Nije li vrijeme da Vlada uvede "plivajuće trošarine"? Treba li napokon AZTN proglasiti da INA/MOL ima vladajuću poziciju na tržištu te mu sukladno Zakonu o zaštiti tržišnoga natjecanja narediti prodaju određenoga broja benzinskih? Jesu li to za Plenkovića dovoljno važna pitanja?
Ljeto 1975. godine proveo sam kod svoga djeda Mate Fižulića u San Pedru, dijelu megalopolisa koji čine Los Angeles i sedam okolnih okruga. Moj je djed prvi put stigao SAD 1920. godine, nakon što je po okončanju Prvoga svjetskog rata kao austrougarski vojnik proveo nekoliko mjeseci u talijanskom zarobljeništvu, a na rodnome tada prenapučenom Dugom otoku, nije bilo odviše opcija za prehranjivanje obitelji.
Rođen 1898. godine, djed je toga ljeta 1975. godine bio u svojim poznim sedamdesetim godinama, ali još uvijek dobroga zdravlja i u odličnoj formi. Iako sam imao položen vozački ispit njegov trofejni i vremešni “Buick Electra” nije mi nikada bio na raspolaganju, valjda zbog preciznih uputa o režimu boravka koje je moj otac poslao iz Zagreba, tako da je moja jedina praktična šansa za upoznavanje čari Novoga svijeta bilo mjesto djedovoga suvozača.
Svijet je bio u šoku nakon prve naftne krize
Tako me jednoga jutra pozvao da idemo zajedno do benzinske crpke i ja sam nevoljko pristao računajući da očekivanih deset minuta vožnje i nije baš vrijedno moga napora. Na kraju se ta vožnja pretvorila u polusatnu lekciju iz tržišta jer smo najprije prošli kraj desetak pumpi na kojima je svima redom za moga djeda, štedljivoga bodula, cijena benzina bila previsoka. On je dobro znao na kojoj će pumpi cijena biti niža za nekoliko centi i u njegovoj računici dodatna potrošnja benzina i vremena – njegov “Buick Electra” trošio je u gradskoj vožnji 35 litara/100 km – bila je isplativa.
Tada je prosječna cijena galona benzina (3,78 litara) bila oko pola dolara, u današnjim cijenama nešto manje od dva dolara, ali su svijet i Amerika još uvijek bili u šoku nakon prve naftne krize koja je neočekivano eksplodirala u listopadu 1973. u vrijeme Jomkipurskog rata između arapskih država i Izraela.
Nagli skok energenta izazvao je recesiju
Cijena barela sirove nafte porasla je s tadašnjih 3,60 dolara (u današnjim cijenama 23,62 dolara) već do proljeća 1974. na 9,35 dolara, a u vrijeme moga prvog boravka u SAD-u tog ljeta 1975. barel sirove nafte koštao je 12,21 dolar (u današnjim cijenama 62,20 dolara). Taj nagli skok cijene osnovnoga energenta uzrokovao je recesiju u mnogim dijelovima svijeta, pa je američko gospodarstvo nakon rasta od 5,6 posto u 1973. dvije godine zaredom, u 1974. i 1975. zabilježilo pad.
Iako je cijena sirove nafte u svega nekoliko mjeseci utrostručila, maloprodajne cijene benzina nisu imale tako silovit rast. U SAD-u je prosječna godišnja cijena galona benzina u 1972. bila 0,36 dolara, a 1975. 0,57 dolara, znači svega 58,3 posto viša. Prošle godine prosječna cijena barela sirove nafte, uzmimo za primjer američki “benchmark” WTI, bila je u stalnim cijenama iz 2015. približno ista kao i 1975., a prosječna maloprodajna cijena galona benzina usporediva u istome razdoblju i u istim cijenama narasla je za 52 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usporedba na hrvatskom tržištu nije moguća
Ovakva usporedba zbog cijeloga niza razloga nije moguća za hrvatsko tržište. Cijena naftnih derivata bila je određivana administrativno sve do 2000. godine te je INA samo u 1999. godini i zbog tako reguliranih cijena napravila gubitak u iznosu od više stotina milijuna kuna.
Budući da je INA imala monopolnu poziciju na tržištu dereguliranje cijene nije moglo dovesti do tržišne utakmice te je Ministarstvo gospodarstva 2000. svojim Pravilnikom odredilo formulu za određivanje maloprodajne cijene naftnih derivata po dva osnovna parametra: cijeni naftnih derivata na tržištu Mediterana i tečaju dolara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta je formula uz neke izmjene preživjela sve do 20. veljače 2014. godine kada je ukinuta, a određivanje maloprodajne cijene prepušteno je vlasnicima benzinskih crpki iako je INA te godine, baš kao i 2000., prema Zakonu o zaštiti tržišnoga natjecanja imala vladajuću poziciju na tržištu.
AZTN je istražio kako se formira cijena
Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja (AZTN) provela je u siječnju 2015. godine istraživanje tržišta naftnih derivata kako bi utvrdila postoji li na njemu kakva-takva tržišna utakmica, ili se pak manji trgovci u formiranju svojih cijena povode za onim najvećim koji, zahvaljujući svojoj vladajućoj poziciji, nameće i svoja pravila igre.
Članak se nastavlja ispod oglasa
AZTN je u svom izvještaju lucidno uočio da “ako postoji zakonska mogućnost dnevnih promjena cijena benzinskim crpkama svi trgovci to čine jednom tjedno, i to uvijek utorkom”, ali u tome AZTN nije vidio ništa sumnjivo jer je ustanovio da su se maloprodajne marže nakon liberalizacije cijena kod različitih trgovaca kretale od “60 do 76 lipa po litri goriva”, a budući da je ta marža neposredno prije liberalizacije iznosila 66 lipa AZTN je slavodobitno zaključio da tržišna utakmica postoji.
Dva poduzetnika drže tri četvrtine tržišta
E sad, bilo bi dobro da AZTN provede novo istraživanje i objasni zašto se i nakon sedam godina slobodnoga tržišta naftnih derivata maloprodajne cijene i dalje mijenjaju samo utorkom i kako je došlo do toga da su u tih sedam godina iznosi maloprodajnih marži udvostručeni. Je li razlog te anomalije to što od 870 benzinskih crpki u Hrvatskoj njih 442 kontrolira INA/MOL, a 201 slovenski Petrol?
Tri četvrtine tržišta naftnih derivata mjereno brojem prodajnih mjesta nalazi se u rukama dva poduzetnika, a više od polovine je pod kontrolom onoga prvog te ne treba previše čuditi što je u ovome tjednu, kada su maloprodajne cijene derivata bile na povijesno najvišim razinama, razlika u cijeni litre Eurosupera 95 na hrvatskim prodajnim mjestima između mađarskoga i slovenskoga poduzetnika bila samo 4 lipe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To je samo 0,35 posto trenutačne maloprodajne cijene odnosno 2,5 posto prosječne maloprodajne marže i ako u toj simboličnoj razlici postojeća ekipa u AZTN-u vidi dokaz postojanja funkcionalnoga tržišta naftnih derivata onda ih sve do jednoga i bez ikakvog odlaganja treba odande potjerati.
AZTN ne radi ništa bez izravnog naputka i dozvole vlasti
U hrvatskim žalosnim prilikama AZTN, kao i svi drugi regulatori tržišta, ne radi baš ništa bez izravnog naputka i dozvole izvršne vlasti, u ovom slučaju ministra gospodarstva Tomislava Čorića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njima je puno jednostavnije još jednom “zamrznuti” maloprodajne cijene nego li riješiti problem slona u staklani, monopolnu poziciju INA/MOL-a na hrvatskome tržištu koji osim što raspolaže svim hrvatskim nalazištima nafte i plina, izravno kontrolira i više od polovine maloprodajnoga tržišta naftnih derivata te na taj način praktički određuje i iznos maloprodajnih marži za cijelo tržište bez ikakvoga straha od gubitka svoga tržišnog udjela.
Nije sporno da je od državnoga monopola gori samo onaj privatni, kao što se jasno vidi iz tri priložena grafa u kojima je prikazano kretanje cijena sirove nafte i benzina 95 oktana u dolarima te tečaja dolara u odnosu na kunu od 2000. do 2022. godine.
Vrijeme je da vlada uvede plivajuće trošarine
Ako kojim slučajem cijena sirove nafte poraste za još trećinu sadašnje cijene i ponovo dosegne razine iz 2011. – 2014. kolika će u tome slučaju biti cijena litre benzina u kunama na hrvatskim benzinskim crpkama? Nije li vrijeme da Vlada uvede “plivajuće trošarine” na naftne derivate te da u vrijeme visokih cijena sirove nafte smanjuje svoj udio u cijeni litre benzina jer ga ionako barem djelomično nadoknađuje višim iznosima PDV-a?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treba li napokon AZTN proglasiti da INA/MOL ima vladajuću poziciju na tržištu naftnih derivata te mu sukladno Zakonu o zaštiti tržišnoga natjecanja narediti prodaju određenoga broja prodajnih mjesta, a u međuvremenu dok se ta prodaja ne dogodi, treba li Vlada svim trgovcima naftnih derivata ograničiti iznose maloprodajnih marži? Jesu li to za premijera Plenkovića dovoljno važna pitanja na koja javnost treba dobiti odgovor?
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Tri četvrtine svih benzinskih u Hrvatskoj kontroliraju dva trgovca, s razlikom u cijeni benzina od 4 lipe. I to je tržišna utakmica?
Problem cijena na hrvatskom tržištu naftnih derivata je u monopolu i duopolu
Nije li vrijeme da Vlada uvede "plivajuće trošarine"? Treba li napokon AZTN proglasiti da INA/MOL ima vladajuću poziciju na tržištu te mu sukladno Zakonu o zaštiti tržišnoga natjecanja narediti prodaju određenoga broja benzinskih? Jesu li to za Plenkovića dovoljno važna pitanja?
Ljeto 1975. godine proveo sam kod svoga djeda Mate Fižulića u San Pedru, dijelu megalopolisa koji čine Los Angeles i sedam okolnih okruga. Moj je djed prvi put stigao SAD 1920. godine, nakon što je po okončanju Prvoga svjetskog rata kao austrougarski vojnik proveo nekoliko mjeseci u talijanskom zarobljeništvu, a na rodnome tada prenapučenom Dugom otoku, nije bilo odviše opcija za prehranjivanje obitelji.
Rođen 1898. godine, djed je toga ljeta 1975. godine bio u svojim poznim sedamdesetim godinama, ali još uvijek dobroga zdravlja i u odličnoj formi. Iako sam imao položen vozački ispit njegov trofejni i vremešni “Buick Electra” nije mi nikada bio na raspolaganju, valjda zbog preciznih uputa o režimu boravka koje je moj otac poslao iz Zagreba, tako da je moja jedina praktična šansa za upoznavanje čari Novoga svijeta bilo mjesto djedovoga suvozača.
Svijet je bio u šoku nakon prve naftne krize
Tako me jednoga jutra pozvao da idemo zajedno do benzinske crpke i ja sam nevoljko pristao računajući da očekivanih deset minuta vožnje i nije baš vrijedno moga napora. Na kraju se ta vožnja pretvorila u polusatnu lekciju iz tržišta jer smo najprije prošli kraj desetak pumpi na kojima je svima redom za moga djeda, štedljivoga bodula, cijena benzina bila previsoka. On je dobro znao na kojoj će pumpi cijena biti niža za nekoliko centi i u njegovoj računici dodatna potrošnja benzina i vremena – njegov “Buick Electra” trošio je u gradskoj vožnji 35 litara/100 km – bila je isplativa.
Tada je prosječna cijena galona benzina (3,78 litara) bila oko pola dolara, u današnjim cijenama nešto manje od dva dolara, ali su svijet i Amerika još uvijek bili u šoku nakon prve naftne krize koja je neočekivano eksplodirala u listopadu 1973. u vrijeme Jomkipurskog rata između arapskih država i Izraela.
Nagli skok energenta izazvao je recesiju
Cijena barela sirove nafte porasla je s tadašnjih 3,60 dolara (u današnjim cijenama 23,62 dolara) već do proljeća 1974. na 9,35 dolara, a u vrijeme moga prvog boravka u SAD-u tog ljeta 1975. barel sirove nafte koštao je 12,21 dolar (u današnjim cijenama 62,20 dolara). Taj nagli skok cijene osnovnoga energenta uzrokovao je recesiju u mnogim dijelovima svijeta, pa je američko gospodarstvo nakon rasta od 5,6 posto u 1973. dvije godine zaredom, u 1974. i 1975. zabilježilo pad.
Iako je cijena sirove nafte u svega nekoliko mjeseci utrostručila, maloprodajne cijene benzina nisu imale tako silovit rast. U SAD-u je prosječna godišnja cijena galona benzina u 1972. bila 0,36 dolara, a 1975. 0,57 dolara, znači svega 58,3 posto viša. Prošle godine prosječna cijena barela sirove nafte, uzmimo za primjer američki “benchmark” WTI, bila je u stalnim cijenama iz 2015. približno ista kao i 1975., a prosječna maloprodajna cijena galona benzina usporediva u istome razdoblju i u istim cijenama narasla je za 52 posto.
Usporedba na hrvatskom tržištu nije moguća
Ovakva usporedba zbog cijeloga niza razloga nije moguća za hrvatsko tržište. Cijena naftnih derivata bila je određivana administrativno sve do 2000. godine te je INA samo u 1999. godini i zbog tako reguliranih cijena napravila gubitak u iznosu od više stotina milijuna kuna.
Budući da je INA imala monopolnu poziciju na tržištu dereguliranje cijene nije moglo dovesti do tržišne utakmice te je Ministarstvo gospodarstva 2000. svojim Pravilnikom odredilo formulu za određivanje maloprodajne cijene naftnih derivata po dva osnovna parametra: cijeni naftnih derivata na tržištu Mediterana i tečaju dolara.
Ta je formula uz neke izmjene preživjela sve do 20. veljače 2014. godine kada je ukinuta, a određivanje maloprodajne cijene prepušteno je vlasnicima benzinskih crpki iako je INA te godine, baš kao i 2000., prema Zakonu o zaštiti tržišnoga natjecanja imala vladajuću poziciju na tržištu.
AZTN je istražio kako se formira cijena
Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja (AZTN) provela je u siječnju 2015. godine istraživanje tržišta naftnih derivata kako bi utvrdila postoji li na njemu kakva-takva tržišna utakmica, ili se pak manji trgovci u formiranju svojih cijena povode za onim najvećim koji, zahvaljujući svojoj vladajućoj poziciji, nameće i svoja pravila igre.
AZTN je u svom izvještaju lucidno uočio da “ako postoji zakonska mogućnost dnevnih promjena cijena benzinskim crpkama svi trgovci to čine jednom tjedno, i to uvijek utorkom”, ali u tome AZTN nije vidio ništa sumnjivo jer je ustanovio da su se maloprodajne marže nakon liberalizacije cijena kod različitih trgovaca kretale od “60 do 76 lipa po litri goriva”, a budući da je ta marža neposredno prije liberalizacije iznosila 66 lipa AZTN je slavodobitno zaključio da tržišna utakmica postoji.
Dva poduzetnika drže tri četvrtine tržišta
E sad, bilo bi dobro da AZTN provede novo istraživanje i objasni zašto se i nakon sedam godina slobodnoga tržišta naftnih derivata maloprodajne cijene i dalje mijenjaju samo utorkom i kako je došlo do toga da su u tih sedam godina iznosi maloprodajnih marži udvostručeni. Je li razlog te anomalije to što od 870 benzinskih crpki u Hrvatskoj njih 442 kontrolira INA/MOL, a 201 slovenski Petrol?
Tri četvrtine tržišta naftnih derivata mjereno brojem prodajnih mjesta nalazi se u rukama dva poduzetnika, a više od polovine je pod kontrolom onoga prvog te ne treba previše čuditi što je u ovome tjednu, kada su maloprodajne cijene derivata bile na povijesno najvišim razinama, razlika u cijeni litre Eurosupera 95 na hrvatskim prodajnim mjestima između mađarskoga i slovenskoga poduzetnika bila samo 4 lipe.
To je samo 0,35 posto trenutačne maloprodajne cijene odnosno 2,5 posto prosječne maloprodajne marže i ako u toj simboličnoj razlici postojeća ekipa u AZTN-u vidi dokaz postojanja funkcionalnoga tržišta naftnih derivata onda ih sve do jednoga i bez ikakvog odlaganja treba odande potjerati.
AZTN ne radi ništa bez izravnog naputka i dozvole vlasti
U hrvatskim žalosnim prilikama AZTN, kao i svi drugi regulatori tržišta, ne radi baš ništa bez izravnog naputka i dozvole izvršne vlasti, u ovom slučaju ministra gospodarstva Tomislava Čorića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.
Njima je puno jednostavnije još jednom “zamrznuti” maloprodajne cijene nego li riješiti problem slona u staklani, monopolnu poziciju INA/MOL-a na hrvatskome tržištu koji osim što raspolaže svim hrvatskim nalazištima nafte i plina, izravno kontrolira i više od polovine maloprodajnoga tržišta naftnih derivata te na taj način praktički određuje i iznos maloprodajnih marži za cijelo tržište bez ikakvoga straha od gubitka svoga tržišnog udjela.
Nije sporno da je od državnoga monopola gori samo onaj privatni, kao što se jasno vidi iz tri priložena grafa u kojima je prikazano kretanje cijena sirove nafte i benzina 95 oktana u dolarima te tečaja dolara u odnosu na kunu od 2000. do 2022. godine.
Vrijeme je da vlada uvede plivajuće trošarine
Ako kojim slučajem cijena sirove nafte poraste za još trećinu sadašnje cijene i ponovo dosegne razine iz 2011. – 2014. kolika će u tome slučaju biti cijena litre benzina u kunama na hrvatskim benzinskim crpkama? Nije li vrijeme da Vlada uvede “plivajuće trošarine” na naftne derivate te da u vrijeme visokih cijena sirove nafte smanjuje svoj udio u cijeni litre benzina jer ga ionako barem djelomično nadoknađuje višim iznosima PDV-a?
Treba li napokon AZTN proglasiti da INA/MOL ima vladajuću poziciju na tržištu naftnih derivata te mu sukladno Zakonu o zaštiti tržišnoga natjecanja narediti prodaju određenoga broja prodajnih mjesta, a u međuvremenu dok se ta prodaja ne dogodi, treba li Vlada svim trgovcima naftnih derivata ograničiti iznose maloprodajnih marži? Jesu li to za premijera Plenkovića dovoljno važna pitanja na koja javnost treba dobiti odgovor?