Krvava osveta pobjednika nad poraženima dala je njihovim nasljednicima i današnjim sljedbenicima priliku za izjednačavanje onoga što se izjednačavati ne može te u konačnici dovela cijeli Balkan u stanje permanentnoga rata, ako ne uvijek oružjem, onda barem stalnim međusobnim šovinističkim ispadima i porukama mržnje.
Većina hrvatskih građana vjerojatno nikada nije čula za državni spomendan „Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ koji se prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima obilježava u subotu ili nedjelju najbližu 15. danu svibnja.
Zakonodavac je odredio dane vikenda za spomendan kako bi svima olakšao odlazak na Lajbaško polje u austrijskoj Koruškoj gdje se svakoga svibnja već više od pola stoljeća održava komemoracija „Blajburške tragedije“, što je kolokvijalni naziv za ubijanja zarobljenih ustaša, domobrana i civila, ponajviše na teritoriju Slovenije, u drugoj polovini svibnja 1945.
Razlog zašto se spomendan ne zove „Dan spomena na blajburšku tragediju“ ili „Dan spomena na blajburške žrtve i žrtve križnoga puta“ isti je onaj zbog kojega na spomeniku pokraj Bleiburga, gdje hrvatske državne delegacije polažu vijence, na hrvatskome i njemačkome jeziku piše „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.“, a ne „U čast i slavu poginulim ustašama i domobranima.“
Ustaše su postale ‘hrvatska vojska’
Srpski nacionalisti i šovinisti četnike i četnički pokret odavno su pretvorili u besprijekorne rodoljube, antifašiste i antikomuniste što im je omogućilo da se i danas diče četničkim imenom, a kako njihovi hrvatski pandani pretvaranje ustaša u antifašiste ipak nisu mogli učiniti odlučili su se na alkemiju te su ustaše tako postali „hrvatska vojska“ ili „hrvatska domovinska vojska“.
Ustaški poglavnik Ante Pavelić zatražio je na sastanku kod Adolfa Hitlera održanome 18. rujna 1944. dopuštenje za spajanje Hrvatskoga domobranstva i Ustaške vojnice ne zbog zatiranja ustaškoga imena, već da bi od Nijemaca dobio više oružja.
Naime, njemačko zapovjedništvo nije imalo previše povjerenja u demoralizirane i dezerterstvom rasturane domobranske jedinice te Hitler na njih nije želio rasipati ionako vrlo oskudne i nedostatne količine naoružanja kojima je nacistička Njemačka tada raspolagala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spajanje domobrana i ustaša
Nijemci su predložili ustaškom poglavniku da razoruža nepouzdane domobrane i to naoružanje iskoristi za dodatno opremanje fanatičnih i Paveliću i nacistima lojalnih ustaških postrojbi. Pavelić je uspio uvjeriti Hitlera da je to politički pogubno te da je „poustašenje“ domobrana jedina prihvatljiva opcija.
Tako su početkom 1945. spajanjem Ustaške vojnice i Hrvatskoga domobranstva nastale Hrvatske oružane snage iako do stvarnoga miješanja sastava pojedinih postrojbi nikada nije došlo jer su ustaške jedinice i dalje ostale ustaške, i to ne samo po uniformama, činovima i znakovlju, već i po boljemu i novijemu naoružanju dobivenome od Nijemaca.
U vrijeme spajanja Hrvatsko domobranstvo imalo je 70 000, a Ustaška vojnica 76 000 ljudi, ali objedinjene oružane snage, zbog velikih ljudskih gubitaka i dezertiranja domobrana, brojale su početkom 1945. samo 90 000 ljudi. Svi oni bili su pod njemačkim operativnim zapovjedništvom sve do 7. svibnja 1945. i ako je hrvatski zakonodavac kojim slučajem na njih mislio kada je spomendan nazvao „Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ onda je grdno pogriješio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tri najveće laži o Bleiburgu
Svakoga svibnja u javnosti se ponavljaju tri ponajveće laži o okončanju ratnih operacija u Drugome svjetskom ratu na području austrijske Koruške i Slovenije. Prema prvoj ustaše i domobrani, prije spomenutom alkemijom pretvoreni u hrvatsku vojsku, predali su se kod Bleiburga britanskim trupama, a ove su ih onda nemilosrdno izručile Jugoslavenskoj armiji.
Druga laž je vezana uz brojno stanje onih koji su se predali Britancima, odnosno broj onih koje su nakon te predaje pripadnici Jugoslavenske armije pogubili, a treća da je odmazda provođena nad Hrvatima samo zbog toga što su bili Hrvati.
I danas smo čuli tvrdnju kako su „nakon što su se predale Britancima, ubijene na stotine tisuća Hrvata“ iako tih nekoliko stotina tisuća Hrvata tada nije vidjelo niti moglo vidjeti Slovenije, a kamoli Koruške i Britanaca te se nije moglo nikome ni predati niti biti ubijeno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako su brojke stradalih prenapuhane
Prema demografskim analizama i izračunima Vladimira Žerjavića od 1941. do kraja 1945. u Hrvatskoj je ukupno ubijena 271 00 osoba svih nacionalnosti, a u BiH 316 000. Od ukupnog broja njih 135 000 poginuli su kao pripadnici NOV-a i POJ-a/JA, 133 000 ubijeno je u ustaškim i nacističkim logorima, 194 000 ubijeno je u naseljima kao žrtve terora okupatorskih trupa, ustaša, četnika, domobrana i partizana, a 122 000 poginulo je u kvislinškim jedinicama i redovima kolaboracionista.
Prema njegovim izračunima polovina ukupno stradalih ustaša i domobrana poginula je u svibnju i nakon svibnja 1945. U Hrvatskoj i BiH od 1941. do kraja 1945, ukupno je poginulo ili je ubijeno 177 000 Hrvata, 113 000 u Hrvatskoj i 64 000 u BiH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Od ukupnoga broja njih 46 000 pali su partizanski borci, a 69 000 poginuli i ubijeni kolaboracionisti i kvislinzi, pa je iz svih ovih brojeva više nego jasno koliko je besramno lažno tvrditi da je „nekoliko stotina tisuća Hrvata stradalo u „Blajburškoj tragediji“.
Kako je Pavelić izdao suborce
Nacistička Njemačka kapitulirala je 8. svibnja 1945., na dan kada je oslobođen Zagreb. General Alexander Löhr, zapovjednik njemačke Grupe armija „E“ koja se povlačila preko Hrvatske i Slovenije prema Austriji, telefonski je dan ranije predao ustaškom poglavniku Anti Paveliću zapovjedništvo nad ustaškim i domobranskim jedinicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ustaškoga je poglavnika vijest o kapitulaciji nacističke Njemačke i preuzimanju zapovjedništva zatekla u Rogaškoj Slatini, usred kukavičnoga bijega prema Austriji. Iako je bio svjestan da nastavak borbi nakon kapitulacije Njemačke može ostaviti ustaše i domobrane bez pune primjene Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika, ni on, ali ni njegovi „rasovi“ i vitezovi nisu pomišljali na predaju i kapitulaciju svjesni da poštede od onih koje su četiri godine nemilosrdno ubijali jamačno biti neće.
Zbog toga je svim trupama naređeno nastavljanje proboja prema Austriji i predaja britanskim jedinicama kako bi onda zajedno s njima, kao novim saveznicima, krenuli u još jedan rat, ovaj put protiv Sovjeta i komunističke Jugoslavije.
Kako su izgledali pregovori
Ustaški pukovnik Danijel Crljen, jedan od pregovarača, uz generale Ivana Herenčića i Vjekoslava Servatzyja, koji su 15. svibnja 1945. u dvorcu kod Bleiburga ponudili brigadiru Patricku T. D. Scottu predaju ustaša i domobrana britanskim jedinicama, u posebnome izdanju „Studiae Croaticae“ pod nazivom „La Tragedia de Bleiburg“ iz 1963. detaljno je opisao tijek pregovora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, ustaško-domobranske kolone zajedno s civilima bile su dugačke 45 do 60 km, nakon krvavih borbi sa slovenskim partizanima jedan manji dio probio se na austrijski teritorij, brigadir Scott doveo je na sastanak s ustaškim izaslanstvom predstavnike Jugoslavenske armije Milana Bastu i Ivana Kovačića-Efenku te upozorio ustaško izaslanstvo na činjenicu da je rat u Europi završio sedam dana ranije bezuvjetnom kapitulacijom nacističke Njemačke i da su se prema uvjetima te kapitulacije ustaše i domobrani morali predati Jugoslavenskoj armiji.
Britanci izručili 20.000 ljudi
Nakon neuspjelog pokušaja izvrdavanja postavljenih uvjeta i kupovanja vremena ustaške i domobranske jedinice predale su se jugoslavenskoj vojsci toga dana, a realno brigadir Scott nije ni raspolagao snagama koje bi mogle prihvatiti predaju nekoliko desetaka tisuća neprijateljskih vojnika.
Tvrdnja da su Britanci zarobljene ustaše i domobrane izručili partizanima istinita je samo za događaje kod Viktringa, mjesta pet kilometara jugozapadno od Klagenfurta. Tamo se Britancima predalo deset tisuća slovenskih domobrana, tri pukovnije Srpskog dobrovoljačkog korpusa Dimitrija Ljotića pod zapovjedništvom Radoslava Tatalovića, nešto crnogorskih četnika te nekoliko tisuća ustaša i domobrana.
Sve njih, prema izračunu Vladimira Žerjavića ukupno 20 000 osoba raznih nacionalnosti, Britanci su na prevaru, ali sukladno dogovorima „velike trojice“ iz Teherana i Jalte, izručili Jugoslaviji gdje su svi pobijeni bez ikakve zakonske procedure i suđenja.
Udruženi atavizmi balkanskih naroda
Tako smo došli i do treće ključne laži prema kojoj su u drugoj polovici svibnja 1945. ubijani Hrvati jer su bili Hrvati. Sve tri ključne laži, ona o broju pogubljenih, o britanskome izručenju zarobljenih i ova o odmazdi nad Hrvatima, nastale su u poslijeratnoj ustaškoj emigraciji, a nakon 1990. postale su dio hrvatske svakodnevnice.
I površan pregled broja ubijenih kvislinga po pojedinim bivšim jugoslavenskim republikama pokazuje kako je odmazda prema kvislinzima i kolaboracionistima svugdje bila podjednako krvava. U Crnoj Gori je ubijeno 7 000 četnika, u Sloveniji 10 000 slovenskih domobrana, a u Srbiji 69 000 četnika i ostalih kvislinga.
Krvava osveta pobjednika nad poraženima dala je njihovim nasljednicima i današnjim sljedbenicima priliku za izjednačavanje onoga što se izjednačavati ne može te u konačnici dovela cijeli Balkan u stanje permanentnoga rata, ako ne uvijek oružjem, onda barem stalnim međusobnim šovinističkim ispadima i porukama mržnje. Završetkom Drugoga svjetskog rata stvoreni su temelji današnjega svjetskog poretka, a tu činjenicu ne mogu promijeniti čak ni udruženi atavizmi svih balkanskih naroda.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Tri ključne laži Bleiburga ili kako su ustaše postali hrvatski borci za slobodu
Sve tri ključne laži nastale su u poslijeratnoj ustaškoj emigraciji, a nakon 1990. postale su dio hrvatske svakodnevnice
Krvava osveta pobjednika nad poraženima dala je njihovim nasljednicima i današnjim sljedbenicima priliku za izjednačavanje onoga što se izjednačavati ne može te u konačnici dovela cijeli Balkan u stanje permanentnoga rata, ako ne uvijek oružjem, onda barem stalnim međusobnim šovinističkim ispadima i porukama mržnje.
Većina hrvatskih građana vjerojatno nikada nije čula za državni spomendan „Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ koji se prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima obilježava u subotu ili nedjelju najbližu 15. danu svibnja.
Zakonodavac je odredio dane vikenda za spomendan kako bi svima olakšao odlazak na Lajbaško polje u austrijskoj Koruškoj gdje se svakoga svibnja već više od pola stoljeća održava komemoracija „Blajburške tragedije“, što je kolokvijalni naziv za ubijanja zarobljenih ustaša, domobrana i civila, ponajviše na teritoriju Slovenije, u drugoj polovini svibnja 1945.
Razlog zašto se spomendan ne zove „Dan spomena na blajburšku tragediju“ ili „Dan spomena na blajburške žrtve i žrtve križnoga puta“ isti je onaj zbog kojega na spomeniku pokraj Bleiburga, gdje hrvatske državne delegacije polažu vijence, na hrvatskome i njemačkome jeziku piše „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.“, a ne „U čast i slavu poginulim ustašama i domobranima.“
Ustaše su postale ‘hrvatska vojska’
Srpski nacionalisti i šovinisti četnike i četnički pokret odavno su pretvorili u besprijekorne rodoljube, antifašiste i antikomuniste što im je omogućilo da se i danas diče četničkim imenom, a kako njihovi hrvatski pandani pretvaranje ustaša u antifašiste ipak nisu mogli učiniti odlučili su se na alkemiju te su ustaše tako postali „hrvatska vojska“ ili „hrvatska domovinska vojska“.
Ustaški poglavnik Ante Pavelić zatražio je na sastanku kod Adolfa Hitlera održanome 18. rujna 1944. dopuštenje za spajanje Hrvatskoga domobranstva i Ustaške vojnice ne zbog zatiranja ustaškoga imena, već da bi od Nijemaca dobio više oružja.
Naime, njemačko zapovjedništvo nije imalo previše povjerenja u demoralizirane i dezerterstvom rasturane domobranske jedinice te Hitler na njih nije želio rasipati ionako vrlo oskudne i nedostatne količine naoružanja kojima je nacistička Njemačka tada raspolagala.
Spajanje domobrana i ustaša
Nijemci su predložili ustaškom poglavniku da razoruža nepouzdane domobrane i to naoružanje iskoristi za dodatno opremanje fanatičnih i Paveliću i nacistima lojalnih ustaških postrojbi. Pavelić je uspio uvjeriti Hitlera da je to politički pogubno te da je „poustašenje“ domobrana jedina prihvatljiva opcija.
Tako su početkom 1945. spajanjem Ustaške vojnice i Hrvatskoga domobranstva nastale Hrvatske oružane snage iako do stvarnoga miješanja sastava pojedinih postrojbi nikada nije došlo jer su ustaške jedinice i dalje ostale ustaške, i to ne samo po uniformama, činovima i znakovlju, već i po boljemu i novijemu naoružanju dobivenome od Nijemaca.
U vrijeme spajanja Hrvatsko domobranstvo imalo je 70 000, a Ustaška vojnica 76 000 ljudi, ali objedinjene oružane snage, zbog velikih ljudskih gubitaka i dezertiranja domobrana, brojale su početkom 1945. samo 90 000 ljudi. Svi oni bili su pod njemačkim operativnim zapovjedništvom sve do 7. svibnja 1945. i ako je hrvatski zakonodavac kojim slučajem na njih mislio kada je spomendan nazvao „Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ onda je grdno pogriješio.
Tri najveće laži o Bleiburgu
Svakoga svibnja u javnosti se ponavljaju tri ponajveće laži o okončanju ratnih operacija u Drugome svjetskom ratu na području austrijske Koruške i Slovenije. Prema prvoj ustaše i domobrani, prije spomenutom alkemijom pretvoreni u hrvatsku vojsku, predali su se kod Bleiburga britanskim trupama, a ove su ih onda nemilosrdno izručile Jugoslavenskoj armiji.
Druga laž je vezana uz brojno stanje onih koji su se predali Britancima, odnosno broj onih koje su nakon te predaje pripadnici Jugoslavenske armije pogubili, a treća da je odmazda provođena nad Hrvatima samo zbog toga što su bili Hrvati.
I danas smo čuli tvrdnju kako su „nakon što su se predale Britancima, ubijene na stotine tisuća Hrvata“ iako tih nekoliko stotina tisuća Hrvata tada nije vidjelo niti moglo vidjeti Slovenije, a kamoli Koruške i Britanaca te se nije moglo nikome ni predati niti biti ubijeno.
Kako su brojke stradalih prenapuhane
Prema demografskim analizama i izračunima Vladimira Žerjavića od 1941. do kraja 1945. u Hrvatskoj je ukupno ubijena 271 00 osoba svih nacionalnosti, a u BiH 316 000. Od ukupnog broja njih 135 000 poginuli su kao pripadnici NOV-a i POJ-a/JA, 133 000 ubijeno je u ustaškim i nacističkim logorima, 194 000 ubijeno je u naseljima kao žrtve terora okupatorskih trupa, ustaša, četnika, domobrana i partizana, a 122 000 poginulo je u kvislinškim jedinicama i redovima kolaboracionista.
Prema njegovim izračunima polovina ukupno stradalih ustaša i domobrana poginula je u svibnju i nakon svibnja 1945. U Hrvatskoj i BiH od 1941. do kraja 1945, ukupno je poginulo ili je ubijeno 177 000 Hrvata, 113 000 u Hrvatskoj i 64 000 u BiH.
Od ukupnoga broja njih 46 000 pali su partizanski borci, a 69 000 poginuli i ubijeni kolaboracionisti i kvislinzi, pa je iz svih ovih brojeva više nego jasno koliko je besramno lažno tvrditi da je „nekoliko stotina tisuća Hrvata stradalo u „Blajburškoj tragediji“.
Kako je Pavelić izdao suborce
Nacistička Njemačka kapitulirala je 8. svibnja 1945., na dan kada je oslobođen Zagreb. General Alexander Löhr, zapovjednik njemačke Grupe armija „E“ koja se povlačila preko Hrvatske i Slovenije prema Austriji, telefonski je dan ranije predao ustaškom poglavniku Anti Paveliću zapovjedništvo nad ustaškim i domobranskim jedinicama.
Ustaškoga je poglavnika vijest o kapitulaciji nacističke Njemačke i preuzimanju zapovjedništva zatekla u Rogaškoj Slatini, usred kukavičnoga bijega prema Austriji. Iako je bio svjestan da nastavak borbi nakon kapitulacije Njemačke može ostaviti ustaše i domobrane bez pune primjene Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika, ni on, ali ni njegovi „rasovi“ i vitezovi nisu pomišljali na predaju i kapitulaciju svjesni da poštede od onih koje su četiri godine nemilosrdno ubijali jamačno biti neće.
Zbog toga je svim trupama naređeno nastavljanje proboja prema Austriji i predaja britanskim jedinicama kako bi onda zajedno s njima, kao novim saveznicima, krenuli u još jedan rat, ovaj put protiv Sovjeta i komunističke Jugoslavije.
Kako su izgledali pregovori
Ustaški pukovnik Danijel Crljen, jedan od pregovarača, uz generale Ivana Herenčića i Vjekoslava Servatzyja, koji su 15. svibnja 1945. u dvorcu kod Bleiburga ponudili brigadiru Patricku T. D. Scottu predaju ustaša i domobrana britanskim jedinicama, u posebnome izdanju „Studiae Croaticae“ pod nazivom „La Tragedia de Bleiburg“ iz 1963. detaljno je opisao tijek pregovora.
Ukratko, ustaško-domobranske kolone zajedno s civilima bile su dugačke 45 do 60 km, nakon krvavih borbi sa slovenskim partizanima jedan manji dio probio se na austrijski teritorij, brigadir Scott doveo je na sastanak s ustaškim izaslanstvom predstavnike Jugoslavenske armije Milana Bastu i Ivana Kovačića-Efenku te upozorio ustaško izaslanstvo na činjenicu da je rat u Europi završio sedam dana ranije bezuvjetnom kapitulacijom nacističke Njemačke i da su se prema uvjetima te kapitulacije ustaše i domobrani morali predati Jugoslavenskoj armiji.
Britanci izručili 20.000 ljudi
Nakon neuspjelog pokušaja izvrdavanja postavljenih uvjeta i kupovanja vremena ustaške i domobranske jedinice predale su se jugoslavenskoj vojsci toga dana, a realno brigadir Scott nije ni raspolagao snagama koje bi mogle prihvatiti predaju nekoliko desetaka tisuća neprijateljskih vojnika.
Tvrdnja da su Britanci zarobljene ustaše i domobrane izručili partizanima istinita je samo za događaje kod Viktringa, mjesta pet kilometara jugozapadno od Klagenfurta. Tamo se Britancima predalo deset tisuća slovenskih domobrana, tri pukovnije Srpskog dobrovoljačkog korpusa Dimitrija Ljotića pod zapovjedništvom Radoslava Tatalovića, nešto crnogorskih četnika te nekoliko tisuća ustaša i domobrana.
Sve njih, prema izračunu Vladimira Žerjavića ukupno 20 000 osoba raznih nacionalnosti, Britanci su na prevaru, ali sukladno dogovorima „velike trojice“ iz Teherana i Jalte, izručili Jugoslaviji gdje su svi pobijeni bez ikakve zakonske procedure i suđenja.
Udruženi atavizmi balkanskih naroda
Tako smo došli i do treće ključne laži prema kojoj su u drugoj polovici svibnja 1945. ubijani Hrvati jer su bili Hrvati. Sve tri ključne laži, ona o broju pogubljenih, o britanskome izručenju zarobljenih i ova o odmazdi nad Hrvatima, nastale su u poslijeratnoj ustaškoj emigraciji, a nakon 1990. postale su dio hrvatske svakodnevnice.
I površan pregled broja ubijenih kvislinga po pojedinim bivšim jugoslavenskim republikama pokazuje kako je odmazda prema kvislinzima i kolaboracionistima svugdje bila podjednako krvava. U Crnoj Gori je ubijeno 7 000 četnika, u Sloveniji 10 000 slovenskih domobrana, a u Srbiji 69 000 četnika i ostalih kvislinga.
Krvava osveta pobjednika nad poraženima dala je njihovim nasljednicima i današnjim sljedbenicima priliku za izjednačavanje onoga što se izjednačavati ne može te u konačnici dovela cijeli Balkan u stanje permanentnoga rata, ako ne uvijek oružjem, onda barem stalnim međusobnim šovinističkim ispadima i porukama mržnje. Završetkom Drugoga svjetskog rata stvoreni su temelji današnjega svjetskog poretka, a tu činjenicu ne mogu promijeniti čak ni udruženi atavizmi svih balkanskih naroda.