broj državnih službenika, završava dogovorom s ovim ili onim sindikatom, o tome kako se broj državnih službenika zapravo ne može i neće smanjiti. Ovdje se ne radi ni o kakvom državnom nemaru, neznanju ili nesposobnosti.
Ovdje je riječ o jasnoj političkoj volji. Hrvatska je od prvog dana svoje neovisnosti definirana i kao dogovorna država. U dogovornoj državi niti jedna se Vlada ne želi ozbiljnije konfrontirati sa sindikatima, nego radnicima uvijek isplaćuje minimum dovoljan za preživljavanje, izbjegavanje socijalnih nemira i velikih demonstracija, ali nedovoljan za dobar život. Oni koji ne žele pristati na takav minimum, masovno se iseljavaju.
Tomaševićeva odluka je hrabra, logična i ispravna
Da bi Hrvatska postala država koja bi svojim građanima, onima koji žive izvan popularnih turističkih destinacija i izvan blagodati sive ekonomije, omogućila uvjete za stvaranje dobrog života, Hrvatska mora smanjiti državnu potrošnju. Što ni jedna Vlada ne želi učiniti, jer bi tako morala prekinuti s modelom dogovorne države, koji je utemeljen prije tridesetak godina, a koji se definitivno petrificirao u ovom stoljeću. Zato u Hrvatskoj nema famoznih strukturalnih reformi.
I zato je odluka zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da Zagrebački holding naprosto otpusti više od pet stotina zaposlenih, točnije 544, izazvala tako snažne negativne reakcije u javnosti .
Tomašević možda nije koristio najsuptilnije metode u izradi liste viška radnika u Holdingu, niti je dobro iskomunicirao svoju odluku, što je sve moglo iziritirati dio javnosti. No, Tomislav Tomašević u ovom je slučaju tisuću posto u pravu. Riječ je o jednom od prvih pravih reformskih poteza u zemlji. Gospodin Tomašević zna da mora smanjiti gradske troškove, pa je stoga odlučio otpustiti one radnike, koji Gradu ne trebaju. I to je hrabra, logična i ispravna odluka, koja može voditi uravnoteženju gradskih financija. Bilo bi sjajno kad bi se središnja vlast i vlasti većih gradova i županija povele za Tomaševićevim primjerom.
Najkorisniji potez bilo koje vlasti unatrag dvadesetak godina
Republika Hrvatska, ako želi zaista napredovati, naprosto ne može financirati tisuće i tisuće, vjerojatno desetine tisuća neefikasnih ljudi na izmišljenim radnim mjestima, koji su zaposleni u državnim službama isključivo zato da bi negdje dobivali plaću. Naravno da država mora pronaći modele zbrinjavanja viška zaposlenih; nitko se ne zalaže da ih se baci na ulicu i ostavi bez egzistencije.
Ali, Hrvatska, zemlja sa zastrašujuće neefikasnom državnom i lokalnim upravama, naprosto se mora riješiti viška državnih plaća: smanjenje broj zaposlenih u državnoj upravi i u državnim poduzećima jedan je od glavnih preduvjeta za promjene koje će Hrvatsku učiniti konkurentnijom i efikasnijom.
Tomislav Tomašević u prvih je osam mjeseci svog mandata napravio nekoliko većih grešaka. No, odluke o otkazima u Holdingu i o ukidanju statusa roditelja odgojitelja spadaju među najmodernije i najkorisnije poteze bilo koje vlasti u Hrvatskoj unatrag dvadesetak godina.