Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Tvornicu imućnog zagrebačkog Židova prvo su otele ustaše, onda komunisti. Sad se sin na sudu bori za tatu

Priča o Miroslavu Kuffleru, koji je u NDH ostao bez svega i pobjegao, a onda je u Jugoslaviji proglašen narodnim neprijateljem

ZADNJA IZMJENA: ožu 6, 2019

Obitelj židovskog poduzetnika Miroslava Kufflera dva puta je ostala bez svoje imovine u Zagrebu; najprije su ju 1941. oduzele vlasti NDH, a zatim ju je 1947. na osnovu sudske presude konfiscirala komunistička vlast SFRJ.

Kuffleri su preživjeli II. svjetski rat, ali zbog svega što im se događalo u Europi, morali su na kraju pobjeći u Izrael.

Presuda iz ’47. i konfiskacija imovine

Sada tamo živi Ivo Kuffler, Miroslavov sin, koji od države Hrvatske traži reviziju presude izrečene njegovom ocu. Okružni sud za Grad Zagreb u prosincu 1947. proglasio je Miroslava Kufflera krivim za suradnju s okupatorom, jer je svoju tvornicu za kemijsku proizvodnju, stavio na raspolaganje ustaškoj vlasti. Kažnjen je i zbog lažiranja financijskih bilanci čime je oštetio interese narodne privrede. Zbog toga mu je jugoslavenska vlast oduzela i tvornicu sa svim uređajima i okolnim zemljištem. Obitelj to sada želi natrag, kao i poništenje presude koju smatra rezultatom političke kaznene represije bivše SFRJ.

Slučaj Miroslava Kufflera najnoviji je pokušaj rehabilitacije od osude komunističkih vlasti, režima, koji je po mišljenju njegovih nasljednika, svojim odlukama kršio međunarodno pravno priznata načela pravne države i demokratskog društva. Telegram donosi detalje njihove borbe za vraćanje ugleda i imovine.

Život židovske obitelji Kuffler

Miroslav Kuffler rodio se 1891. godine u Gunji. Nakon završetka školovanja postaje direktor austrijske Wiener banke u Zagrebu. Nakon što je ta banka, dolaskom Hitlerove vlasti, otpustila Židove iz uprave, Kuffler sav svoj novac ulaže u tvornicu “Cemko”. Nalazila se u Koturaškoj cesti 17, u širem središtu Zagreba, točno nasuprot Glavnog željezničkog kolodvora. Miroslav je oženio Idu Weiss i dobio sina Ivu.

Nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti počinju i s masovnim uhićenjima Židova. Osniva se Državno ravnateljstvo za gospodarsku ponovu kojem je zadatak evidencija i preuzimanje imetka svih Židova. Donosi se i Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske narodne imovine, a ubrzo i Zakonska odredba o obveznoj prijavi Židova i židovskih poduzeća.

Ustaško preuzimanje imovine

Tako je i Kuffler, te 1941., morao predati svoju tvornicu ustaškom povjereniku. Najprije ju je prijavio “Obveznom prijavom imetka Židova”, a osim tvornice oduzet mu je i novac iz blagajne, te sredstva s računa. Povjerenik, a u slučaju tvornice “Cemko” bio je izvjesni Miroslav Bilić. Obitelj Kuffler, u zahtjevu za reviziju, objašnjava kako ti povjerenici nisu birani po stručnosti, već im je ključni kriterij bilo ustaštvo.

Bojeći se za sudbinu obitelji, Miroslav Kuffler sa suprugom i sinom hitno napušta Zagreb. Do kolovoza 1941. najprije su bili u logoru Aprica u Italiji. Ostali su tamo do kapitulacije Italije, a od tada do oslobođenja bili su u Švicarskoj.

Povratak u Hrvatsku nakon rata

Zemljište u Koturaškoj gdje je nekad bila tvornica Cemko

U Zagreb se vraćaju 1945. godine. Nedugo nakon što je opet preuzeo ključeve svoje tvornice, Miroslav Kuffler morat će se suočiti s novim pravilima u SFRJ.

“Moj otac je jednog dana došao kući sav očajan i tražio me da potpišem da predajem tvornicu državi. Po ondašnjim propisima radnici su morali preuzeti vođenje tvornice po nalogu vlasti. Oca su tretirali kao kapitalistu. On na to nije pristao jer nije bio upućen u te nove zakone. Ja to nisam mogao učiniti, jer nisam ni radio u tatinoj tvornici.

Nakon toga, jedne noći došli su organi ondašnje vlasti i uhapsili ga”, prisjetio se Ivo Kuffler, Miroslavov sin, sada već 92-godišnjak, u pismu koje je priloženo zahtjevu za reviziju. Protiv njegovog oca te je večeri pokrenut i kazneni proces.

Proces protiv Miroslava Kufflera

Okružni sud za Grad Zagreb 1947. proglašava Miroslava Kufflera krivim za kršenje Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Prema prvoj točki optužnice Kuffler je dao na raspolaganje okupatoru svoje industrijsko poduzeće za kemijsku proizvodnju “Cemko”. Tim je jačao privredni i ratni potencijal neprijatelja.

Druga točka optužnice teretila ga je za nedopuštene špekulacije i privrednu sabotažu. Tužiteljstvo je tvrdilo da je Miroslav Kuffler u siječnju 1946., nakon što je preuzeo natrag svoju tvornicu, podnio Odjelu za cijene u Zagrebu lažnu bilancu za 1945. godinu, te stvarne svote viškova što ih je trebao predati u državnu blagajnu, umanjio za 831.067 tadašnjih dinara. Zaključeno je da sastavljao i podnosio netočne kalkulacije, a to bi imalo za posljedicu oštećenje interesa narodne privrede.

Kažnjen je s tri godine prinudnog rada, u što mu se uračunavalo nešto manje od godinu dana pritvora u kojem je bio gotovo cijelu 1947. godinu, te konfiskacijom poduzeća “Cemko” u Koturaškoj cesti 17. U siječnju 1948. imovina je oduzeta i prenesena u vlasništvo Federativne narodne republike Jugoslavije kao općenarodna imovina. Predana je na raspolaganje Gradskom narodnom odboru za industriju.

Presuda kao politička osveta

Iz presude je proizlazilo kako je Kuffler, u trenutku kada je vidio da kao Židov neće moći poslovati u NDH, napravio aranžman s Bilićem i postavio ga za novog poslovođu. Kada je pak uvidio da mu je život ugrožen, pobjegao je u Švicarsku dok je njegovo poduzeće radilo i surađivalo s okupatorom.

Njegov sin sada tvrdi kako je presuda potpuno neutemeljena; osnovna je teza da su ljudi od kojih je u strahu za život pobjegao, ujedno bili njegovi poslovni partneri. “Moj otac nije mogao biti proglašen krivim za djelo koje nije počinio, budući da poduzeće nije bilo pod njegovom upravom”, navodi u zahtjevu za reviziju. Naglašava se kako su postavljanjem ustaškog povjerenika na čelo tvornice “Cemko” prestale ovlasti Miroslava Kufflera.

Nelogičnosti presude iz ’47.

Uzalud je Kuffler jugoslavenskom sudu objašnjavao kako je spornu bilancu radio pola godine prije nego što je zakonski propis o tome uopće bio donijet, a kasnije je u žalbi isticao kako uopće nije bilo provedeno neovisno financijsko vještačenje. Cijeli postupak se temeljio samo na nalazu sačinjenom po nalogu Gradskog narodnog odbora.

U zahtjevu za revizijom te presude koju smatra nepravednom, Kufflerov sin ukazuje i na slučaj blaženog kardinala Alojzija Stepinca kojem je Županijski sud u Zagrebu u srpnju 2016. poništio odluku Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske.

“Miroslav Kuffler osuđen je za kazneno djelo koje nije dokazano nego je sud samo pretpostavljao da bi ga počinio, što predstavlja povredu Kaznenog zakona i tipičan primjer zlouporabe prava i načela pravne države”, naglašava odvjetnik Roman Bihar koji zastupa Ivu Kufflera u postupku revizije.

Miroslav Kuffler je 1948. u postupku amnestije na kraju ipak oslobođen, ali je morao napustiti tadašnju Jugoslaviju. Njegov sin Ivo tvrdi da je umro uvrijeđen i duševno ranjen.

Što na to kaže današnji sud

Županijski sud u Zagrebu ovih je dana prihvatio samo dio Kufflerovog zahtjeva za revizijom. Ukinuo je, naime, dio presude u kojem je Miroslav Kuffler bio proglašen krivim jer je stavio na raspolaganje svoju tvornicu okupatorima.

“Općepoznato je da je NDH prihvatila nacionalsocijalističku ideologiju donijevši brojne tzv. rasne propise, po uzoru na osovinske sile. Oni su, među ostalim, bili usmjereni prema Židovima, a odnosili su se na njihov osobni i imovinski položaj. S obzirom na takav povijesni okvir izvjesno je da postupci Miroslava Kufflera nisu bili dobrovoljni, iako mu se na teret stavlja da je svojevoljno dao na raspolaganje svoje poduzeće ustaškoj vlasti”, objašnjava svoju odluku vijeće Županijskog suda u Zagrebu.

Sud primjećuje kako se u presudi Kuffleru navode dvije proturiječne činjenice: da je bio ugrožen od ustaških vlasti”, a da je zatim “svojevoljno predao tvornicu ustaški nastrojenom Miroslavu Biliću”. Zbog toga je jugoslavenski sud očito zlorabio svoju političku moć kada ga je za to kazneno djelo osudio.

Možda je Kuffler ipak kriv

“U presudi se jasno odražava ideološko usmjerenje nove vlasti koje se zasniva na ideji o besklasnom društvenom uređenju u kojem su sredstva za proizvodnju u zajedničkom vlasništvu, a dobra se dijele sukladno potrebama članova društva. Razabiru se i stavovi koji proizlaze iz tada vladajuće političke doktrine, čije vrijednosti ne čine tržišno gospodarstvo ni privatno vlasništvo”, objašnjava dalje sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu primjećujući kako je propis po kojem je Miroslav Kuffler osuđen doista donijet nakon što je on napravio djelo koje mu je stavljeno na teret. A to nije zakonito.

Drugu točku Kufflerove presude sud ipak ne ukida. Navodi kako je i danas kažnjivo sastavljati lažne bilance na osnovu kojih se može nezakonito zaraditi. To što je u obrazloženju iz 1947. navedeno kako se tim djelom “pojavljuje optuženikova gramzljiva i profiterska narav”, za sud nije politički motivirano kazneno djelo. Tim više što je u prvom postupku ispitan i vještak.

“Zato ne možemo prihvatiti tvrdnju da je Miroslav Kuffler za ovo kazneno djelo osuđen bez dokaza”, zaključuju današnji suci u odluci kojom, dakle, samo djelomično poništavaju presudu protiv vlasnika tvornice “Cemko”.

A što je danas s tom tvornicom?

Ivo Kuffler se s takvom odlukom Županijskog suda u Zagrebu ne miri. Ulaže žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Nije mu, naime, jasno kako je moguće da je za pola presude protiv njegovog oca zaključeno da je politički motivirana, dok je drugi dio utemeljen na zakonu.

Dok se čeka odluka Vrhovnog suda RH, Telegram je zavirio u Koturašku cestu 17 gdje je nekoć bila tvornica “Cemko”. Nje odavno više nema jer je pogon država nastavila koristiti. Tako je, prema dostupnim podacima na mjestu Kufflerovog poduzeća, neko vrijeme egzistiralo gradsko poduzeće za kemijske proizvode “Kemoproizvod”, a kasnije i podružnica tvrtke “Vage”.

Najstariji stanari u kvartu sjećaju se tih vremena i znaju da se nekoć radilo o pogonu koji je bio u vlasništvu neke židovske obitelji. Prezime joj više ne pamte. No, sada zapuštena parcela, koja ima više vlasnika, služi tek kao divlje odlagalište otpada.

Ana Raić Knežević
Telegram autor
1261 članak Više o autoru
Više s weba