Zazvonilo je prije jedno tri mjeseca. Ankica Lepej. Sad joj čujem glas. ”Vodi računa o tome da morate doći k meni doma ovih dana, već je stvarno krajnje vrijeme da vam opet smotam bučnicu”.
Zvala je više puta nas tri, Vesnu Alaburić, izuzetnu novinarku Orlandu Obad koja je kasnije doktorirala i otišla u drugu karijeru i mene, pa bismo se smijale i prevrtale novo i staro. Jednom je netko zgodno rekao da postoji vesela genetika i melankolična genetika. Ankica je imala tu veselu koju ništa nije moglo zgaziti.
Suprug je nije zaustavljao u strahu za egzistenciju
Ankičin rasni zviždački pothvat opravdano je ušao u legendu ove i danas duboko korumpirane zemlje, u čijim zadriglim elitama svijećom moraš tražiti hrabrosti i poštenje kakve je imala mala bankovna službenica, žena bez važnih poznanstava i bez ikakvoga položajnog i financijskog zaleđa. Zato je i zaradila otkaz u Zagrebačkoj banci s obrazloženjem da je novinarima odala poslovnu tajnu o računima druge Ankice, supruge tadašnjeg svemoćnog predsjednika Republike.
Kad je odlučila da će se javiti novinarima jer će inače puknuti, bez posla je već bio ostao i njen muž, Slavek, koga je zvala ”Najdobrijim”, još jedna od tisuća žrtava Tuđmanove privatizacije. Ali Najdobriji je nije zaustavljao u strahu za egzistenciju. I tako su se, bez kune prihoda i bez ušteđevine, zatekli u skučenom socijalističkom stanu, s dvoje djece, koju više nisu imali od čega nahraniti.
Stoka sitnog zuba stvorila je ovu zemlju
Teško su sve od tada živjeli Lepejevi, dvoje čistih, čvrstih i do tada anonimnih ljudi, sa sinom i kćeri koje je tek trebalo postaviti na noge. Ali ni Zagrebačka banka, ni Franjo Tuđman i njegova obitelj nisu se smilovali. Banka je štitila svoj korporacijski ugled, a Tuđmanovi su pokazali svoje ledeno srce.
Epigoni tvrde da je predsjednik neopisivo volio Hrvatsku. Ali grozne ljudske sudbine, kojima je i on često direktno ili indirektno kumovao, očito su ga mogle neusporedivo manje ganuti. Jednom je upotrijebio tu figuru o ”stoci sitnog zuba” nasuprot svojoj veličini. Stoka sitnog zuba stvorila je, međutim, ovu zemlju, a on je za to dobio zbirku spomenika po Hrvatskoj. Zanimljivost je da su svi pakleno ružni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ništa nije slomilo njen optimizam, tu veselu genetiku
Ankica je ostala lijepa, mila i topla uza sva iskušenja i oskudice kroz koje je prolazila. Kasnije se razboljela, Slavek je lani umro, djeca i unuci su dobro i zdravo. Prošla je milijun terapija protiv raka, ali ništa nije slomilo njen optimizam, tu njenu veselu genetiku.
Danas je jasno da više nećemo jesti njenu bučnicu spremljenu s ljubavlju u tijesnoj kuhinji i iskrzanom plehu. Što se mene tiče, ja neću više nijednu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U duboko korumpiranoj zemlji, u čijim elitama svijećom moraš tražiti hrabrost, mala bankarica je zbog nje žrtvovala sve. Zbogom Ankice
Umrla je Ankica Lepej, najpoznatija hrvatska zviždačica. Sanja Modrić piše koliko je bila velika
Ankica je ostala lijepa, mila i topla uza sva iskušenja i oskudice kroz koje je prolazila. Kasnije se razboljela, Slavek je lani umro... Prošla je milijun terapija protiv raka, ali ništa nije slomilo njen optimizam, tu njenu veselu genetiku. Danas je jasno da više nećemo jesti njenu bučnicu spremljenu s ljubavlju u tijesnoj kuhinji i iskrzanom plehu. Što se mene tiče, ja neću više nijednu
Zazvonilo je prije jedno tri mjeseca. Ankica Lepej. Sad joj čujem glas. ”Vodi računa o tome da morate doći k meni doma ovih dana, već je stvarno krajnje vrijeme da vam opet smotam bučnicu”.
Zvala je više puta nas tri, Vesnu Alaburić, izuzetnu novinarku Orlandu Obad koja je kasnije doktorirala i otišla u drugu karijeru i mene, pa bismo se smijale i prevrtale novo i staro. Jednom je netko zgodno rekao da postoji vesela genetika i melankolična genetika. Ankica je imala tu veselu koju ništa nije moglo zgaziti.
Davno nas je povezala njena priča o Tuđmanovim bankovnim računima koju je 1998. godine objavio tada tek pokrenuti Jutarnji list. Orlanda je pisala tekstove, ja sam u Jutarnjem bila urednica, a Vesna je Ankicu zastupala na sudu u nizu mučnih procesa. ”Nemoj, dušice, da dolazimo k tebi i da se ti gnjaviš s korama, ići ćemo van”, rekla sam joj. ”Ne dolazi u obzir”, zaustavila me Ankica. ”Pa nisam ja još gotova, ne bute me se tak lako rešili”.
Suprug je nije zaustavljao u strahu za egzistenciju
Ankičin rasni zviždački pothvat opravdano je ušao u legendu ove i danas duboko korumpirane zemlje, u čijim zadriglim elitama svijećom moraš tražiti hrabrosti i poštenje kakve je imala mala bankovna službenica, žena bez važnih poznanstava i bez ikakvoga položajnog i financijskog zaleđa. Zato je i zaradila otkaz u Zagrebačkoj banci s obrazloženjem da je novinarima odala poslovnu tajnu o računima druge Ankice, supruge tadašnjeg svemoćnog predsjednika Republike.
Kad je odlučila da će se javiti novinarima jer će inače puknuti, bez posla je već bio ostao i njen muž, Slavek, koga je zvala ”Najdobrijim”, još jedna od tisuća žrtava Tuđmanove privatizacije. Ali Najdobriji je nije zaustavljao u strahu za egzistenciju. I tako su se, bez kune prihoda i bez ušteđevine, zatekli u skučenom socijalističkom stanu, s dvoje djece, koju više nisu imali od čega nahraniti.
Stoka sitnog zuba stvorila je ovu zemlju
Teško su sve od tada živjeli Lepejevi, dvoje čistih, čvrstih i do tada anonimnih ljudi, sa sinom i kćeri koje je tek trebalo postaviti na noge. Ali ni Zagrebačka banka, ni Franjo Tuđman i njegova obitelj nisu se smilovali. Banka je štitila svoj korporacijski ugled, a Tuđmanovi su pokazali svoje ledeno srce.
Epigoni tvrde da je predsjednik neopisivo volio Hrvatsku. Ali grozne ljudske sudbine, kojima je i on često direktno ili indirektno kumovao, očito su ga mogle neusporedivo manje ganuti. Jednom je upotrijebio tu figuru o ”stoci sitnog zuba” nasuprot svojoj veličini. Stoka sitnog zuba stvorila je, međutim, ovu zemlju, a on je za to dobio zbirku spomenika po Hrvatskoj. Zanimljivost je da su svi pakleno ružni.
Ništa nije slomilo njen optimizam, tu veselu genetiku
Ankica je ostala lijepa, mila i topla uza sva iskušenja i oskudice kroz koje je prolazila. Kasnije se razboljela, Slavek je lani umro, djeca i unuci su dobro i zdravo. Prošla je milijun terapija protiv raka, ali ništa nije slomilo njen optimizam, tu njenu veselu genetiku.
Danas je jasno da više nećemo jesti njenu bučnicu spremljenu s ljubavlju u tijesnoj kuhinji i iskrzanom plehu. Što se mene tiče, ja neću više nijednu.